Ovih dana održava se jedna posve jedinstvena ljetna škola u kojoj nastava počinje pozdravom profesora »Salvete discipuli«, i učeničkim uzvratom »Salve magister«. U toj školi dan završavaju pozdravom profesoru »Vale magister«, a profesor uzvraća »Valete«.
Naravno, riječ je o latinskom jeziku, pa »salvete discipuli« znači – »pozdrav, učenici«, a »salve magister« – »pozdrav, profesore«; dok »vale« znači doviđenja jednoj osobi, a »valete« mnogima. I to »vale – valete«, objasnio nam je salezijanac prof. don Josip Krpić, jedan od utemeljitelja i voditelja te škole dolazi od »valere« – biti zdrav, kao u ruskome – »zdravstvuj«, a u množini – »zdravstvujte«. Kako bi se to lakše zapamtilo, drugi organizator škole prof. Petar Ušković Croata polaznicima spominje pozdrav iz oproštajnog pisma Krste Frankopana njegovoj supruzi: »Drago moje srce…, primi jedan moj vikovični vale«, moj konačni zbogom.

Petar Ušković Croata, don Josip Krpić i Marijan Vodopija / Snimio Marko GRACIN

Testimonia

Svima nam je poznata latinska poslovica: »Koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš« – »Quot linguas calles, tot homines vales«, a na to da je poznavanje latinskog bogatstvo, podsjeća i ova škola. Riječ je o prvoj Ljetnoj školi latinskog jezika i kulture – Schola aestiva linguae Latinae MMXXI – koja je tijekom protekla dva tjedna održana u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci. Okupila je deset srednjoškolaca i studenata iz različitih krajeva Hrvatske, nastavnici su im, izravno ili putem Zooma, sveučilišni i srednjoškolski profesori latinskog jezika, a organizirali su je Hrvatska salezijanska provincija sv. Ivana Bosca i Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, tj. njihovi latinisti, prof. Krpić i prof. Ušković Croata. Uz temeljni predmet, Lingua Latina na kojem se latinskome poučava govornom metodom, škola je ponudila Medievističku radionicu na kojoj se čitaju i analiziraju hrvatski srednjovjekovni izvori i spomenici; potom Pregled kršćanske književnosti na kojem studenti upoznaju tekstove crkvenih otaca, također upoznavanje hrvatskih latinista kao i rimske komedije i poezije, i uopće nasljeđa latinskog jezika. Predavali su im i doc. dr. sc. Marko Jerković, doc. dr. sc. Lucija Krešić Nacevski, Marko Marina, mag. educ. hist., dr. sc. Milena Joksimović, izv. prof. dr. Šime Demo. A danas, zadnjeg dana škole, polaznike očekuje »Testimonia«, podjela »diploma«, odnosno potvrda da su školu pohađali.

Na programu je bila i terenska nastava s posjetom arheološkim i drugim važnijim povijesnim mjestima za latinski jezik i antičku te srednjovjekovnu povijest i književnost. Tako su izletom u Nezakcij, Pulu i Poreč polaznici upoznali našu tamošnju latinsku baštinu, dok ih je s rimskom baštinom Primorja, Kvarnera i Rijeke upoznao arheolog Ranko Starac. Škola je svake večeri imala i ima neki zabavno-edukativni program jer »Dulcis post laborem quies« (Sladak je odmor nakon napornoga rada). Bilo je večeri rimske poezije – »Carmina Latina«, večer kviza – »Ludus«, filmska večer – »Pellicula«, večer društvene igre – »Ludi«, a također i dosta slobodnog vremena – »Tempus liberum«.

Glupo ne znati

Latinski jezik ugrađen je u mnoge europske jezike, a latinske riječi i izreke prate nas gotovo svakodnevno i u svakovrsnim životnim situacijama. U europskoj kulturi i baštini na svoj smo način po svojoj stoljetnoj glagoljskoj kulturi posebni, a po latinskom jeziku njezini smo dionici. Prof. Krpić kaže da je latinski jezik itekako živ u jezicima Europe, pogotovo romanskim jezicima – talijanskom, francuskom, španjolskom, portugalskom, rumunjskom – da ti jezici imaju izravan izvor u latinskom, dok npr. engleski ima više od 10 tisuća riječi koje su podrijetlom iz latinskog. Zato spomenimo uzrečicu koja je zapisana u programu škole: »Non est tam praeclarum Latine scire, quam turpe nescire« (Nije toliko posebno znati latinski, koliko je glupo ne znati ga).

