Velika okućnica u srcu Viškova, no ipak zaklonjena od pogleda s glavne ceste, u vlasništvu je obitelji s tri generacije stanara, no kažu nam kako je dida Rajko Rubeša zaslužan za gotovo sve građevinske radove, a baka Dragica osmislila je izgled vrta.

Njihova kći Andrea i zet Janko Rotim mlada su obitelj s dvije predivne curice, Anamarijom i Petrom, i svi pomažu ostvariti ambiciozne ideje za uređenje okućnice.

Doma smo zatekli samo ženski dio ekipe, jer muški članovi rade, Rajko u »3. maju«, a Janko u »Lencu«, dok je Dragica, profesionalna cvjećarica, sada u mirovini, a mlada mama Andrea, inače učiteljica u produženom boravku, sada na porodiljnom dopustu. Obitelj se u ovu kuću uselila prije 15 godina, kada se od šume okućnica nije ni nazirala.

Sada izgleda ovako, zahvaljujući Rajku, za kojeg u šali kažu da je radoholičar, i ostalog dijela vrijedne ekipe. No, nije bila šala sve to urediti, raskrčiti šumu i izgraditi na desetke metara suhozida, a sve to kraj svog stalnog posla i doktorata koji je obranio s područja strojarstva. Složili bismo se s obitelji da je u pitanju izuzetno vrijedna osoba, no očito je da ni ostali ne zaostaju.

Foto: Mateo Levak

– Pokušali smo se držati rustikalnog ugođaja, ali to zahtijeva dosta posla. Uglavnom ga podijelimo, pa suprug primjerice kosi travu na padinama, a ja tu dolje na ravnom, mama brine o biljkama, tata o gradnji… Nekada smo imali i ovce, pa su one obavljale košnju travnjaka, ali znale su pobjeći na cestu, pa bismo do centra Viškova trčali za njima i na kraju smo odustali od držanja ovaca. Sada imamo paunove, a nastambu za njih su izgradili moj tata i moj suprug. Djeca ih jako vole, ali plašljivi su i ne smijemo ih puštati van.

Foto: Mateo Levak

Jednom kad smo ih pustili, odletjeli su na krovove najviših kuća i tata ih je morao ići loviti, drugi put su odletjeli u šumu, treći put opet, pa su sada zatvoreni. Imali smo i koke, ali lisica ih je pojela, tako da je sada cijeli ovaj veliki travnjak samo dječje igralište, govori Andrea.

Foto: Mateo Levak

Nona Dragica majstorski je uredila vrt, iako kaže kako je zapravo sve bilo sađeno neplanski i stihijski, no u tom slučaju je ona imala nekakvog unutrnjeg cvjećarskog vodiča, jer zapravo sve izgleda kao da je pomno isplanirano.

Foto: Mateo Levak

– Kad smo tek došli, bilo je strašno zapušteno, sve sama šuma i šikara. Kad je malo raskrčeno, počeli smo saditi, sve neplanski i stihijski, najviše ono što smo već sami imali ili bismo donijeli od moje mame iz Kostrene, ništa nismo kupovali, prisjeća se Dragica davnih dana.

Sada je okućnica puna svega i svačega, od maslina do jorgovana, trešanja i višanja, koje ove godine uopće nisu rodile, jabuka i drugih voćaka do ukrasnog drveća, među kojim se ističu razne vrste četinara, sibirski bor, albicija i sljez. Ništa nije natrpano, jer prostora ima dovoljno za sve biljke, čak 5.000 četvornih metara.

Foto: Mateo Levak

Ima ta raskoš i svoju drugu stranu, jer u zraku stalno lebdi izazov da se posadi još koje drvo, još koja biljčica. Andrea kaže kako mama ode u obližnji vrtni centar i nikada se ne vrati praznih ruku, na što Dragica već priprema teren i kaže kako ipak još nedostaje indijski jorgovan. Bit će da po njenom mišljenju nedostaje još mnogo čega, ali otom- potom. Kad netko voli biljke, nikada mu ih nije dosta. Ipak, na tolikoj okućnici nigdje ne vidimo povrće.

Foto: Mateo Levak

– Nema šanse da se bavimo još i poljoprivredom, previše je to posla, a održavanje je skupo. Dok je Rajko radio u Singapuru, samo za košnju travnjaka su nam tražili 1.000 kuna, prisjeća se Dragica. Nema tu ni ruža, primjećujemo. To je stoga što naša domaćica ne voli ništa bodljikavo, no pokazuje nam kako ipak ima jednu ružu, ali ta sorta nema bodlje. Tko zna-zna.

Foto: Mateo Levak

Bodljikave juke daleko su od stazica, uz same suhozide, gdje mogu pokazati svu svoju skromnu ljepotu, a da nikome ne smetaju. Ni njima tu ne smeta nedostatak vlage, a okružene su drugim biljkama kojima takvi uvjeti dobro odgovaraju. Svaka biljka ima svoju priču, pa tako eukaliptus Dragici miriše po Australiji, gdje je neko vrijeme bila kod sestrične koja tamo živi, začinsko i ljekovito bilje povezuje s unučicama koje se među njima rado igraju, lipa je asocira na čaj koji će svi rado piti po zimi…

Foto: Mateo Levak

Ima u tom vrtu i puno raznog cvijeća, od petunija, pelargonija i vinki, do grmova oleandera i hortenzija, a puni su i balkoni, pogotovo asparagusa, adama i osjetljivih vrsta palmi.

Po betonskim zidovima, poput kakve kose, spuštaju se zeleni pramenovi puzavica kojima i ne znamo ime, a raste i bršljan. Sve to bilje treba svakodnevno obilaziti i paziti, a za to treba i do dva sata, vikendom čak i po cijele dane. »Fino vani, na friškom zraku i lijepo je kad smo svi zajedno«, reći će nam na odlasku Andrea.