Foto Davor Kovačević
Oni koji prosvjeduju moraju biti svjesni da svatko tko traži za sebe određeno pravo i slobodu, mora razmišljati ugrožava li svojom slobodom tuđe pravo na slobodu da bude zdrav i živ
povezane vijesti
- Pandemija covida dovela je do sve više slučajeva preuranjenog puberteta. Znanstvenici otkrili zašto
- Oporba proziva zbog Beroša: “Ako su ovo uspjeli na mikroskopima, u vrijeme covida bila je pljačka epskih razmjera”
- U Primorsko-goransku županiju stiglo 29.500 doza cjepiva protiv gripe. Cijepljenje počinje u ponedjeljak
Kao i ostatak Europe, suočeni smo ovih dana s četvrtim valom pandemije koronavirusa. Hrvatska je po cijepljenosti stanovništva ispod europskog prosjeka, tek svaki drugi odrasli stanovnik je cijepljen, a građani unatoč tome očekuju da će ovu jesen provesti lakše nego prošlu, bez zatvaranja i ograničenja s kojima smo živjeli proteklih godinu i pol dana.
O tome jesu li takve težnje opravdane, možemo li računati s mirnijim životom u narednim mjesecima te kada bismo se napokon mogli riješiti tereta pandemije, razgovaramo s prof. dr. sc. Alemkom Markotić, ravnateljicom Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«, redovitom profesoricom Medicinskog fakulteta u Rijeci i jednom od perjanica tima koji je u okviru nacionalnog Stožera Civilne zaštite vodio zemlju kroz nedaće izazvane pandemijskim virusom. Iako o smjeru kojim će ova pandemija ići, kao i ostatak znanstvene zajednice u svijetu, u ovom trenutku ne zna mnogo, ova ugledna infektologinja i imunologinja ne dvoji o tome da će tijek pandemije u velikoj mjeri ovisiti o tome koliko će se ljudi u konačnici cijepiti protiv virusa SARS-CoV-2.
Kakvo je stanje u bolnici koju vodite? Koliko raste broj hospitaliziranih, ima li među njima cijepljenih?
– Mi smo praktično popunili svoje kapacitete, u pogledu hospitalizacije bolesnika koji su sa srednje teškim i teškim oblicima bolesti, koji se zapravo i hospitaliziraju, a blizu smo i popunjavanja kapaciteta na intenzivnoj jedinici. Veliki postotak je necijepljenih, ta se slika vjerojatno iz dana u dan mijenja, ali sada ih je više od 80 posto. Prema zadnjim podacima koje smo analizirali, bilo je nešto više od 90 posto necijepljenih na intenzivnoj.
Dakle, u pravilu se događa da ako cijepljene osobe i završe na intenzivnoj, to su uglavnom osobe visoke starosne dobi, s teškim komorbiditetima i neki mlađi pacijenti s teškim komorbiditetima. Naravno da se uvijek može dogoditi neka iznimka, ali ovo je ono što najčešće viđamo. I dalje imamo dosta teške kliničke slike, teške oblike bolesti, i osim ovih bolesnika koji su sada na intenzivnoj, barem je još deset kandidata s visokim protokom kisika koji mogu završiti na intenzivnoj.
Niža dob hospitaliziranih
Stalno se govori o spuštanju dobne granice teže oboljelih. Koliko imate mlađih pacijenata?
– Dob hospitaliziranih je nešto niža. Značajan postotak njih je negdje u pedesetim godinama života. Prije nekoliko dana imali smo na jutarnjem sastanku prikaz rendgenskih snimaka gdje su ljudi bili u dobi između 40 i 50 godina, s teškim upalama pluća. Ima dakle i mlađih, ali i onih s visokom dobi.
Vidimo da broj zaraženih počinje ubrzano rasti. Kakva nas jesen čeka?
– Sigurno je da nas čeka zahtjevna jesen. Jesen, zima i proljeće su razdoblja kad respiratorne bolesti, dakle bolesti dišnog sustava vladaju. Možemo osim COVID-a očekivati i druge takve bolesti, a sigurno je, sudeći prema tome kako se brojke sad penju, da će biti dosta oboljelih, tim više što je doista jedva nešto više od 50 posto ljudi u Hrvatskoj cijepljeno. Virus nažalost još ima dovoljno prostora da se širi, da cirkulira među necijepljenom populacijom.
Govori se o tome da bi ova pandemija mogla postati pandemijom necijepljenih.