Profesori i polaznici Ljetne škole latinskog jezika i kulture / Snimio Marko GRACIN

– Europa je počela sjeći svoje korijene na razne načine, a kada stablo ostane bez korijena neminovno se osuši. Europa ima svoje latinske korijene, a mi Hrvati ne smijemo zaboraviti da smo jedan od rijetkih europskih naroda koji imaju svoju književnost na latinskom jeziku, svoje latiniste. Spomenut ću samo neke: Ivan Česmički, Šimun Kožičić Benja, Marko Marulić, otac hrvatske književnosti koji je jedino Juditu napisao na hrvatskom, a sva ostala djela na latinskom te je u svijetu poznat kao latinist; pa Faust Vrančić, Juraj Šižgorić, Matija Vlačić-Ilirik, Markantun de Dominis, Ruđer Bošković, Rajmond Kunić i mnogi drugi. Te svoje korijene trebamo njegovati, i zato smo htjeli kod nas pomalo oživjeti znanje o latinskom jeziku i poznavanje latinskoga. Kod nas je latinski još uvijek prisutan u gimnazijama, a ova škola to znanje nadograđuje, upućuje don Krpić, profesor latinskog i grčkog jezika, nekada u Rijeci u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji te u Gimnaziji u Žepču.

Zajedno s Uškovićem Croatom, profesorom latinskog na Fakultetu hrvatskih studija, objašnjava:
– Proučavanje latinskog jezika i kulture te latinističkog naslijeđa uopće, od velike je važnosti za razumijevanje uljudbe i kulture hrvatskoga naroda. Hrvati su, došavši u 7. stoljeću na područje rimskih provincija, zatekli vrlo razvijenu i bogatu civilizaciju koja se služila latinskim jezikom. Zavladavši s vremenom tim područjem, prihvatili su od starosjedilaca mnoge kulturne vrijednosti, a u stanovitom smislu i jezik. Tijekom prošlosti Hrvati su se koristili latinskim jezikom u liturgiji i crkvenoj administraciji, obrazovanju, književnosti i znanosti te diplomaciji – do 1847. godine latinski je bio službeni jezik Hrvatskoga sabora i diplomacije. Osim toga, Hrvatima je tijekom stoljeća latinski bio i sredstvo obrane od dominacije jezika vlasti (njemačke, ugarske, mletačke), jer njega kao opću nadnacionalnu i civilizacijsku baštinu nije mogao svojatati nijedan narod. Može se reći da su Hrvati, razmjerno svojoj brojnosti, jedan od latinistički superiornih naroda što im je na ponos i čast. Latinski je jezik neodvojivi dio identiteta ovdašnjega stanovništva i područja, i mudro ga je što bolje iskoristiti u kulturnom, gospodarskom, turističkom i ostalim područjima promidžbe naše zemlje. Kao što, primjerice, gajimo proučavanje glagoljice, i kao što drugi narodi ustraju u bavljenju svojom baštinom, koja ne mora uvijek imati neposrednu, opipljivu upotrebljivost, tako bismo u svojim civilizacijski relevantnim djelatnostima uvijek morali naći mjesto za latinski jezik i latinitet uopće. Iz tih je razloga hrvatski narod jedan od onih u čijoj je kulturi latinski jezik ostavio tako snažan trag da je bez njegova dobroga poznavanja nemoguće valjano proučavati kulturnu povijest našeg naroda, niti mu razumjeti sadašnjost, kažu naši sugovornici.

Riječki ep

Cilj škole je podučiti srednjoškolce i studente latinskom jeziku, njegovu duhovnom i kulturološkom nasljeđu na našim prostorima.
– Škola se održava u Rijeci, pa je zanimljivo spomenuti jedan kuriozitet – naime, upravo na području Rijeke je u 17. stoljeću djelovao naš donedavno nepoznati latinist, pisac – Kajetan Vičić. Autor je epa »Jišaida« (Iesseis), posvećenog Djevici Mariji, i to je najveći ep na latinskome jeziku u hrvatskoj književnosti. Školom želimo postići da se čuje i za takva postignuća, da bude ljudi, profesora koji će mariti za takvu baštinu, istraživati i prenositi je, upućuje Ušković Croata.

