"Bogatstvo snova"

Branimir Šantak: Solidan krimić o Sarajevu kasnih osamdesetih godina

Marinko Krmpotić

Branimir Šantak

Branimir Šantak

Autor nam je radnju prenio stilom i načinom koji svjedoči ne samo o kvalitetnom pripovjedaču, već i poznavatelju žanra



Trideset je godina trebalo Branimiru Šantaku da zgotovi svoje »ljubavno pismo« Sarajevu, roman »Bogatstvo snova«, koji je objavila Narodna čitaonica i knjižnica Novi Vinodolski. Pojašnjavajući u predgovoru tu dugu vremensku distancu, autor kaže: »Roman je kao ideja nastao u Sarajevu 1989. godine, ali je tih nekih pedesetak napisanih stranica ostalo u mom stanu u Zagrebačkoj ulici, kada sam ga zbog rata napustio, i zajedno s njim izgorjelo je već na početku ratnih vihora. Nastavio sam ga pisati, odnosno počeo pisati ponovno 2017. godine u Novom Vinodolskom, jer nisam mogao dopustiti da slike, sjećanja, osjećaji i snovi odu tek tako.«


Iz ovih je rečenica sasvim jasan i motiv Šantakova bavljenja književošću, motiv koji će u ovom u osnovi kriminalističkom romanu nadvladati osnove žanra i pretvoriti zanimljivu krimi priču u nostalgično prisjećanje na ne samo prohujalu mladost, već još i više u patnju zbog gubitka voljenog grada, koji nikad više neće i ne može biti ono što je bio, pa stoga autor i čini jedino što može – čuva sjećanja, osjećaje i snove ne dajući im da »odu tek tako«.


Umjereni hedonist


Naravno, vremenskoj distanci koja je, kao i svaki protok vremena, učinila svoje, valja dodati i velike promjene u životu autora, koji život nastavlja u potpuno novoj sredini (Novi Vinodolski) i okružju (more), koje je i zemljopisno i mentalitetom bitno drugačije od grada njegove mladosti. Svi ti elementi itekako utječu na stvaranje teksta koji često i uočljivo skreće k obalama nostalgije, ali se – na svu sreću – nikad ne gubi u ispraznoj patetici i sladunjavosti.




Dapače, opisi Sarajeva kasnih osamdesetih – jer to je vrijeme kad se radnja zbiva – odmjereni su i usprkos evidentnom žalu za »rajom«, mirisima i zvukovima Sarajeva, dojmljivi, realni i dovoljno tankoćutni da čitatelju postaje jasno da autor, usprkos svoj silnoj ljubavi i tuzi zbog toga što svega toga više nikad neće biti, itekako prihvaća realnost i nastoji učiniti jedino što i može – sačuvati ta sjećanja na grad svoje mladosti.


A taj grad pred nas izranja zahvaljujući opisima društvenog i zabavnog života tih godina, u restoranima i kafićima u kojima se svakodnevno boravilo, koncertima i izletima, svakodnevnim aktivnostima i poslovima. Da bi nam približio to doba Šantak je svom glavnom liku dao karakteristike zahvaljujući kojima s njim možemo »skočiti« do kockarnica, hotela, čevabdžinica, ljetnih terasa, šetališta uz Miljacku… Dino je, naime, dobrostojeći mladić u tridesetima, financijski potpuno neovisan i s poslom na kojem vrlo dobro zarađuje, umjereni hedonist koji uz piće i iće voli i pjesmu i žene, a bogme i kocku, ali nikad toliko da bi postao ovisnik o tom poroku.


Novac kao pokretač


Taj i takav Dino sjajno će nam prenijeti život Sarajeva, koje je nakon Olimpijade održane 1986. godine postalo kozmopolitski i europski grad sa svim vrlinama i manama koje taj status donosi, a to znači da se stvari kreću naprijed, zarađuje se, ali sve to prati i pojava gramzivosti i želje za brzom zaradom, odnosno prve uočljive pukotine na polju moralnih vrijednosti tipičnih za tu sredinu kroz ranija stoljeća.


U tim uvjetima, kad sve veći broj ljudi želi imati što više novaca, da bi mu dostupniji bio što veći broj različitih uživanja, glavni junak doživljava ono o čemu mašta vjerojatno svaki čovjek na svijetu – tijekom šetnje za vrijeme stanke na poslu slučajno nailazi na – torbu prepunu novaca! Već na prvi pogled jasno mu je da se radi o ogromnoj svoti, a budući da su prilike takve da nitko (tako bar on u tom trenutku misli) ne vidi na što je naišao, on odlučuje uzeti torbu u svoj stan te razmisliti što dalje. I tako kreće vrtuljak događaja pri čemu svjedočimo nizu različitih zbivanja – od pokušaja kriminalaca da vrate novac koji im je uzeo, preko policijske istrage pa do prave ljubavne priče koju Dino doživljava u tom kolopletu zbivanja koje mu nude priliku da postane – ni kriv ni dužan – bogataš.


Autor nam je radnju prenio stilom i načinom koji svjedoči ne samo o dobrom pripovjedaču, već i poznavatelju žanra. Tako priča počinje otmicom Dina, a što se dogodilo, čitatelj će otkrivati tek postupno, što je odličan način privlačenja čitateljeve pažnje. Uz krimi zaplet svjedočimo i ljubavnoj priči, što će svakako privući određen broj čitatelja, a u cjelini gledano »Bogatstvo snova« sasvim je solidan kraći roman koji nastoji i uspijeva ponuditi i nešto više od zapleta utemeljenog na klasičnoj krimi literaturi.