Kanoćal

Piše Damir Cupać: Kamenovanje tiskom

Damir Cupać

Foto Screenshot

Foto Screenshot

Licemjeri i moralne hulje u svačijoj biografiji mogu pronaći nekakav nedostatak i vrlo često to čine. I da smiju, odmah bi se hvatali kamenja i bacali ga na one slabije, dok su oni zaštićeni i skriveni u krdu



Živimo u vrijeme kada je svijet sve više polariziran, u vrijeme gdje se uspjeh čovjeka mjeri visinom i dužinom automobila, pa onda i što većom cijenom, u vrijeme kada bi mnogi dohvatili kamen i bacili ga bez imalo grižnje savjesti na nekoga tko je, po vrlo često upitnim moralnim kriterijima, zgriješio.


U vrijeme kada tog jadnika ili jadnicu od kamenovanja ne bi spasile ni riječi da baci prvi kamen onaj tko je bez grijeha. Živimo o vremenu lažnih vrijednosti i dvostrukih standarda te sveopćeg rasapa moralnih vrijednosti.


Jedan od primjera je nedavno razapinjanje žene na naslovnici jednih dnevnih novina jer se zaposlila kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb, a novinari dušebrižnici su otkrili da je dva puta bila prekršajno osuđena za prostituciju.




Implicira se da takva osoba ne bi smjela raditi kao psihologinja zbog suspektne prošlosti. Iako za takvu ocjenu ne postoji ni jedno uporište, osim ako je uporište najodvratnije licemjerje.


Evo, recimo, ja sam kao klinac prošao kleptomansku fazu. Srećom, moje lopovske vještine bile su jako slabe pa sam odmah uhvaćen na djelu. Bio sam maloljetan pa samim tim ne postoji u evidencijama trag o mojim nestašlucima.


Ali postoji u mojoj savjesti koja mi nikada ne bi dozvolila da uhvatim kamen rukom jer bez grijeha nisam. Cobra, Romeo i ja krenuli smo tragom starije ekipe predvođene Banetom, Fetom i Damirom koji su mažnjavali žute kanotjerice s natpisom Santa Monica – Big Ben ili tako nešto slično.


Majice su bile šrot, ali su bile ukradene, zbog čega je ta starija ekipa dobila status uličnih heroja. Onda smo mi mlađi odlučili oprobati se u lopovskim vještinama. Starcima smo rekli da moramo ići kupiti radne bilježnice i lopovska trojka je krenula u akciju.


Akciju krađe čarapa u robnim kućama Ri i Korzo. U Korzu nas je teta prodavačica uhvatila i odvela na vrh gdje su bili uredi. Na pitanje hoćemo li da pozove miliciju ili roditelje, uglas smo odgovorili: Miliciju, samo ne roditelje!


Ubrzo je došao milicajac, mi smo sve priznali, dobili smo pendrekom po lopovskim rukama, a onda je zvao roditelje. Naša lopovska inicijacija okončana je potpunim fijaskom. Bilo je nestašluka i nakon toga, ali uglavnom odrasli smo kao relativno normalni ljudi.


Mene je dopalo i da radim javni posao. Što znači da nerijetko moram prozivati osobe na javnim položajima za marifetluke raznih vrsta. Ja, koji sam u osnovnoj školi neuspješno mažnjavao s ekipom čarape.


Licemjeri i moralne hulje u svačijoj biografiji mogu pronaći nekakav nedostatak i vrlo često to čine. I da smiju, odmah bi se hvatali kamenja i bacali ga na one slabije, dok su oni zaštićeni i skriveni u krdu.


Ono što je dobro u cijeloj ovoj priči je reakcija većeg dijela javnosti koja je osudila pokušaj ostracizma na jugu Hrvatske. Tako je nekoliko stotina psihologa iz cijele Hrvatske dalo podršku kolegici. I Hrvatsko novinarsko društvo upozorilo je kolege da je ono što su napravili protivno pravilima struke.


Mene je osobno najviše razveselila osuda razapinjanja koja je došla od riječkog nadbiskupa koadjutora mons. Mate Uzinića. Cijela priča je u sferi morala i u korelaciji je i te kako s biblijskim temama.


Zato je jako bitno čuti kler što o svemu misli jer su ovakvi slučajevi paradigmatski. Kler je uglavnom priču odšutio, ali nije nadbiskup koadjutor Uzinić.


– Dužni smo odbaciti sve predrasude, svoje strahove i želju za sigurnošću i postati siromašnima doista bližnji. Siromaštvo može biti materijalno, kojeg ima previše u današnjem svijetu, jer oni koji imaju previše nisu spremni dijeliti.


Evanđelje nas usmjerava da siromahe prepoznamo u onima koji su siromasi na drugačiji način, grješnicima, onima koji su odbačeni, isključeni, jer su možda nekad prekršili zakon.


U jednim novinama osvanuo je naslov o osobi koja je bila prostitutka, i ispalo je da, zato što je jednom bila prostitutka, sad više ne bi smjela činiti ništa dobro. To je taj pogrešan način, odbacivanje i osuđivanje ljudi zbog nekog čina ili djela, poručio je Uzinić.


Ne znam u kojem dalmatinskom gradu radi prozvana psihologinja, ali sam uvjeren da joj nije lako. I još sam više uvjeren da će zbog grijeha iz prošlosti, ako izdrži licemjerne napade siromašnih duhom, posao psihologinje u Centru za socijalnu skrb raditi izvrsno.


Nekako mi se čini da će njoj, za razliku od onih koji je osuđuju, biti stalo do ljudi kojima treba pomoći. I na kraju, na pamet mi pada William Munny kojega glumi Clint Eastwood u »Nepomirljivima«.