– Pa tako sad izgleda, i to nakon što smo dobili šansu da se doista zaštitimo. U početku smo imali mjere koje su isto tako, kod onih ljudi koji su ih primjenjivali pravilno, ipak dovele do visoke zaštite. Dobili smo krajem prošle godine i početkom ove godine mogućnost cijepljenja, a time je postignut visoki postotak zaštite među onima koji su se cijepili. Dakle, virus će sigurno ići lakšim putem, prema onima koji se do sada nisu cijepili.
COVID-potvrde od početka listopada bit će obavezne za sve zaposlene u zdravstvu. Kako vi na to gledate?
– Mislim da svi mi zdravstveni djelatnici moramo biti svjesni da smo tu na prvoj crti obrane od virusa, bez obzira na to jesmo li infektolozi, epidemiolozi, mikrobiolozi ili nismo. Kompletno zdravstvo je definitivno više eksponirano. U čitavom zdravstvu se liječe ljudi ne samo s COVID-om, nego i s kroničnim bolestima, i oni su definitivno pod većim rizikom od COVID-a. Svaki necijepljeni djelatnik može ugroziti takvog pacijenta, a time što se kreće u bolničkoj sredini, na neki način predstavlja i veći rizik za svoju obitelj i za ostale ljude s kojima je u kontaktu. Mislim da bi zdravstveni djelatnici morali imati visoku razinu odgovornosti i svjesnosti da je cijepljenje bitno i da moraju zaštititi sebe, i svoje pacijente, kao i sve ljude oko sebe. Dakle, ako se mi nećemo cijepiti, što onda očekivati od drugih?
Nedopustivo je instrumentalizirati djecu
|
Je li vas iznenadio podatak o 30 posto medicinskih sestara koje i dalje nisu cijepljene? Dakle, one su prošle kompletno medicinsko obrazovanje, stekle su sva potrebna saznanja o važnosti cijepljenja, ali se na to ne odlučuju?
– Očito da se uvijek može raditi na edukaciji i na dodatnom stjecanju znanja. To je struka koja je iznimno važna u medicini, u zdravstvu, koja je iznimno važna za pacijenta i koja je cijelo vrijeme uz pacijenta. Dakle, liječnici obavljaju određene postupke liječenja, ali sestra je praktično non-stop uz pacijenta. Zato je jako važno da i one budu cijepljene. Sigurna sam, prema onome što znam, da još uvijek postoji određena skepsa među mlađim medicinskim sestrama i tehničarima, između ostalog i zbog nekakvih neosnovanih priča o sterilnosti, na što cjepivo apsolutno ne utječe, ali zato ima podataka da virus utječe. Mislim da se oni na jedan način možda osjećaju i nedodirljivima, a vjerojatno i nemaju dovoljno iskustva. Mislim da ćemo trebati još dodatno raditi na edukaciji da bi ljudi shvatili da je to jako važno, pa i za one službe koje nisu medicinske, ali rade u bolnici. Evo, ja sam sretna da smo mi u našoj bolnici ipak taj postotak necijepljenih sestara sveli na nekih desetak posto, ali neću biti zadovoljna dok svi ne budu cijepljeni.
Rizik manji od bolesti
Poznajete li osobno nekoga tko se ne želi cijepiti? Jeste li imali prilike uvjeriti takvu osobu da se ipak cijepi, je li to uopće moguće?
– Pa dosta me ljudi pitalo za savjet, a dosta se ljudi nakon toga i cijepilo. Bez obzira što dobivaju opće informacije koje mi konstantno ponavljamo, nekad ljudi možda ipak lakše povjeruju kad u jednom osobnom razgovoru mogu pitati ono što su možda sto puta čuli ili je već rečeno, ali im se čini da mi to nekako govorimo ex-catedra. Ali kada dobiju osobni odgovor na svoje konkretno pitanje, mislim da to ima većeg učinka. Tim više, na svakom je liječniku i zdravstvenom djelatniku da u tom smislu što više utječe na sve ostale. Da, nagledala sam se i ja, i svi mi zajedno, i onih necijepljenih koji su se pokajali što se nisu cijepili, jer su završili s teškom bolešću, a onda kasnije i s teškim posljedicama. Dakle, nije samo stvar u tome da COVID-19 može biti jako teška bolest, dugo se liječiti i osoba završiti na respiratoru, nego je stvar i u tome da u jednom visokom postotku ljudima ostaju ili lakše, ili nekada iznimno teške posljedice koje se onda nose mjesecima.
