Damir Urban je u svoj diskografski katalog na početku solo karijere arhivirao „Otrovnu kišu“ i „Ženu dijete“, dva albuma koji su izdržali test vremena i danas se opravdano smatraju samim vrhom hrvatske rock produkcije od osamostaljenja Hrvatske naovamo.

Da uklonimo na početku neizvjesnost, kad uspoređujemo novi, količinski ambiciozni album „Lipanj, srpanj, kolovoz“ s takvim referencama, ne, Urban nije preskočio vlastite, davno postavljene visoke standarde. Kao što to nije uspio napraviti ni s prethodnim albumima „Retro“, „Hello“ i „Mamut“ izdanim u pravilnim razmacima od pet dugih godina, između 2004. i 2014. godine.

Znači li to da je novo djelo loše? Ne, nikako. Stvari s novim Urbanom nisu tako jednostavne, odnosno crno-bijele. Stvari s Urbanom i njegovom glazbom nikad nisu jednostavne.

„Lipanj, srpanj, kolovoz“ je dvostruki album podijeljen na snimke s njegovim dugogodišnjim suradnicima iz pratećeg benda „4“ i na materijal na kojem je očito radio uglavnom sam i dao mu podnaslov „Zapisi“. Taj koncept legitiman je i logičan, dvije su to strane riječkog pjesnika/glazbenika koje zaokružuju jedno teško razdoblje, njegovu autorsku kompleksnost i širinu kad su u pitanju upijanja raznih utjecaja.

Prvih pet pjesama su nove stvari, uglavnom balade, pa dolazi set već objavljenih singlova od 2018. godine („Div“, „Kuća sjećanja“, „Iskra“ i „Pseća oluja“).

Iako se na prvi pogled uvodni set novih pjesama doimlje koherentnim i konzistentnim, nekako strše „Dobar znak“ ili „Kavez nije dom“ gdje Urban ulazi na teritorij Massima i(li) Gibonnija, zahvaljujući prvenstveno aranžmanima koje su potpisali glazbeni srednjestrujaši Nikša Bratoš i Ivana Husar. Rekli bismo da je to sklizak teren za Urbana jer njegovom habitusu, vokalnoj ekspresiji, pomjerenoj lirici, pa i njegovoj pojavi općenito, koketiranje s mainstreamom jednostavno ne pristaje.

I ima tu još jedan problem.  Koliko god spomenuti Gibonni bio iznad slabašnih hrvatskih glazbenih standarda, on je i dalje neka vrsta pučkog glazbenog tribuna. Popunjava prostor između „treša“ i alternative, kao što su, recimo, Parni valjak popunjavali slični prostor u okruženju novog vala, kao vrhunski maniristi prihvatljivi čak i zahtjevnijoj glazbenoj publici. Ali oni su, baš kao i Gibonni  – za razliku od Urbana – kroz dugi niz godina u kontinuitetu znali izbacivati velike pop hitove koji su se slušanjem i trošenjem, svojevrsnom  medijskom perpetuacijom, po defaultu, prirodno i neprisilno, upisali u antologiju hrvatske pop glazbe i neki od njih su odavna stekli statuse evergreena. Nijedna stvar s novog Urbanovog albuma neće s godinama steći status evergreena. Kultni status, možda.

Koketiranje s mainstreamom preko saharinskih aranžmana u spomenute dvije nove pjesme (i u prije objavljenoj „Kući sjećanja“), tupi Urbanovu oštricu, približava ga šlageru, a Urbana u njegovoj kasnoj fazi i na ovom albumu radije slušamo kao otkačenog, da ne kažemo avangardnog šansonjera.

I tu bi primjedbama bio kraj, na „najtišem“ djelu u karijeri (nikad prije Urban nije u tolikoj mjeri potisnuo svoj rock’n’roll background), na mnogo mjesta prosipa glazbene bisere i glazbene horizonte rasteže u pravcima koji savršeno odgovaraju njegovom pjesništvu, vokalnoj ekspresiji, pa i godinama.  Njegovim i publike koja je sazrela i ostarila zajedno s njim.

Jedan od tih bisera je „Male dame“, u biti jedina gitarska indie melodija ovdje, iako to treba uzeti uvjetno. Resi je pamtljiva melodija i za Urbana neobično jednostavna lirika, bez metafora i stilskih figura, sa simpatičnom, svakodnevnom temom. Od prije objavljeni „Div“ je grandiozna stvar, poput himne ili prkosne koračnice, stvar je to uzvišene snage. „Iskra“ je rijedak pogled u vlastitu glazbenu prošlost, i jedan od rijetkih trenutaka na albumu koji miriše na hit. Zahvaljujući prije svega prepoznatljivom elektronskom „loopu“, teško se oteti dojmu da je riječ o nekoj vrsti ubrzanog remiksa nezaboravne stvari „Žena dijete“ s istoimenog albuma.

Eh, drugi dio dvostrukog albuma „Zapisi“, je posebna priča. Generalno, bolja priča. Druga Urbanova strana je intimnija, ali ne nužno manje razigrana. Nema šlagera, ali ima urbane šansone. „Gdje god bila ti“ minimalistička je stvar bez pop ritma, popunjena dramatičnim zvukom klavira i gudaćih instrumenata. Iako je glasove možda teško spariti, ovdje čujemo Arsena poslije Arsena. Tu je negdje i „Biram ptice“ slične atmosfere.

„Susjed“ krije novo iznenađenje, sasvim drugačiju atmosfere i zone utjecaja. Tupim zvukom akustične gitare, atonalnim upadima trube i Urbanom ispod glasa, postignuta je rundekovska dramatika, ali ne ona kazališno sterilna, nego dimom zamagljena kabaretska. Ništa manje pozitivne napetosti ne postiže sjajna „Vještac“ naglašeno morriconeovskog duha, gdje Urban, opet ispod glasa, sugestivno izgovara stihove o čovjeku koji je upravo otpravio sedam ljudi na drugi svijet.

Na „Zapisima“ u većini pjesama za aranžmane je bio zadužen Ante Gelo, jazz gitarist koji se može pohvaliti suradnjama s Oliverom Dragojevićem, Arsenom i Matijom Dedićem, Gabi Novak, Boškom Petrovićem…

Možemo samo konstatirati da je svojim aranžmanima sjajno pogodio bit Urbanove glazbene evolucije. Evolucije u kojoj jedan sve bolji i dubokoumniji pjesnik postaje sve konvencionalniji glazbenik. U slučaju većeg dijela šezdesetak minuta dugog višeslojnog „Lipnja, srpnja, kolovoza“ to uopće nije loša vijest.