Iz brošure prve Ljetne škole latinskog jezika i kulture – Salona (mozaik, 6. stoljeće)

Pitamo i o sljedećem: kada je papa Benedikt XVI. na latinskom jeziku izrekao odreknuće od papinske službe navodno ga je razumio samo jedan stari kardinal što upućuje da je znanje latinskog i u Crkvi vrlo slabo. Ušković Croata kaže da razmišljaju i o tome: ako bude zainteresiranih među onima koji se spremaju za svećeništvo, žele im omogućiti učenje latinskoga.
– Prvi kontakti Hrvata s papinskom kurijom bili su na latinskom jeziku, i na tome jeziku su trajali stoljećima. Buđenjem nacionalne svijesti u 19. stoljeću latinski se umirovio, ali trebamo cijeniti i čuvati ono što je taj jezik tijekom povijesti dao cjelokupnoj našoj kulturi. Nakon Italije, naš narod ima najviše pisaca i djela na latinskom jeziku. To trebamo ne samo cijeniti, nego i afirmirati putem primjerice ljetnih škola. Donekle je latinski i danas prisutan u medicini, iako se ta praksa već pomalo napušta, zatim u botanici, zoologiji, u pravnoj struci, a mi smo i baštinici rimskoga prava. Jednom sam susreo jednog starog liječnika, Belgijanca, a kako nisam znao francuski, a on je studirao medicinu na latinskom – razgovarali smo na latinskom. Dakle, latinski će uvijek egzistirati, samo je pitanje hoće li to biti tek površinski. Mi želimo malo dublje prodrijeti u taj jezik, a budući da imamo i veliku latinističku baštinu – imamo dužnost služiti i tom dijelu kulture naše domovine, poručuje Ušković Croata.
Prije desetak godina ovaj je profesor jednu studijsku godinu proveo na Akademiji Vivarium Novum, nedaleko Rima na kojoj se komunicira isključivo na latinskom.
– Bilo nas je dvadesetak mladića iz cijeloga svijeta, osim iz Afrike. Mi smo, od kada su došli po nas na aerodrom do godinu dana kasnije, kada smo otišli, govorili samo latinskim jezikom. Ni jednu riječ nismo izgovorili na nekom drugom jeziku. U početku je bilo pomalo teško, ali s vremenom je postalo dobro, jer sve se može reći na latinskom, osim nekih suvremenih potreba, poput mobitela. Poznavanje latinskog nije svrha samo sebi, nego nam je obveza to znanje prenositi. Zato smo pokrenuli ovu školu, poručuje Ušković Croata.

Vrijeme leti

Jedan od nastavnika u Ljetnoj školi je i Marijan Vodopija, profesor latinskog u gimnazijama u Zagrebu i Križevcima. Putem malobrojnih zaljubljenika u latinski krenuo je kada je počeo čitati rimske tekstove, Cicerona, Ovidija, Vergilija… i drago mu je i danas što je to odabrao za svoju struku. Približio nam je govornu metodu učenja latinskog jezika po kojoj radi Ljetna škola, a moglo bi je se možda sažeti uzrečicom: »Verba docent, exempla trahunt« (Riječi poučavaju, primjeri privlače).
– Za sada u školama prevladava tradicionalno poučavanje latinskog s naglaskom na gramatici i puno kasnije na tekstovima. No ovom metodom, i u učionici i izvan učionice, u blagovaonici, na izletima, nastojimo se što više koristiti latinskim, služeći se i svakodnevnim frazama, pokazivanjem i gestikulacijom. Kroz neku radnju, brže i trajnije usvaja se vokabular i sintaksu nego kada se napamet uči deset redaka padeža… Metoda je dosta efikasna, iako je kao i svaki početak i s latinskim početak pomalo težak. Iz dana u dan učenici sve više toga usvajaju i bude sve lakše, iako konverzacija s vremenom postaje sadržajno složenija i duža. Ovakva metoda učenja je dosta raširena u Italiji i Španjolskoj, pa i u SAD-u, gdje 50 tisuća studenata po njoj uči, sumirao je Vodopija, a drugi su dodali da se ovom metodom mnogo puta isto ponovi u konkretnim životnim situacijama, pa tako dolazi do izražaja da je ponavljanje majka mudrosti – »Repetitio est mater studiorum«.
Treba primijetiti da je ova škola protekla i u znaku mnogih mudrosti, poput »Concordia parvae res crescunt, discordia maximae dilabuntur« (U slozi rastu i najmanje stvari, a u neslozi i najveće propadaju). Isto tako, da su polaznici škole osim puno znanja i potvrde interesa za latinski jezik – onda kada im je učenje išlo teže – naučili i sljedeće: »Aequam memento rebus in arduis servare mentem!« (Sjeti se i u teškim situacijama sačuvati zdravu pamet). A treće je »Tempus fugit« (Vrijeme leti), jer njima je doista proletjelo svih 14 dana škole. I zaključimo na latinskom, kako su nas poučili: »Finis«.