Ovih sparnih ljetnih dana na adresu naše redakcije stiglo je friško Frakturino izdanje, knjiga Marka Thompsona »Danilo Kiš. Žamor povijesti«. Kad je 2014. godine britanski povjesničar i novinar Mark Thompson objavio »Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu«, mnogi su u njemu prepoznali autora koji uz upućenost nudi inovativnost, a uz vještinu strast – biografa koji je postavio nove standarde kišologije. Sedam godina kasnije, u »Žamoru povijesti« Thompson – u prijevodu s engleskog pisca Muharema Bazdulja – donosi šest izvrsnih eseja koji bacaju novo svjetlo na život i djelo ovog »velikog i nevidljivog pisca«, kako je Danila Kiša opisao Kundera.

Knjigu otvara citat Susan Sontag: »On je bio vrlo ukorijenjen pisac, a opet potpuno kozmopolitski, što je čudesna kombinacija.« Prvi esej naslovljen je »Ljubav u Makarskoj«, a donosi priču o pismima koja je Kiš nakon susreta u Makarskoj 1953. slao svojoj prvoj ljubavi, Engleskinji Jean McCrindle, kćeri britanskih komunista. Thompson započinje esej konstatacijom da je Danilo Kiš imao zavodničku crtu i uživao je igrati ulogu zavodnika, ali je zanimljivo da romantične i seksualne ljubavi u njegovim knjigama skoro da i nema. Kad su ga u jednom razgovoru pitali o tome, odgovorio je da je to stilistički izbor u svrhu izbjegavanja banalnosti i klišeja. U jednom od pisama engleskoj prijateljici Kiš piše o Crnoj Gori, koju je inače smatrao »vrlo teškom za književnost«, a u prilozima knjige objavljeno je i nekoliko pjesama Danila Kiša. U ovom eseju Mark Thompson između ostalog piše: »Otkad se Jugoslavija raspala, nema prave nacionalne etikete za Kiša. Srbi kažu da je srpski pisac, što je donekle točno, a donekle opet i nije.

Salman Rushdie nazvao ga je »neobičnim crnogorskim piscem«. Trebali bismo ga identificirati kao europskog pisca i to bi bilo dovoljno. Njegovo djelo ne može se asimilirati ili identificirati sa samo jednim teritorijem ili jednom nacijom – ni s čim manjim od Europe u cijelosti, koju je on zvao »naša evropska matrica«, što je fraza koja otkriva i zamišlja cijelu Europu kao hraniteljsku i kreativnu sredinu. Kiš je vjerovao da pisac ponajprije treba biti vjeran svojemu zanatu ili pozivu, umjetnosti i tradiciji iza te umjetnosti, te precima, čiji rad predstavlja nasljeđe i povijest te umjetnosti ili zanata. Sjećamo se i njegove kritike pisaca koji »svoju nacionalnu pripadnost smatraju svojom duhovnom prćijom, kao da se pisac može roditi sa lozom, kao da se kulturna tradicija može posisati sa majčinim mlekom, kao da se duhovno plemstvo ne ostvaruje jedino duhom«… Ukratko, Kišev rad pripada literaturi i nama. Svakom od nas, njegovih čitatelja.«

Naslov drugog eseja je »Cijela stvar«, u kojemu doznajemo koliko je na Kiša utjecao Samuel Beckett, pa Thompson pronalazi »otiske Beckettova prsta« u Kiševim tekstovima. Osvrće se ovdje na Kiševa djela »Mansarda«, »Bašta, pepeo«, »Peščanik«, »Grobnica za Borisa Davidoviča«…, a postoje dokazi da je Kiš mislio na Becketta pišući svoju »Enciklopediju mrtvih«. Zanimljivost vezana za Becketta i Kiša je da su obojica umrla u Parizu u posljednjoj četvrtini 1989. godine. Posljednje što su napisali bile su pjesme, a obje su završavale riječju »riječ«. »Ahilej je napokon pretekao kornjaču. Žamor povijesti nije prestao«, zaključuje Mark Thompson.

