Otkako je Pluton degradiran u „patuljasti planet“, broj poznatih planeta u našem Sunčevom sustavu smanjen je na osam, no neki znanstvenici vjeruju da se na samom rubu, u tami, krije i deveti planet koji bi prema novom istraživanju mogao biti svjetliji, bliži i lakši za pronalazak nego što se do sada mislilo.

Astronomi su počeli ozbiljno govoriti o planetu “9” 2016. godine kada su Mike Brown i Konstantin Batygin s Kalifornijskog tehnološkog instituta (Caltech) objavili studiju u kojoj se detaljno opisuje neobično orbitalno ponašanje objekata Kuiperovog pojasa (KBO).

Astronomi su počeli ozbiljno govoriti o Planetu Devet 2016. godine kada su Mike Brown i Konstantin Batygin sa Kalifornijskog tehnološkog instituta (Caltech) objavili studiju u kojoj se detaljno opisuje neobično orbitalno ponašanje objekata Kuiperovog pojasa (KBO). Kuiperov pojas je područje Sunčevog sustava nakon planeta koje se proteže od Neptunove orbite (na 30 AJ) do otprilike 50 AJ od Sunca. Iako sličan asteroidnom pojasu, značajno je veći od njega – 20 puta širi te 20 do 200 puta masivniji. Kao i asteroidni pojas, uglavnom se sastoji od manjih nebeskih tijela, ostataka iz vremena formiranja Sunčevog sustava. Dok je većina asteroida sastavljena uglavnom od stijena i metala, većina objekata Kuiperovog pojasa građena je od zaleđenih hlapljivih spojeva poput metana, amonijaka i vode. Pojas je dom barem trima patuljastim planetima: Plutonu, Haumei i Makemakeu.

Autori su pogledali statističku raspodjelu KBO-a i zaključili da je grupiranje uzrokovano neotkrivenim vanjskim planetom. Na temelju njihovih izračuna, ovaj planet ima masu pet puta veću od Zemlje i otprilike je 10 puta udaljeniji od Sunca nego Neptun.

Iako neki astronomi vjeruju da je planet “9” dobro objašnjenje za orbite KBO-a, postojala je i intenzivna kritika studije. Međutim, sada su se Brown i Batygin vratili s novom analizom koja ima za cilj riješiti neke od tih pritužbi, poput one kako orbitalna neobičnost ne dokazuje postojanje planeta što se uostalom potvrdilo na primjeru „planete“ Vulkan za koji se u 19. stoljeću vjerovalo da postoji u orbiti između Merkura i Sunca. Također, drugi su znanstvenici primijetili da je teško promatrati KBO, pa se mnoga pretraživanja usredotočuju na pogodnije dijelove neba što je dovelo do kritike da se potencijalno gledaju pristrane podaci.

Kako bi utišali skeptike Bron i Batygin su zadržali neke od izvornih KBO -a u skupu podataka kojem su pridodali i nove svemirske stijene, ali su odbacili svaki objekt za koji se činilo da je pod utjecajem Neptunove gravitacije. Prema studiji, ažurirani skup od 11 KBO -a i dalje prikazuje neobičnu orbitalnu distribuciju i navodi da postoji samo 0,4 posto šanse da su te orbite slučajnost.

Ilustracija: CalTech

Na temelju novih simulacija, Batygin je stvorio svojevrsnu “kartu blaga” koja ukazuje na put do najvjerojatnijeg orbitalnog luka planeta “9”. To prostrano područje prelazi svjetlosnu ravninu Mliječne staze, što je možda pomoglo planeti “9” da se sakrije u prethodnim pretraživanjima. Valja napomenuti da karta samo prikazuje moguću orbitu hipotetičkog planeta i ne ističe njegovo točno mjesto.

Autori tvrde da su dosadašnja opažanja isključila najbliže mogućnosti za Planet 9, što pomaže da se dodatno suzi njegovo moguće mjesto. Ako planet zaista postoji, trebao bi ga u skoroj budućnosti otkriti opservatorij Vera C. Rubin u Čileu koja će u vrlo skoroj budućnosti moći davati “dublje” slike Sunčevog sistema svakih nekoliko dana i tako razriješiti debatu oko spornog Planeta “9”.