Imali ste pacijenata koji su požalili što se nisu cijepili?
– Da, naravno. Drugo je kad vam se čini da se to vama neće dogoditi, a puno je ljudi koji misle da se njima loše stvari neće i ne mogu dogoditi, no onda kad se dogode, onda shvate da nitko od nas nije nedodirljiv i neranjiv, i da se sve može dogoditi. Dakle jako je važno znati da od svakog uzimanja lijeka, cjepiva, hrane, bilo čega što radite u životu, vožnje automobilom, postoje određeni rizici. Na nama je da budemo dovoljno odgovorni i shvatimo da je taj rizik više desetina puta manji od same bolesti.
Dio ljudi i danas strahuje od cjepiva. Možemo li danas biti sigurniji u cjepivo protiv COVID-a nego što smo to bili krajem 2020., kad je počelo cijepljenje?
– To je sigurno. Cijepili su se već milijuni ljudi, da su bile nekakve značajne nuspojave, to bi se dosad vidjelo. Kod svake medicinske intervencije postoji određeni rizik, pa tako i kod cijepljenja, ali on je nesagledivo manji u odnosu na opasnost koju donosi bolest.
Nove spoznaje idu i dalje
|
Susjedna Slovenija, gdje je situacija s brojem oboljelih također dosta loša, uvodi COVID-potvrde na svakom koraku, od trgovačkih centara do javnog prijevoza. Smatrate li to dobrim modelom, bi li ga trebalo primijeniti i u Hrvatskoj ako broj zaraženih bude i dalje rastao?
– Stvar je u tome da uspostavite onakve mjere koje će ljudi prihvatiti i poštovati. Jer, kad sve to sagledavate u okviru trenutne situacije, cijelo smo se vrijeme trudili da na neki način pokušamo, a dobrim smo dijelom i uspjeli u tome, postaviti takve mjere koje ljudi ipak u datom trenutku poštuju i povode. Slovenija je uvijek išla nešto oštrije sa svim mjerama, ali time nisu postigli neku bolju epidemiološku situaciju, dapače. Mislim da treba naći neku ravnotežu između datih okolnosti i mjera koje uspostavljate. Vidite da ljudi sami odreagiraju na opasnost, to je nešto što je iskonski ugrađeno u nama. Tako će se i oni koji su možda najopušteniji, kad vide da se situacija pogoršala, prisjetiti da su tu ipak neke mjere i da ih trebaju ponovno poštivati. A to su vrlo jednostavne mjere – distanca, higijena ruku, maske, cijepljenje…
Vjerujete li da će se ljudi sada u većoj mjeri cijepiti, kad vide da broj oboljelih ponovo raste?
– Definitivno. Neki su kalkulirali da će čekati jesen za cijepiti se, zato što će onda imati bolju zaštitu. Međutim, ovaj virus se ne ponaša baš po toj logici i ne čeka baš 12. mjesec i nas da se cijepimo u rujnu ili listopadu da bi u prosincu bili zaštićeni. On raste sad. Čim krenemo sa zatvorenim prostorima, s vraćanjem u radne sredine, u škole, virus se širi brže i zato je bitno čim prije se cijepiti. Nekako je ljudska ta logika da kad nešto što imam i mogu, onda mi se ne da i neću. A kad nemam i ne mogu, onda bih htio. Pa je vjerojatno i to utjecalo na odluke ljudi. Kad nije bilo dovoljno cjepiva u cijeloj Europi, svi smo se htjeli cijepiti. Nije to samo specifičnost Hrvatske, nego i nekih drugih zemalja, pa i uređene Njemačke, ako hoćete. Sad kad svega ima dovoljno, sad se ne bi cijepili, nešto bi čekali, kalkulirali…
U svakom slučaju, vjerujem da će s rastom broja slučajeva, s opasnošću, s tim što će opet mnogi ljudi u svojim obiteljima iskusiti bolest, pa na žalost i smrt, da će se ponovo broj cijepljenih povećavati.
Kolektivna odgovornost
Cijepljenost u Europskoj uniji danas je veća od 70 posto, kod nas je jedva prešla 50 posto. Doživljavate li to dijelom i kao osobni poraz, s obzirom na to da ste u timu koji vodi cijelu priču?
