Stalno nam se u životu događa neka jako dobra, pozitivna kemija. Prepoznavanje međusobnih kvaliteta, zajedničkih pogleda na umjetnost (u našem konkretnom slučaju glazbu) naprosto profesionalnog i privatnog puta u – budućnost. Sretni smo s onim što radimo, iskreno se nadamo da će, dođe li do eliminacije pandemijske opasnosti, idućeg proljeća krenuti i naše najplodnije koncertno doba. Što se tiče onog stvaralačkog, njega nam nije nedostajalo ni u vrijeme najvećih zabrana nastupanja izazvanih COVID-om. Najvažnije je da smo zadržali pozitivno razmišljanje da nas ova kriza nenastupanja nije slomila, bacila u depresiju.

Razmišljanje je to Ane Mihailović i Ivana Komnenovića, koji su godinama osim u profesionalnoj i u emocionalnoj zajednici, kao i Matee Matić, ključnih mladih ljudi koji su pokrenuli svojevrsnu preobrazbu, ili bolje rečeno stvaralačko-izvođačku dopunu popularnog riječkog banda Whiteheads. Iako se taj sastav moćnog zvuka vezuje za revival scenu poznatu i pod nazivom LP Rock, najmlađa njihova garda, jer riječ je o glazbenicima rođenim od 1992. do 1994. godine, sada želi apsolutno – autorski iskorak.

Nedavni, iznimno zanimljiv nastup na riječkoj Gradini pokazao je svu raskoš njihova zvuka i autorskih sposobnosti. Koncipiran na način da pokaže cover prošlosti i sadašnjosti, posebno prigodom izvođenja standarda Deep Purplea i Led Zeppelina koji su apsolutni forte Damira Komnenovića, oca benda i njegova vokala ili pak sjajne obrade svevremenskog hita Davora Tolje, također jednog od osnivača Whiteheadsa, »Program tvog kompjutera« koji je on znalački zvukom prilagodio stilu banda u kojem djeluje već niz godina, ali i materijala s prvog albuma kao i nekoliko samostalnih skladbi, taj je nastup izazvao jako veliko zanimanje javnosti.

Kod nas i razmišljanje da će upravo skladateljske sposobnosti Ivana i Ane, inače kćeri jednog od najvažnijih i najboljih gitarista jugoslavenske rock scene Radomira Mihailovića Točka, kao i unikatan, zavodljiv i apsolutno optimističan, otvoren vokal Matee Matić vrlo brzo od Whiteheadsa napraviti vrlo prepoznatljiv bend koji će osvojiti mnogo veće prostore od Rijeke ili Hrvatske.

Klasični rock

– Sad kad smo konačno svi sjeli, odnosno stali na svoja mjesta, kad osjećamo skladateljski naboj koji bi jako brzo mogao složiti i naš novi album, nema više čekanja. Moramo biti maksimalno koncentrirani na naše nastupe i osluškivati reakciju publike. Jasno nam je da ona ne mora biti jednaka našim doživljajima, ali upravo vam je u tome ključ kvalitete – nastupi i interakcija s publikom. Vjerujemo da će se naš zvuk dopasti posjetiteljima koncerata. Premda, bilo je već nastupa tako da smo dio tih reakcija već mogli i vidjeti pa tako i na našem nastupu na Trsatskoj gradini, istaknula nam je Ana Mihailović, inače akademska glazbenica.

Sličnih je razmišljanja i njezin suprug Ivan Komnenović, koji bi kao rođeni Riječanin želio postati dijelom pojma što se definira kao »riječki zvuk«.

– Naš se glazbeni izričaj ne podudara s onim na što se kao uvriježeni pojam podrazumijeva pod »riječki zvuk«. Mi naime nismo ni Grad, ni Fit, nismo ni Let 3 ili Urban, baš kao što nismo ni s jedne strane punk bend ili pak Denis & Denis s druge. Naše su pjesme klasičnijeg rock zvuka, uostalom Ana je klavijaturistica, Matea vokal, ja pak gitarist koji uz sjajnu novu ritam sekciju Whitehedasa donosimo poprilično jasan zvuk.

