Dante Alighieri najviše se pamti kao autor Božanstvene komedije i otac talijanskog jezika.

U povodu 700. godišnjice njegove smrti, prenosimo pet činjenica koje treba znati o tom velikanu svjetske književnosti.

Otac talijanskog jezika

Dante je pridonio nastanku talijanskog jezika jer je za pisanje svojeg remek-djela koristio tadašnji toskanski dijalekt umjesto latinskog jezika.

Božanstvena komedija, originalno naslovljena jednostavno Komedija, imaginarno je putovanje kroz pakao, čistilište i raj. Objavljena je u nekoliko dijelova početkom 14. stoljeća.

Njegova popularnost potaknula je druge srednjovjekovne talijanske pisce kao što su Petrarca i Boccaccio da također pišu na svojem lokalnom narječju, čime su udarili temelje talijanskog književnog jezika.

Nije slučajno da se institut za promicanje talijanskog jezika i kulture u inozemstvu zove “Društvo Dantea Alighierija”.

U sklopu obilježavanja 700. obljetnice njegove smrti ove godine, Italija priprema i otvaranje Muzeja talijanskog jezika u Firenci, u kompleksu dominikanske crkve svete Marije.

U rangu Shakespearea

Božanska komedija epski je spjev, priča o osobnom iskupljenju, ljudskim vrlinama i jedno od najutjecajnijih djela znanstvene fantastike.

Njegov prvi dio, “Pakao”, podijeljen u devet krugova ovisno o težini grijeha, još uvijek utječe na to kako mi zamišljamo zagrobni život, barem u kršćanskom smislu.

Britanski pjesnik T. S. Eliot rekao je: “Dante i Shakespeare među sobom su podijelili moderni svijet; ne postoji treći”.

Argentinski pisac Jorge Luis Borges smatrao je da je Božanstvena komedija “najbolje književno djelo svih vremena”.

Dante u popularnoj kulturi

Generacije pisaca, slikara, kipara, glazbenika, filmaša i karikaturista bile su inspirirane Božanstvenom komedijom, napose “Paklom”.

Tu spadaju Sandro Botticelli, William Blake, Salvador Dali i Petar Iljič Čajkovski, autori niza stripova i filmskog serijala X-Men te pisac Dan Brown.

Poznati kip Augustea Rodina “Poljubac” prikazuje Paola i Francescu, preljubnike koje Dante susreće u drugom krugu pakla.

“Božanstvena komedija” je bila i glavna inspiracija za triler “Sedam” koji je bio nominiran za Oscara i za popularnu video igru (“Dante’s Inferno”), a Dantea se često citira u popularnim televizijskim serijama kao što su “Momci s Madisona.

Crna komedija Breta Eastona Ellisa “Američki psiho” počinje epigrafom “Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu!”, jednom od najčešćih citata iz “Pakla”.

Durante, ali zovite me Dante

Kao mnogi drugi velikani talijanske kulturne povijesti, kao što su Giotto, Leonardo, Michelangelo, Dante je obično poznat po svojem prvom imenu, koje je zapravo umanjenica od Durante.

Rođen je u Firenci 1265., protjeran u egzil 1302., i umro u Raveni na istočnoj jadranskoj obali 13. ili 14. rujna 1321.

Potekavši iz bogate obitelji, premda ne aristokratske, Dante nikada nije radio za život, a bavio se politikom, književnošću, filozofijom i kozmologijom.

Imao je najmanje troje djece sa suprugom Gemmom Donati, ali njegova muza cijeloga je života bila jedna druga žena, Beatrice, koja se pojavljuje u “Božanstvenoj komediji” kao njegov vodič u raju.

Dante političar

Dante je bio aktivan u politici, odsluživši 1300. regularni dvomjesečni mandat jednog od devet izabranih vladara Firence.

U to vrijeme talijanski gradovi bili su konstantno na rubu građanskog rata između gvelfa, koji su politički podržavali Papu, i gibelina, koji su bili na strani careva Svetog Rimskog Carstva.

Dante je počeo kao gvelf, ali pošto je protjeran u egzil uz neizravnu pomoć pape Bonifacija VIII., postao je sve kritičniji spram miješanja Pape u politiku.

Suđeno mu je i protjeran je iz Firence nakon što je novi režim preuzeo grad i okomio se na staru vladajuću klasu. Ostao je u egzilu ostao sve do smrti.

Godine 1302., sudac je naložio da Dante i njegovi saveznici budu spaljeni na lomači ako se pokušaju vratiti. Kazna je poslije promijenjena na odsijecanje glave.

U “Božanstvenoj komediji” pjesnik koristi priliku da izravna račune s mnogima od svojih neprijatelja pa je tako u pakao smjestio i Bonifacija VIII.