– Svaki liječnik sve doživljava na određeni način kao nekakav neuspjeh ako nije baš onakav kakav bi želio, a mi liječnici si uvijek letvicu postavljamo visoko. Međutim, nije samo do nas. Takve timove kakav je naš imale su sve druge zemlje, i dobivale su iste takve informacije i iste takve upute zašto je važno cijepiti se, zašto to treba, zašto je bitno. Stvar je određene građanske i kolektivne odgovornosti, dakle utjecaja jednih na druge. Ne može vam sve ići kako hoćete. I u školi imate superodlikaše, i one koji ponavljaju razred. Neki razredi su bolji, neki lošiji, a učitelji su i profesori isti. Znači, bez da bježim od bilo kakve odgovornosti, mislim da je jako bitna svijest među ljudima da je potrebno raditi na osobnoj i tuđoj zaštiti.
A ono što će vjerojatno i kolege u društvenim znanostima moći malo analizirati, jest zašto je cijepljenje lošije u zemljama istočne Europe, koje su imale dobre javnozdravstvene sustave, a cijepljenje je u neko doba bilo i obavezno, za razliku od zapadnog svijeta gdje nije, gdje se razvijala svijest da je potrebno cijepiti se, a to nije bila obaveza. U našim sustavima kad se moralo cijepiti, svi su se cijepili, i sad se događa možda neka vrsta…
Revolta?
– Ne znam je li revolta, možda prije nedovoljne svjesnosti i odgovornosti da čovjek mora nešto i sam od sebe učiniti, da te ne mora sustav na sve tjerati. Svijesti o tome da postoje neke vrijednosti koje sam razvijaš, koje sam potičeš u društvu, a ne da čekaš da se nešto s vrha nametne, natjera, i da te kazne ako to ne radiš. Možda smo više naučili na mrkvu i batinu, možda ona još nije izašla iz kolektivne svijesti, za razliku od zemalja koje su razvile neku razinu zdravstvene svijesti i zdravstvenog odgoja koji djeluje i na kolektivnu i na pojedinačnu odgovornost, umjesto da ljudi reagiraju samo na prisilu.
Danska je cijepila svoje stanovništvo u postotku većem od 80 posto. Dijelom se to pripisuje povjerenju njihovih građana u tamošnju vladu. To bi značilo da naši građani takvo povjerenje nemaju?
– Ja vam nisam političar i ne bih komentirala u tom smislu. Ne vjerujem da itko jede ručak, cijepi se, trenira, educira se ili radi bilo što u svom životu, zbog vlasti i radi vlasti, nego jednostavno ima osobni stav za ili protiv nečega. Prije bih rekla da je to ponašanje slično pubertetu, kada se neki bune protiv autoriteta, odnosno da i mi možda još uvijek nismo prošli taj dio u određenim segmentima društva i u određenim situacijama. To je stvar pojedinca i društva, da razviju određenu razinu odgovornosti i zrelosti.
Najave su da bi COVID-potvrde mogle vrijediti godinu dana. Znači li to da imunost dokazano traje duže nego se mislilo?
– To je opet pitanje praćenja situacije. Tek će sada biti godinu dana od početka cijepljenja. Procjene su, prema tome kojom dinamikom padaju titrovi, da bismo vjerojatno još sljedeća tri mjeseca mogli imati adekvatnu, koliko-toliko dobru zaštitu. S novim podacima ići će se i dalje, ili na produživanje ili na neku dodatnu dozu cjepiva pa onda produživanje. Za to će trebati još znanja i informacija.
Dio europskih država uveo je cijepljenje djece starije od 12 godina. Može li se dogoditi situacija da o cijepljenju dječje populacije ovisi kraj pandemije?
– Što je veća cijepljenost stanovništva, sigurno su i veće šanse da se pandemija brže i bolje zaustavi. U tom smislu, sigurno je važno i cijepljenje djece jer u kompletnoj populaciji, dok god virus ima prostora da se negdje održava i širi, to je njegova šansa za duljom opstojnošću veća. Koliko vidim, u nekim zemljama mladi reagiraju vrlo dobro, kolega iz Portugala je na znanstvenoj platformi rekao da se čak raspravljaju s roditeljima ako su roditelji skeptični oko cijepljenja i da inzistiraju na tome da se cijepe. Dakle, među mlađima očito ima više onih otvorenijeg uma, možda su čak i pragmatičniji. Jednostavno, postoji volja da se cijepe, da se na taj način zaštite i da si olakšaju život.
