Giacomo Scotti književnik je i novinar. Njegova biografija reći će da je rođen 1928. godine u Savianu (Napulj) te da živi i radi u Rijeci od 1947. godine. Biografski podaci također navode da je i književni prevoditelj, publicist, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, povjesničar, kritičar i esejist.

Objavljeno mu je oko dvije stotine knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku, ali i prijevoda na druge jezike. Početkom pedesetih bio je među osnivačima »Riječkog književnog kruga«, kasnije »Riječkog književnog i naučnog društva«, a pisao je, između ostalog, i za La Voce del Popolo te Novi list. Ines Srdoč-Konestra, profesorica na riječkoj kroatistici, i dekanica riječkog Filozofskog fakulteta u protekla dva mandata, će u »Kolu« iz 2004. napisati da je »specifičnost Scottijeva opusa (…) iskustvo dviju domovina pa se književno situiranje izvodi između i unutar dviju nacionalnih književnosti.«

Tako će i Scotti Davoru Mandiću u prošlogodišnjem intervjuu za Novi list povodom dodjele književne nagrade »Goran Bujić – književnici novinari« reći: »Lijepo je biti istovremeno i Talijan i Hrvat u književnom stvaralaštvu i u životu, živeći u kraju u kojem svakodnevno vlada duh suživota.«

Želio sam ostati ovdje gdje sam gradio cijeli život, stvorio svoju obitelj. Jer, u normalnom životu nema nikakvih problema između Talijana i Hrvata – Giacomo Scotti / Snimio Vedran KARUZA

Ništa protiv nikoga

Povodom 25. rujna, koji se obilježava kao Dan donošenja Odluke o sjedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom Hrvatskom iz 1943. godine, razgovaramo sa Scottijem o odnosima Hrvata i Talijana, a dotaknut ćemo se i povijesnih datosti, egzodusa, fojbi, te njegove biografije, dolaska u Rijeku i novinarske karijere.

Kako danas gledate na odnose Talijana i Hrvata oko Istre i u Istri?

– Istra je dosta plurinacionalna, a pripojenje Istre Hrvatskoj rezultat je više desetljeća zajedničkog života, za koji se nadam da će se nastaviti. Današnja situacija i odnosi zajedničkog života Hrvata i Talijana u Istri dolaze upravo iz narodnooslobodilačke borbe u Istri. I talijanski borci u Istri su se borili protiv Nijemaca. Odredi talijanskih boraca, čiji su osnivači bili komunisti koji su pušteni iz talijanskih zatvora nakon pada Mussolinijeve vlade u srpnju 1943. godine, vratili su se u Istru, ali i na područje od Kopra do Rijeke. Osnivali su odrede i ustvari se tri tisuće Talijana borilo u Istri kao partizani. Tada su se učvrstile veze na ovom području, gdje je suživot ostao. U Istri pogotovo, gdje je dvojezičnost statutarna, Talijani se poštuju, radi se zajedno na svim poljima. Ja ne živim u Istri, nego u Rijeci, ali se sjećam kad sam jednom s pjesnikinjom Vesnom Parun posjetio Pazin. Inače, Pazin je bio hrvatski grad i za vrijeme Italije, iako nisu smjeli javno govoriti hrvatski, pa su hrvatski govorili kod kuće. I tako mi šetamo i pokušavamo pronaći neki puteljak kojim bismo se spustili do rječice. Za smjer sam pitao jednog starijeg čovjeka na hrvatskom, a on mi je odgovorio na talijanskom, iako je bio Hrvat. Vesna se čudila i pitala: »Kako to?«, a ja sam rekao da Hrvati u Istri drže do svoje nacionalnosti, ali da nemaju ništa protiv nikoga.

Što nam možete reći o egzodusu Talijana?