Ali s obzirom na to da na našoj sceni ne djeluje mnogo novih bendova koji bi se mogli uvrstiti u rock izričaj, mi bismo trebali biti oni koji danas stvaraju taj jedan novi riječki zvuk, mišljenje je Ivana Komnenovića, koji bez obzira na to što mu je tek 27 godina ima i vrlo zanimljivu – životnu priču. Odrastavši uz oca Damira Komnenovića, koji čitav život s rock glazbom ustaje i liježe, i sam je zarana bio inficiran takvim zvukom.

– Znate, nije najvažnije koliki imate talent, što je uostalom nasljedni pojam, nije bitno ni da satima svirate, iako to ionako, s obzirom na to da vam je to strast, sa zadovoljstvom činite, najvažnije da od najmanjih nogu odrastate uz – glazbu, pojašnjava nam Komnenović.

Foto: Sergej DRECHSLER

Ambicije globalne

A kako je on bio ne samo dotaknut nego doslovno u cijelosti uronjen u glazbu, i to onu naglašeno gitarističkog rocka, prije nekoliko godina došao je ocu Damiru, inače dragovoljcu Domovinskog rata, s nepokolebivim stavom: upisat ću u Beogradu rock akademiju koju vodi Radomir Mihailović Točak. Iako je naizgled tu moglo biti problema, nije ih bilo. Točkovu glazbu iznad svega cijeni i stariji Komnenović, dok je njegov stav o ratu decidiran: sve što smo trebali napraviti, napravili smo kad je to bilo potrebno hrvatskoj slobodi, nakon toga neka sve bude u okvirima razvoja normalnog života, pa se Ivan dva puta mjesečno u ciklusima od nekoliko dana posvetio upijanju Točkove virtuoznosti i pedagoške sposobnosti u prenošenju tog gitarističkog znanja na mladu populaciju. A vrlo se brzo u tim beogradskim satima učenja sviranja gitare dogodilo još nešto. Snažnije od same umjetnosti. Dogodila se ljubav.

– Istina. Ana me odmah privukla, neodoljivo i zauvijek. I sama fantastična glazbenica bila je u svakom smislu dijelom i mog svijeta. Postali smo nerazdvojni tako da se Ana doselila u Rijeku, a prije točno godinu dana rodio nam se i sin Teo, sa zadovoljstvom se sjeća svog fatalnog beogradskog susreta Ivan.

Nakon izleta u privatne vode Ane i Ivana, s Mateom su se vratili u vode – glazbe. Ona je, naime, s Whiteheadsima dvije godine i pokazala se kao puno više od jako dobre nadopune Damirova gromkog vokala.

– Vi slušate, vi sudite, publika je uvijek ta jedna i jedina koja na kraju donosi ocjenu naših nastupa. Iako je naizgled moj vokal totalna suprotnost Damirovu, dobro se nadopunjavamo. Ono što me pak veseli, posebno otkad je u bend konačno ušla i Ana, jest želja za nastupima koji će u cijelosti biti ispunjeni našim autorskim pjesmama. Na taj način do većeg će izražaja doći i moj vokal, po svim elementima drugačiji od onog koji donose najsnažnije rokerske forme, one koje u velikoj mjeri ispunjavaju naše cover nastupe, pojašnjava nam Matea.
Najnovija je generacija Whiteheadsa i vrlo – ambiciozna.

Budući da su se, primjerice s pjesmom »Ordinary people«, itekako etablirali na čitavu nizu top ljestvica mnogih država, ambicije im nadilaze lokalne okvire. Uostalom, dio su generacija koje o svemu razmišljaju globalno. Internet je srušio pojam državnih granica i baš kao što se može konzumirati sve iz svakog kutka svijeta, na jednak se način toj globalnoj pozornici može nuditi svoje proizvode.

