Ove godine navršila se 30. godišnjica smrti Natalije Ginzburg, jedne od najznačajnijih talijanskih književnica u drugom poraću. Podrijetlom iz tršćanske židovske obitelji Levi rođena je 1916. u Palermu, a preminula je 1991. godine u Rimu. Ginzburg je veći dio mladosti provela u Torinu sa svojom obitelji, jer je njezin otac 1919. zauzeo položaj na torinskom sveučilištu. Natalijin otac Giuseppe Levi, poznati talijanski histolog, rođen je u židovskoj talijanskoj obitelji, a majka Lidia Tanzi bila je katolkinja – kći pravnika Carla Tanzija, koji je bio prijatelj Filippa Turatija – jednog od osnivača Socijalističke partije Italije, progonjenog od fašista.

Njezini su roditelji bili sekularni i odgojili su Nataliju i ostalu djecu kao ateiste. Ginzburg je odrastala u kulturnom, antifašističkom miljeu, a dom njenih roditelja u Torinu postao je sastajalište intelektualaca, aktivista i industrijalaca. Budući da je njena obitelj bila antifašistički, ateistički i antimonarhistički orijentirana, bili su isključeni iz društvenog mainstreama. Kako u knjizi »Hrvatsko-talijanske književne teme« piše dr. Glorija Rabac-Čondrić (Adamić, Rijeka, 2000.), stjecajem okolnosti, zbog židovskog podrijetla, Levijevi su se našli u avangardnim redovima za obranu pravde i ljudske slobode; dom intelektualca Giuseppea Levija otvara vrata zanesenjacima, ljudima koji su kovali nove odlomke talijanske današnjice: Leoneu Ginzburgu, Filippu Turatiju, Adrianu Olivettiju, Cesareu Paveseu, Giancarlu Pajetti i drugima. Tada Natalia Levi udala se 1938. za Leonea Ginzburga, koji je bio organizator Pokreta otpora u Torinu. Kao protivnici fašističkog režima potajno su odlazili u Rim i uređivali antifašističke novine, sve dok Leone Ginzburg nije uhićen. Od 1940. do 1943. prognana je sa suprugom u Abruzzo. Umro je 1944. nakon teškog mučenja, uključujući raspeće, u zatvoru.

Ginzburg je nakon udaje u većini publikacija koristila ime Natalia Ginzburg, a njezin prvi roman »La strada che va in città« objavljen je 1942. pod pseudonimom Alessandra Tornimparte. Bilo je to tijekom fašističke Italije i najantisemitskijeg razdoblja, kad je Židovima zabranjeno objavljivanje. Nakon oslobođenja vratila se u Rim i bila je zaposlena kao urednica u Einaudiju. Između ostalog, objavili su Cesarea Pavesea, jednog od vodećih talijanskih književnika, koji je pripadao grupi mladih intelektualaca Torina koji su se borili protiv fašizma.
Godine 1950. udala se za Gabrielea Baldinija, profesora engleske književnosti. Uslijedile su njene najplodnije spisateljske godine tijekom kojih je napisala svoja najvažnija djela: »Valentino« (1957.), »Le voci della sera« (1961.) i »Le piccole virtù« (1962.). Godine 1959. preselila se u London gdje je njen suprug vodio Talijanski kulturni centar. Zatim je 1963. osvojila prestižnu nagradu Strega za djelo »Lessico famigliare«, u kojemu donosi svojevrsnu kronistoriju svoje obitelji u vrijeme njena života u Torinu te ispisuje kroniku torinskog antifašizma. Vezano za to napisala je: »U ovoj knjizi mjesta, činjenice i ljudi realni su. Nisam izmislila ništa; svaki put kad sam, slijedeći svoj stari običaj kod pripovijedanja – počela izmišljati, osjetila sam potrebu da uništim izmišljeno…«
U središtu priče je povijest jedne izuzetne obitelji – Levi – koja je posredno dala neprocjenjiv doprinos rađanju nove povijesti talijanskog društva.
Godine 1966. Natalia Ginzburg napisala je komediju »Ti ho sposato per allegria« za glumicu Adrianu Asti, koja ju je izvodila s velikim uspjehom. Zatim je napisala komade »L’inserzione« i »La segretaria«. Romani i eseji koje je napisala 1960-ih i kasnije predstavljaju nostalgično prizivanje događaja iz njezina života na raznim lokacijama, uključujući djela »Mai devi domandarmi« (1970.), »Vita immaginaria« (1974.) i »Famiglia« (1977.). Prozama, esejima, pa i dramskim djelima, uvela je netipičan stil oskudne, činjenične podrugljivosti u prikaze običnog i političkog života, ostvarivši iznimno točan uvid u stvarnost. Većina njezinih djela prevedena je i na engleski jezik te objavljena u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Ona je pak prevela Proustov »Put k Swannu« na talijanski jezik.
Iskustva koja su ona i njezin suprug imali tijekom rata promijenila su njezinu percepciju da se identificira kao Židovka. Duboko je razmišljala o pitanjima koja su izazvali rat i holokaust, baveći se njima u fikciji i esejima. Podržala je katoličanstvo, izazivajući kontroverze u njezinu krugu. Zanimljivo, 1964. igrala je ulogu Marije od Betanije u filmu »Evanđelje po Mateju« P. P. Pasolinija.
Tijekom 1980-ih godina Ginzburg je postala politički aktivna, pridruživši se talijanskoj Komunističkoj partiji. Od 1983. do 1987. bila je neovisna zastupnica u talijanskom parlamentu. Sa snažnim osjećajem za pravdu, s velikom strašću zalagala se za različita humanitarna pitanja poput smanjenja cijene kruha, podrške palestinskoj djeci, pravne pomoći žrtvama silovanja i reforme zakona o posvajanju. Ipak, nije se dobro osjećala u okvirima partijske politike pa je uskoro izašla iz Komunističke partije. Natalia Ginzburg, koja je stalno pisala o snažnim ženama, bila je i sama snažna – što je jedno od nasljeđa ove iznimne pojave talijanske književnosti i kulture.
Spomenimo i da je opsežan esej Nataliji Ginzburg posvetio hrvatski književnik Nedjeljko Fabrio u svojoj knjizi »Apeninski eseji«, koju je 1969. objavio zagrebački Naprijed. Tekst pod naslovom »Svjedočenje vremena Natalije Ginzburg« objavila je u Književnoj smotri Ariella Fabrio. Fraktura je 2018. objavila knjigu »Najbolje doba našeg života« Antonija Scuratija, koji u svojem romanu prati život briljantnog mladog intelektualca Leonea i njegove supruge, slavne talijanske spisateljice Natalije Ginzburg.