– Nakon rata bile su dvije vrste »esila«. Nemojmo zaboraviti da su Pula i pulština bile dio zone A i to do 1947. godine i mirovnog ugovora. Angloamerikanci su vladali Pulom, i bili su otvoreni talijanski registri, a Talijani su imali i svoje novine. No, odlasci su bili organizirani, masovno se išlo talijanskim brodovima, svaki dan je jedan brod išao prema Veneciji. Egzodus je trajao 10 do 15 godina, a u Puli je ostalo oko pet tisuća Talijana. Onda su naravno mnogi Istrani došli iz unutrašnjosti u Pulu ili su došle obitelji iz unutrašnjosti Jugoslavije. Ali i oni koji su došli prihvatili su tu atmosferu da Talijani i Hrvati skupa žive.

Danas desničarske struje u Italiji kažu da su bili prisiljeni otići, da su bili izbačeni i ostalo, ali nije to bilo baš tako. Da kažem samo primjer u Rijeci, a čega je bilo i u Istri, u Rijeci je 15 tisuća Talijana zatražilo opciju da otiđe, no to je bilo odbačeno. Čak je bila politika da ih ostane što je više moguće. Prvi govor koji je Josip Broz držao na bivšoj granici Sušaka i Rijeke, 1948. godine, kada je Sušak postao dio Rijeke, bio je naravno na hrvatskom, ali je govorio o ujedinjenju Talijana i stanovništva.

Giacomo Scotti / Snimio Vedran KARUZA

Sumnjivi Napolitanac

Kao devetnaestogodišnjak ste stigli u Rijeku. Kako ste došli?

– Ja sam jedno vrijeme služio s Englezima, bio u škotskom bataljonu i išao sam s njima sve do Monfalconea. Tada sam se svađao s kapetanicom, jer iako su oni bili antifašisti, ratovali su protiv fašista, nisu baš voljeli što sam na uniformu stavio značku omladinske komunističke stranke. Kapetanica se malo smijala, malo joj nije bilo baš drago. No, ja sam se toga, kako se kaže »štufal«, i napustio sam bataljon. Završio sam i u zatvoru, Englezi su me zatvorili, iako se više ne sjećam zašto. Onda je 1947. Monfalcone prešao Italiji, pomaknuta je granica, pa su me pustili van. Nisam imao ništa sa sobom, ni jednu liru. I tako sam pješke krenuo prema Ronchiju koji je možda desetak kilometara od Monfalconea. Došao sam u taj gradić i vidio jednu talijansku zastavu s crvenom zvijezdom. Rekao sam: »Pa ovdje su sigurno partizani« i otišao gore i predstavio se. Rekli su da me poznaju, da su sve novine pisale o meni jer sam se želio ići boriti kao partizan s Markosom u Grčku. Možda su me Englezi i zato stavili u zatvor, jer su mrzili Markosa. No, kako bilo, ja sam tada u Ronchiju rekao da više ne želim ići u Grčku jer sam čuo da se u Jugoslaviji gradi socijalizam.

Potom ste krenuli prema Rijeci?

– Prvo su me poslali u Sloveniju. Jer, neko vrijeme sam bio na, ajmo reći, »probnom roku«. Nisu mi dali da odmah krenem jer im se činilo sumnjivo što jedan Napolitanac ima takve ideje. Kada su vidjeli da sam ustrajan, krenuo sam s dvojicom talijanskih Slovenaca do granice sa Slovenijom. Tada je bilo jako puno Slovenaca iz Italije koji su se zajedno borili i poznavali. U Sloveniji su me poslali u Ljubljanu gdje sam bio oko mjesec i pol dana u jednom sindikalnom hotelu, gdje je bilo sigurno još tisuću Talijana koji su došli iz Monfalconea i okolice. Sjećam se da su ljudi išli u brodogradilišta u Pulu i Rijeku, u Rijeci je bilo oko tri tisuće Molfanconeza, a slali su ih i u Podgoricu i drugdje. Osim hotela, bio sam i u jednom kampusu, zapravo barakama, koje su gradili Talijani još za vrijeme okupacije u Ljubljani. Ondje smo bili i ispitivali su nas. Imali smo i takozvane zidne novine i svatko je mogao nešto napisati i staviti na zid. Tad sam ja napisao jednu od svojih prvih pjesama i nalijepio je ondje. Bila je malo revolucionarna, a netko je od tajne službe to vidio pa su vjerojatno javili gdje treba jer me zvao ministar kulture Slovenije i rekao da je jedan list u Rijeci, La Voce del Popolo, izgubio novinare. List je bio partizanski, a on mi je rekao da ja dobro pišem i da bih se ondje uklopio. I tako sam došao u Rijeku početkom prosinca 1947. godine.