Stara rock slava

– Nemam nikakvog problema s izvođenjem glazbe na stranim jezicima, na engleskom pogotovo. Prigodom skladanja treba paziti da je tekstualni dio uklopljen u glazbeni te da se sve zajedno može tečno interpretirati. Pokazala je to i naša pjesma »Ordinary pople« time što je dobro prolazila kako na mjestima i državama u kojima je engleski domaći jezik, tako i u onima gdje je strani. Zbog svega toga, ali i zahvaljujući sveprisutnosti YouTubea – naša glazba zapravo nema granica, pojašnjava nam Matea.

Na njezino se razmišljanje nadovezuje Ivan, koji je svjestan postojanja nekadašnjeg kulturnog prostora na kojem su pogledi na glazbu kao i njezino doživljavanje vrlo slični.

– Hrvatski je jezik razumljiv na prostoru od nekih dvadesetak milijuna ljudi tako da je to ona prva, sigurno moguća platforma kojoj se možemo obratiti. Premda, s obzirom na zvuk naše glazbe, čini se da je veći problem u njemu, u njegovu prihvaćanju, ne toliko u samim granicama. Bilo da se radi o ljudima koji prepoznaju jezik ili na odluci pjevanja na engleskom, koji je postao svima razumljiv, razmišlja Ivan.
Na što se nadovezuje Ana. Odrasla uz oca koji je veliku slavu stekao već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i osobnim istraživanjem tog vremena, jasno zaključuje.

– Bila su to vremena u kojima su najrazličitiji izričaji rock glazbe bili dio svakodnevice – od radijskih programa nadalje. Danas nije tako, danas je rock poprilično u drugom planu. Naša je želja, osim autorskog, stvaranje koje nas u cijelosti ispunjava, vratiti i potrebu za rock glazbom, učiniti da opet postane prisutnija na našim prostorima, ističe Ana.

Mnogo korišteni pojam »riječki zvuk« zahvaljujući Whiteheadsovoj mladosti konačno ide po svoj novi iskorak. Zbog brojnih je faktora riječka glazbena scena poprilično reducirana što se da primijetiti i na valovima riječkih radijskih postaja. K tome, još je evidentniji izostanak domaćih pjesama koje dolaze s rock scene. Mogli bismo biti znatno kritičniji pa i brutalniji u ocjenama pa zaključiti da je došlo do totalne erozije nove rock glazbe, da je u Rijeci sve ostalo na starim snagama i svemu onom što se događalo u prošlosti.

Foto: Sergej DRECHSLER

Banalna glazba

– S jedne strane imate izostanak stvaranja autorske rock glazbe, s druge činjenicu da je ona, logično, sve manje i manje prisutna na radijskim postajama. I sami tomu svjedočimo, koliko god da smo sasvim pristojno produktivni, rijetko nas se izvodi čime se pomaže nastavku erozije rocka i u Rijeci, inače znanoj kao »rokerski grad«, pojašnjava Ivan, koji se nada da će njihova produktivnost potaknuti i druge bendove na sličan glazbeni izričaj, kako će upravo oni svojim kreativnim radom, ali i što je moguće većom frekvencijom nastupa promijeniti današnje stanje u kojem eterom i pozornicama dominira banalna glazba proizvedena industrijskom metodologijom, ne kreativnom energijom i emocijama.

– Znate, stalno nam govore da »muzika ni delo«. Kako nama ide onako, samo od sebe. Popnemo se na pozornicu i odsviramo, sat, dva. I to ne svaki dan, tako da to »ni delo«. Mi pak znamo da to itekako jest »delo«. Ali delo koje nas maksimalno ispunjava i veseli. Želja nam je da tako bude i onima koji nas slušaju, zaključili su Matea, Ana i Ivan.

Sasvim sigurno veliko i dugo očekivano osvježenje riječke rock scene. Nadamo se i poticaj onima koji se tek kane uputiti u rokerske vode da to svakako učine. I da budu maksimalno ustrajni u želji predstavljanja svoje kreativnosti svima nama. Bude li drugačije, s mnogo žaljenja morat ćemo konstatirati da je Rijeka – bila rokerski grad.