Jeste li znali da je Wolfgang Amadeus Mozart imao sestru, podjednako genijalnu kao i on? – otprilike je to pitanje koje u svojoj predstavi »Klown« postavlja Matea Bilosnić. Vjerojatno ima onih koji znaju za tu činjenicu, no spletom društvenih i povijesnih okolnosti Mozartova starija sestra Maria Anna nekako je ostala zaboravljena i zanemarena. O tome koje su joj mjesto posvetili u stručnoj literaturi primjerice govori sljedeći podatak – u Muzičkoj enciklopediji JLZ-a iz 1974. godine Johann Georg Leopold, otac Wolfganga Amadeusa i Marije Anne, dobio je kojih pedesetak redaka, glazbenom geniju Mozartu posvećeno je sedam enciklopedijskih stranica, a njegova sestra zvana Nannerl zabilježena je natuknicom od točno sedam redaka. U Leksikonu Cankarjeve založbe iz 1990. godine Maria Anna nije ni dobila natuknicu.

Pa što kaže onih sedam spomenutih redaka? Maria Anna, pijanistica (Salzburg, 1751. – 1829.). Kći i učenica Leopolda, kojega je često pratila na koncertima. I s bratom Wolfgangom Amadeusom sudjeluje na prvim koncertnim turnejama, a koncertirala je i samostalno. Poslije 1801. učiteljica klavira u Salzburgu; 1817. oslijepila. O njezinom prisnom odnosu prema bratu i njezinu utjecaju na njegov razvojni put svjedoči njihova bogata korespondencija. I to je to.

Malo kopajući po ostalim izvorima, doznali smo da je Maria Anna Mozart bila čudo od djeteta, baš kao i njezin mlađi brat. Dok je Wolfgang bio mali, ona je bila njegov idol. Bili su toliko bliski da su izmislili tajni jezik i kraljevstvo u kojem su njih dvoje kralj i kraljica. Više od tri godine ona je s Wolfgangom Amadeusom gostovala po mnogim europskim metropolama, od Londona i Pariza, do Münchena i Beča, i bila zapažena kao jedna od najboljih pijanistica svoje generacije. Njihov otac, Johann Georg Leopold, kompozitor i violinist te dvorski glazbenik, počeo je učiti svoju kćer da svira čembalo kad je imala sedam godina. Nannerl je, kao i njen brat, znala odsvirati najkompliciranija djela i zapisati note bilo koje kompozicije koju je čula. Leopold je 1764. godine napisao u jednom pismu: »Moja djevojčica svira najzahtjevnija djela koja imamo, s nevjerojatnom preciznošću i tako izvanredno. Ovo sve govori da je ona, iako joj je tek dvanaest godina, jedan od najboljih pijanista u Europi.«

Wolfgang Amadeus Mozart i njegova sestra / Foto WIKIPEDIA

Međutim, Maria Anna je s turnejama završila kad je napunila osamnaest godina. Ona je prema tadašnjim društvenim normama stasala za udaju i nije joj više bilo dopušteno da ide na turneje. Dok su njen otac i brat putovali Europom, Nannerl je sjedila u Salzburgu i učila ženske poslove, poput šivanja, čekajući da se uda. No u bračne je vode uplovila tek 1784. godine, a u međuvremenu se bavila komponiranjem. Ostalo je sačuvano pismo koje je Wolfgang poslao svojoj sestri iz Rima 1770. godine, u kojem se oduševljava njenom kompozicijom. Nažalost, njena djela nisu poznata. O njenoj sudbini je ponovo odlučio njen otac, kada ju je primorao da odbije ponudu za brak Franza d’Ippolda, u kojeg je bila zaljubljena. Umjesto za njega, Nannerl se na kraju udala za Johanna Baptista Franza, koji je već dvaput bio udovac i imao petero djece. Maria Anna mu je rodila još troje.