(Ne)dobrovoljni rad

No, niste odmah počeli raditi kao novinar?

– Prvo sam radio kao korektor, radili smo do dugo u noć, od 9 navečer do 6 ujutro. Ali u La Voceu sam opet pisao za zidne novine, napisao sam neku priču i zalijepio je. I onda je jedan kolega, neću mu reći ime i prezime, rekao da ja ne mogu tako dobro pisati, da sam ja to sigurno iskopirao iz neke knjige i tako me optužio da sam sebe potpisao pod tuđi rad. Ja sam uvijek bio malo »rebel«, bunio sam se, nisam šutio. Zato sam čekao jutro da odem u redakciju i tražim razgovor s direktorom. On me primio i saslušao. Rekao sam mu da mi da priliku da se obranim, neka mi da nešto pa ću ja napisati. Složio se i rekao mi: »Znaš što Scotti? Odi ujutro oko 8 sati, ostani tako sat, sat i pol koliko želiš, na gradilište nove ceste i izvijesti što oni rade.« Tada se gradila cesta od Mlake prema zapadu Rijeke, već je sto metara bilo napravljeno, gdje je sada Novi list, i ja sam otišao. U to vrijeme bilo je uobičajeno da neki novinari završe tekst s riječima kako »socijalistički radnici premašuju normu za 50 posto i da se radi udarno«. No, ja nisam napisao tako. Napisao sam što sam vidio, žene, omladince, koji rade, ali i sjede, puše, pjevaju. Napisao sam to na mašini, predao i otišao kući. Nitko mi nije ništa javljao, a kada sam u ponoć dobio treću stranicu na pregled, vidio sam u sredini naslov na pet stupaca o radovima na cesti i potpis Giacomo Scotti. To je prvi put da je moje ime štampano. Bio sam jako sretan, a drugi dan me direktor nazvao i rekao mi da dođem raditi u redakciju. Tako sam u ožujku 1948. postao novinar.

Uvijek sam na radio na polju kulture, ljudskog suživota te za suradnju koja i dan-danas traje – Gioacomo Scotti / Snimio Vedran KARUZA

I vi ste odlazili na tadašnje »radne akcije«?

– Da, išao sam tamo svake subote i nedjelje. Cijela luka bila je porušena, Nijemci su srušili obalu prije povlačenja 3. svibnja, svega je bilo. Tada je to bio takozvani dobrovoljni rad koji nije bio dobrovoljan za sve. Išlo se graditi Rijeku iznova, luku, tvornice, koje su bile srušene, pa spomenutu novu cestu između Mlake i Kantride. Neke metode koje su tada upotrijebljene su bile i pomalo staljinističke, svugdje u bivšoj Jugoslaviji, sve dok nije došlo do rascjepa zbog Informbiroa. Onda je atmosfera bila sasvim drugačija.

Nisam pratio Partiju

O čemu ste izvještavali kao novinar?