Moguće sve opcije
Koliku ulogu će u nastavku pandemije imati nerazvijeni dio svijeta koji je bez cjepiva? Može li on produžiti pandemiju unedogled?
– Sigurno je tako. I to je ono što ističu Svjetska zdravstvena organizacija i druge velike organizacije, da je iznimno važno da bogati ne zaborave na siromašne i nerazvijene zemlje i one u razvoju koje ne mogu osigurati dovoljno cjepiva. Dok god ne bude veliki dio svjetske populacije cijepljeno, nisu ni oni bogati zaštićeni. Davali si oni petu, šestu ili dvanaestu dozu, neće se zaštititi ako dobar dio svijeta ostane i bez prve doze.
Koliko u takvim okolnostima ova pandemija realno može još potrajati? Može li se dogoditi da to bude mjereno godinama?
– To nitko ne zna. Sve su opcije moguće, međutim, vjerujemo da sad ipak s obzirom na visok postotak cijepljenosti u jednom dijelu svijeta, da će do idućeg proljeća velik broj onih koji su necijepljeni iskusiti bolest i na taj način, oni koji prežive, stvorit će određenu zaštitu. Kalkulacije su različite, no očekuje se da negdje od idućeg proljeća do iduće jeseni ipak uđemo u neko stabilnije doba. To će ovisiti, naravno, i o postotku ljudi koji će se cijepiti, i o postotku onih koji će se koristiti epidemiološkim mjerama zaštite i provoditi ih, ali i i tome koliko će virus stvarati nove varijante koje neće biti u skladu s postojećim cjepivima. A onda će proizvođači cjepiva morati razmišljati o tome da brzo reagiraju na te nove varijante i da kreiraju cjepiva koja će za njih biti djelotvorna.
Što bi značilo da ulazimo u stabilnije doba? Hoće li to značiti kraj pandemije?
– Mislim da nema nikoga na svijetu tko može prognozirati kraj pandemije. Sigurno možemo razmišljati o tome da ne bude veliki broj bolesnih i da se to svede na broj koji će svakih par godina imati slične razmjere kao gripa. Moguće je da će to potaknuti virus da on smanji cirkulaciju, no zasad se to ne događa. Hoće li svijet ipak shvatiti poruke koje mu virus svakodnevno nosi pa ubrzati cijepljenje, to ćemo isto vidjeti.
U Zagrebu se ponovo događa prosvjed protiv epidemioloških mjera, a slični se prosvjedi zadnjih tjedana organiziraju diljem Europe. Što bi se dogodilo da se u ovom času odustane od mjera?
– Virus bi se puno brže širio, bolnički zdravstveni sustav bi bio iznad granica opterećenosti koje može podnijeti sa zbrinjavanjem bolesnih od COVID-a. Time bi došlo do situacije da svi ostali s drugim bolestima koje su isto iznimno teške i važne ostanu bez mogućnosti adekvatne liječničke zaštite. Zdravstveno osoblje je već i sada deficitarno.
Došlo bi do kolapsa sustava unatoč tome što nam je cijepljeno više od 50 posto populacije?
– Koliko nas je više cijepljeno, toliko smo sigurniji, ali to još uvijek nije dovoljno. Varijante virusa se mijenjaju, vidjeli ste na primjeru Izraela da je virus uspio napraviti određeni proboj, iako je to jedna od zemalja koje imaju dobru cijepljenost. Oni su brzo odreagirali i uveli dodatno cijepljenje. To je dinamičan proces, ništa tu nije crno-bijelo, i mislim da svi oni koji sad govore, a svi govore nešto o COVID-u, trebaju povjerenje dati struci i znanosti. Jer kad idete graditi kuću, onda nećete pitati ekipu na društvenim mrežama ili na Trgu bana Jelačića kako se gradi kuća jer bi vam se ona srušila na glavu, nego ćete zvati arhitekte i građevince da vam oni grade kuću. Ni medicinom se ne mogu baviti svi i znati o njoj sve oni koji misle da nešto znaju, nego moraju imati određenog povjerenja u zdravstveni sustav koji u čitavom svijetu govori iste stvari.
Mi ne govorimo ništa što je mimo drugih zemalja u svijetu. Oni koji prosvjeduju isto tako moraju biti svjesni da svaki čovjek koji traži za sebe određeno pravo i određenu slobodu, mora razmišljati i o tome ugrožava li svojim pravom i slobodom tuđi život i tuđe pravo na slobodu da bude zdrav i da bude dobro i da bude živ.