Njen suprug je preminuo 1801. godine, a ona se potom vratila u Salzburg, gdje je radila kao profesorica glazbe. Bila je lošeg zdravlja, zbog čega je oslijepila 1825. godine. Četiri godine kasnije Maria Anna Mozart umire u 78. godini. Iako su Wolfgang i Nannerl bili bliski kao djeca, kad su odrasli taj se odnos promijenio. Čak je i dopisivanje, koje je ranije bilo redovno, vremenom polako prestalo. Za razliku od mlađeg brata, ona nije dobila priliku uspjeti i doživjeti vrhunac svojeg glazbenog stvaralaštva. A čak ni ono što je stvorila nije sačuvano i s vremenom je pala u zaborav. No, zato je s predstavom »The Other Mozart« Sylvia Milo s redateljem Isaacom Byrneom odlučila odati počast zaboravljenoj Mozartovoj sestri, a na taj način i svim drugim sestrama i ženama onoga doba koje su morale zatomiti svoj talent i umijeće samo zato što su žene.

Primjer Mozartove sestre, kojoj je ove godine 270. godišnjica rođenja, još jednom pokreće pitanje zašto ima tako malo žena kroz povijest umjetnosti. Razlog nije u tome što žene imaju manje talenta za umjetnost, već u tome što su im kroz povijest davane drukčije uloge te nije poticano njihovo obrazovanje niti bavljenje umjetnošću. Osim toga, žene koje su se bavile umjetnošću često su svoja djela ostavljala nepotpisanima, a i bavile su se nepostojanim formama umjetnosti, kao što su vezenje i iluminacije.

U srednjem vijeku i renesansi mnoge su žene radile u umjetničkim radionicama, ali djela koja su izlazila iz tih radionica uvijek su bila potpisivana imenom glavnog majstora radionice, a to su uvijek bili muškarci. Žene su se često potpisivale i samo prezimenom koje su preuzele od supruga, te je tako teško pratiti njihov umjetnički razvoj, a u 18. i 19. stoljeću na djelima mnogih žena potpisi su promijenjeni iz ženskih u muške, jer ih je tako bilo lakše prodati. Kako čitamo na Wikipediji, prve umjetnice u povijesti umjetnosti spominju se već u doba antičke Grčke. To su Kalipso, Timareta, Olimpija i druge, no nažalost njihova djela nisu sačuvana te o njima saznajemo samo iz pisanih izvora. U srednjem vijeku umjetnice su redovito bile ili iz bogate aristokratske klase ili redovnice. Prve su najčešće radile vezove, a druge iluminacije vjerskih rukopisa. Hildegard von Bingen (1098. – 1179.) bila je njemačka učiteljica, voditeljica samostana, spisateljica te glazbena skladateljica. Sačuvano je čak osamdesetak njenih kompozicija.

U razdoblju renesanse sve više žena počinje biti međunarodno poznato. To se dogodilo zbog velikih kulturnih promjena toga vremena. Boccaccio je napisao »O poznatim ženama«, zbirku od 104 biografije slavnih žena. Baldassare Castiglione piše »Il Cortegiano«, knjigu u kojoj govori o tome kako se i muškarci i žene trebaju obrazovati u društvenim znanostima, te je učinio da bude prihvaćeno da se žene bave likovnom i glazbenom umjetnošću te književnošću. U doba baroka ženama je postalo dozvoljeno slikati ženske aktove, ali muški akt im je i dalje zabranjen. Najviše slikaju mrtvu prirodu, koja postaje najpopularniji motiv ženskih slikarica. U 18. stoljeću ženama je u Francuskoj zabranjen ulazak u Akademiju. U Engleskoj su 1768. dvije žene, Angelica Kauffmann i Mary Moser, bile suosnivačice Likovne akademije, ali na portretu osnivača Akademije nisu prikazane kao muški članovi, već kao manje vrijedne. U 19. stoljeću žene već postaju priznatije umjetnice; bave se portretiranjem, realističnim slikarstvom, skulpturom… U 20. i 21. stoljeću još uvijek se raspravlja o »ženskim kvotama« u području umjetnosti.