– Radio sam u gradskoj kronici, ali sam se malo razlikovao od drugih novinara. Pisao sam neke vijesti koje nisu uobičajene, na primjer, otišao bih intervjuirati ženu koja ima više od sto godina ili slično. Pisao sam i za kulturnu rubriku, barem jedanput tjedno, nešto o literaturi. Tada je norma bila jedan članak u danu, ali ja bih uvijek donio dva ili tri teksta. Nisu mi davali da pratim politiku, da idem na sastanak partije, sindikata i ostalo, jer nisam bio član Partije. Tada ljudi nisu mogli pitati da se učlane, već bi Partija tebe pozvala. Prvo bi bio kandidat, a onda dalje.

Potom ste pisali i za Novi list?

– Malo po malo sam učio hrvatski, jer ipak sam došao u Jugoslaviju i trebao sam učiti jezik. Možda je zanimljivo da sam ga počeo učiti prije nego neki drugi, koji su govorili talijanskim književnim jezikom i svojim dijalektom. Jer, barem dvadeset godina nakon pripojenja većina Riječana govorila je dijalektom. Naravno, želio sam i pisati, a ne samo govoriti. Odjednom me nazvao tadašnji glavni urednik Novog lista Milan Slani i ponudio mi da napišem nešto za Novi list, ako želim. Branio sam se da nisam još dovoljno savladao jezik, ali on je rekao da nema veze neka samo dođem pa će već netko pogledati, ako bude trebalo. I tako sam došao, dugo radio i pisao za Novi list. Tim više što su dobro plaćali, ha-ha.

Nisam htio otići

Kad smo dogovarali intervju, rekli ste da vam dolazi delegacija književnika iz Italije. Kako se osjećate s 92. godine, i dalje ste aktivni?

– Sada rijetko izlazim iz kuće, jer me noga više ne nosi puno, ali kako su došli Talijani, dva pjesnika i jedan izdavač sa suprugama, rekao sam da ću im se pridružiti. Jer, dogovarali smo se da ćemo se vidjeti dok sam ja još bio zdrav, svake smo godine imali festival hrvatskih i talijanskih pjesnika u Circolu. Nazvali su me i dogovorili smo se da ćemo se naći ispred Palazzo Modello. Čekam ja njih, čekam i ne vidim nikog. Pa me zovu da ipak dođem do Piazza delle Erbe. Ja mu kažem: »Gianluca, pa čekaj malo, kakav Piazza delle Erbe kad je to sad Koblerov trg?« I onda sam vidio da je stavljena ploča s povijesnim imenima trga. I tako sam bio jedno vrijeme s njima, dogovarali smo se o budućim susretima i planovima, ako ja budem u mogućnosti. Bilo je zaista lijepo, jer ja imam puno prijatelja u Italiji, ali više ne dolaze često, jer sam stariji pa rjeđe izlazim.

Inače, uvijek sam radio na inicijativama da se povežu naše dvije obale Jadrana. Stalno sam organizirao susrete pjesnika, festivale. Mislim da nema kulturnog, književnog, časopisa u Italiji, od Sicilije do Bergama, a da u njemu nisam objavio hrvatske pjesnike. Nekome deset pjesama, nekome ovoliko. Pravio sam antologije, skupljao. Uvijek sam radio na polju kulture, ljudskog suživota te za suradnju koja i dan-danas traje. Evo, ja živim u dijelu Rijeke u kojem nikad nije bilo Talijana i ljudi me uvijek pozdravljaju, pa i na talijanskom, postoji jedno poštovanje jednih prema drugima, uvijek je postojalo. Iako, znam da i u Hrvatskoj ima ljudi koji me mrze, jer sam pisao o nekim stvarima o kojima se možda nije htjelo pisati, o ubojstvu 15 Srba na mostu u Karlovcu, na primjer. Mogao sam i nakon ovog zadnjeg rata otići u Italiju, zvali su me sa svih strana, ja sam i počasni građanin Napulja, ali odbio sam. Želio sam ostati ovdje gdje sam gradio cijeli život, stvorio svoju obitelj. Jer, u normalnom životu nema nikakvih problema između Talijana i Hrvata.