ZAGREB Opereta “Grofica Marica”, premijerno postavljena u subotu u Gradskom kazalištu Komediji u režiji Ozrena Prohića, glazbeno je strastveno i temperamentno rasplesano novo čitanje slavnog djela Emmericha Kálmána, u čarobnoj reminiscenciji popularnih mađarskih ritmova i lude epohe 1920-ih godina.

Svevremenski favorit operetnih repertoara diljem svijeta, Kálmánova je “Grofica Marica” iz 1924. u novoj Komedijinoj produkciji dobila novo ruho crpeći ga na intenzivnoj energiji društveno, kulturno i umjetnički propulzivnih 20-ih godina prošloga stoljeća. Inspiraciju za svoju vizualnu poetiku pronalazi u onodobnim jazz-barovima newyorškog Harlema, plesnom estetikom uspješno koketira s Broadwayem, a odabirom interpreta ispunjava očekivanja i najzahtjevnije publike.

To je premijerna publika u subotu oduševljeno nagradila ovacijama tijekom čitave izvedbe.

Radnja se događa na seoskom imanju bogate mađarske udovice, grofice Marice (Sandra Bagarić) koja, umorna od nasrtljivih udvarača koji su bacili oko na njezin novac, najavi zaruke s izmišljenim varaždinskim barunom Kolomanom Županom (Dražen Bratulić). Vrativši se na svoje imanje nakon dužeg izbivanja, tamo nalazi novoga upravitelja Bélu Töröka (Filip Hozjak), za kojega se snažno zainteresira, ne znajući da je on zapravo osiromašeni grof Tassilo Endrödy-Wittenburg koji tako zarađuje za miraz svoje sestre Lize (Danijela Pintarić).

Grof Tassilo pred sestrom skriva stvarnu situaciju pa se nemilo iznenadi kad Liza stigne na imanje zajedno s groficom, s kojom se sprijateljila za boravka u Parizu. Pripremama za proslavu zaruka pridružuje se i knez Moritz Dragomir Populescu (Ervin Baučić), čija je misija pokušati nagovoriti groficu da se uda za njega. Sve se dodatno zakomplicira kad se pojavi stvarni barun Koloman Župan koji, nakon što u novinama ugleda objavu o vlastitim zarukama, veselo dolazi upoznati svoju mladenku.

Sve se to zbiva u vrijeme tzv. ‘ludih 20-ih’, vremena art decoa, bujanja kreativnosti i emancipacije žena; sluša se jazz, blues, ragtime i swing, moda je inspirirana charlestonom, izlazi se u cabarete i pleše po stolovima.

Kálmánova “Grofica Marica” jedan je od vrhunaca operetnoga žanra, puna motiva ciganskoga folklora pomiješanih s nostalgičnim mađarskim zvukom i elementima glazbenog idioma onodobne bečke operete, ali i uz vidljiv američki utjecaj.

Tako uz valcer i čardaš čujemo i foxtrot, u nizu melodija bogata zvuka čija intenzivna energija zrcali zanos 1920.-ih, posljednjeg ‘feel good’ desetljeća 20. stoljeća. Takva je i radnja, puna veselih obrata, romantična, lepršava, komična i zabavna.

Redatelj Prohić novu je produkciju vizualno oblikovao kao kombinaciju vodvilja i salonske atmosfere pariških boemskih umjetničkih salona, s elementima groteske i farse u kostimima Mirjane Zagorec i scenom Irene Kraljić ograničenom na tek nekoliko budoarskih rekvizita. Njome dominiraju veliki okviri u kojima se kreću izvođači, neprekidno se izlijevajući i prelijevajući iz njih na scenu i natrag, poput oživljenih portreta u stilu filmova Tima Burtona.

“Grofica Marica” puna je dueta za soprane i tenore koji su u izvedbi Komedijinih solista neprestano praćeni aplauzima i ovacijama publike, koja je jednako oduševljeno nagradila i dinamičnu izvedbu Orkestra Komedije pod ravnanjem ravnatelja toga kazališta Krešimira Batinića.

Gotovo sve su arije i dueti poznati hitovi, poput Maričina čardaša “Vesele ciganske melodije”, dueta sa Županom “Hajdemo u Varaždin” ili evergrina “Hej, cigane!”, a podjednako su moćne i dionice Zbora, koje osvajaju koloritom i melodioznošću.

Jedan od najvećih aduta ove produkcije je i koreografija. Ona je združenim snagama Lea Mujića (balet) i Blaženke Kovač Carić (zbor i solisti), unijela dinamiku i intenzitet broadwayskoga spektakla u predstavu, u šarmantnoj scensko-glazbenoj odi iznimnoj epohi kojom je taj antologijski operetni komad u Komediji dobio atraktivno novo čitanje.

U predstavi je i niz duhovito realiziranih dramskih uloga. Tako Željko Duvnjak osvaja misterbinovskom komičnošću, kao i dvojac Dubravka Ostojić i Damir Lončar, koji glume bogatu kneginju Boženu Cuddenstein zu Chlumetz, tetu grofa Tassila koja je otkupila sva njegova imanja, i njezina novog pratitelja, ruskog velikog kneza, koji upadaju na scenu u simpatičnom šušuru rusko-francuskih replika i čarobnih glumačkih mimika.

Tu su i Zlatko Ožbolt kao prijatelj grofa Tassila, Antun Stašić u ulozi ciganskog violiniste Pište, te Zorica Antonić kao ciganka Manja.

Sve se, naravno, dobro svrši: barun Koloman Župan, prisiljen odustati od ženidbe groficom budući da će biti razbaštinjen ne oženi li se siromašnom djevojkom, zaljubljuje se u osiromašenu Lizu, koja mu uzvraća ljubav. Grofu Tassilu teta vraća imanja te se otvara put za realizaciju njegove ljubavi prema grofici Marici. Čak i knez Moritz prihvaća takvo razrješenje, u velikom završnom slavlju ljubavi i veselja koje je publika ispratila dugotrajnim aplauzom.