O novom, osamnaestom studijskom albumu znanog američkog kantautora Ryana Adamsa, piše se manje no o ijednom prethodnom, uključujući i davni debitantski album iz 2000. godine, album »Hearbreaker« kojim je, nakon izlaska iz redova grupe Whiskey Town, Adams najavio itekako zanimljivu solističku karijeru.

Nažalost, razlozi svojevrsnog bojkota novog Adamsovog albuma nazvanog »Big Colors« nemaju veze s glazbom i estetskom procjenom njegova rada, već sa, za njega neugodnim, pojedinostima iz njegova privatnog života. Naime, Adams je još 2019. godine najavio svojevrsnu »trilogiju« novih albuma pri čemu je prvi od tih triju međusubno vezanih albuma trebao biti »Wednsdays«, drugi »Big Colors«, a treći »Chris«.

No, nedugo nakon te najave u javnost su pristigli podaci o tome kako su Adamsa zbog seksualnog zlostavljanja, a sve u sklopu zbivanja vezanih uz pomalo histerični #metoo pokret, prijavile njegova bivša supruga Mandy Moore, mlada rock pjevačica Phoebe Bridgers te jedna maloljetna djevojka čije ime javnosti nije otkriveno.

Slabiji rezultati

Naravno, Adams je porekao sve optužbe, ali već i sama prijava imala je vrlo negativan učinak pa je objavljivanje trilogije kasnilo minimalno godinu dana, što je uočljivo i iz činjenice da je »Wednesdays« objavljen tek prošle, »Big Colors« ove, a »Chris« će, bude li uopće i objavljen, izaći tek sljedeće godine.

U međuvremenu nikakvih novih dokaza ni optužbi protiv Adamsa nije bilo. Štoviše, priča o prijavi koju je podnijela maloljetna djevojka više, čini se, ne drži vodu, a tvrdnje Mandy Moore i Phoebe Bridgers se izgleda provjeraju pri čemu Adams nastavlja tvrditi kako mu se njegova bivša supruga želi samo dodatno osvetiti i zagorčati mu život, a Bridgersova je, po njemu, samo žedna slave. Što je istina, možda se jednog dana i ustanovi, a ono što je sigurno jest da Adams pod pritiskom svih tih zbivanja ipak nastoji raditi, mada su konačni rezultati ipak slabiji no ranije te uočljivo pod utjecajem svega što mu se događa.

Pažnja, a ne bojkot

Zbog svega toga »Big Colors« sigurno ne ide u red njegovih najbojih albuma, ali ipak zavređuje pažnju, a ne bojkot. Najavljujući svoj novi album Adams je rekao kako je za njega »Big Colors« soundtrack za film iz 1984. godine, film koji postoji samo u njegovoj duši. Drugim riječima, kroz ovaj je album Adams nastojao glazbom oživjeti duh njemu dragih osamdesetih, ponajprije rock pjesama kakve su tijekom tog desetljeća stvarali Tom Petty i Bruce Springsteen.

Konačan rezultat je album srednje brzog tempa s nizom dobrih baladičnih trenutaka i nekoliko čvrstih rock žestica idealnih za koncertne arene i velike dvorane. »Glazba ovog albuma je zvuk moje duše i predstavlja vrata za mjesta u koja ću se jednom vratiti«, rekao je Adams, konkretno spomenuvši New York i Kaliforniju kao drage mu dijelove SAD-a.

Naslovnica albuma

Ispovjedna nota

U albumu će više uživati oni koji vole sporiji i nježniji zvuk jer je od dvanaest pjesama, njih osam blisko tom srednje brzom ili sporom tempu pri čemu uvod u svaku od takvih pjesama gotovo uvijek predstavlja akustična gitara na koju se, nedugo nakon uvoda, nastavlja njegov glas te ostali klasični rock instrumenti potpomognuti ponekad heartland rock klavijaturama. Teme koje kroz ove nježnije trenutke albuma Ryan Adams obrađuje su razne, ali gotovo uvijek vezane uz ispovjednu notu, pri čemu se itekako osjeti izoliranost i košmar u kojem živi posljednje dvije-tri godine.

Tako u naslovnoj i uvodnoj »Big Colors« kroz snenu i opuštenu atmosferu slušamo glas koji govori o tome kako treba otići, ali ne zna kamo. Vrlo dobra »Do Not Disturb« govori o emocionalnoj i intelektualnoj, duhovnoj blokadi, a »In It for the Pleasure« mogla bi se tumačiti i kao poruka osobama koje su ga, po njemu, nepotrebno prijavile za uznemiravanje, dok su »It’s So Quiet, It’s Loud« i »What Am I« u svojoj srži vrlo dobre ljubavne pjesme kroz koje, pogotovo kroz ovu posljednju, govori o tome kako prava ljubav briše granice između dvoje zaljubljenih i pretvara ih u jedno.

Pravo stanje stvari

Četiri žestoke također su ljubavne. Odlična rokerska i brzometna »Power« diže na noge ritmom, pa i tekstom kojim Adams pojašnjava na koji to način ona djeluje na njega, pri čemu je u prvom planu erotika i maksimalna vitalnost. »I Surrender« slika je s njegovih koncerata uz priznanje kako mu ona jako nedostaje dok radi taj posao, »Middle of the Line« je čisti a la Bruce Sringsteen trenutak s pričom o nužnosti bijega iz sredine koja ih ne zadovoljava, a završna »Summer Rain« žestoka je u iznošenju tuge zbog toga što nema nje da zajedno uživaju na ljetnoj kiši.

Dakle, Adams se protiv izolacije, kritika i optužbi nastoji boriti, između ostalog, stvaranjem. Za sada mu to polazi za rukom jer »Big Colors« zadovoljava sve kriterije njegovih dobrih albuma. No, pravo stanje stvari vidjet će se tek i ako krenu koncertne turneje. Tek onda će biti jasno da li u svijesti njegovih fanova Ryan Adams ostaje pažnje vrijedan americana autor, ili se pretvorio u nepoželjnog seksualnog zlostavljača.