Slijedi esej »U potrazi za Baruchom«, koji podsjeća da je 1974. u Bordeauxu Danilo Kiš počeo pisati priče za ono što će postati »Grobnica za Borisa Davidoviča«. Nekoliko tjedana nakon što je 1976. objavljena, »Grobnica…« je napadnuta da je plagijat, a Kiš je napisao »Čas anatomije« – žestoku knjigu kojom je odgovorio kritičarima. Ovom Thompsonovom eseju pridodana je adaptacija srednjovjekovnog dokumenta »Confessio«; riječ je o Kiševu prijevodu Duvernoyjeve francuske verzije, s prikazanim skraćivanjima i umetanjima (djeluje poput postmodernističke igre).
Sljedeći ogled pod naslovom »Ogledala čudesnog« počinje ovim rečenicama: »Danilo Kiš bio je pisac fikcionalne književnosti, koji nije vjerovao u fantaziju, i sanjar opsjednut politikom. Njegov umjetnički kredo bio je ozbiljnost i samozatajnost. Djelo je sve; ono što djelo ne sadržava, ne može biti tema rasprave. Književnost je bila carstvo unutar kojeg je mogao prevladati brutalne sukobe i ubilačke ideologije koje su mu uništile djetinjstvo.«

Danilo Kiš, kojega Hrvatska enciklopedija opisuje kao srpskog književnika židovskoga podrijetla, rođen je u Subotici 1935. godine. S obitelji se iz Subotice 1937. preselio u Novi Sad, a 1942., nakon novosadskoga pogroma vojvođanskih Srba i Židova, izbjegao je u očevo rodno selo u Mađarskoj. Otac mu je 1944. odveden u geto, a potom sproveden u Auschwitz gdje je ubijen. S majkom i sestrom od 1947. živio je u Cetinju, a zatim u Beogradu, gdje je 1958. diplomirao svjetsku književnost na Filološkome fakultetu. Radio je kao lektor na francuskim sveučilištima (u Strasbourgu, Bordeauxu, Lilleu), a od 1979. živio je u »izabranom izgnanstvu« u Parizu.

Kako navodi Mark Thompson, Kiševa središnja tema i književno ostvarenje tiču se nestanka njegova oca – izgubljenog u povijesti – i njegova povratka kroz umjetnost; riječ je o trima knjigama: »Bašta, pepeo«, 1965.; »Rani jadi«, 1969. i »Peščanik«, 1972. Ti romani čine Kišev Porodični ciklus ili Porodični cirkus. »Imao je običaj kazati da mu je otac nestao u Auschwitzu, ne ubijen, ili ugušen u plinskoj komori ili likvidiran. Ono što je on kao mali dječak iskusio bio je nestanak…«, objašnjava Thompson.

U knjizi o Kišu on se dotiče i Miroslava Krleže, Jamesa Joycea, Sokrata (peti esej naslovljen je »Sokrat u Bosni«) i Hannah Arendt. Naslov posljednjeg, šestog eseja je »Alfabet«, a sastavljen je od svojevrsnih enciklopedijskih natuknica: Akademija, Barbarin, Biblioteka, Cvetajeva, Čojstvo i junaštvo, Don Quijote, Juda, Jugoslavija, Krleža, sve do Zeca – umjetnika Safeta Zeca. Nailazimo i na natuknicu Čitanje, koja počinje ovako: »Mrzim pisanje«, rekao je Kiš jedne kasne večeri Susan Sontag (ona ga je prozvala »princem gnjeva«) u svom omiljenom pariškom kafiću. »Pišem samo kad ne mogu podnijeti da ne pišem.« Pa je objasnio: »Ono što ja zbilja volim da radim, jeste da čitam. I tako čitam po cijeli dan, svaki dan, sve dok me ne bude stid, a tada počnem opet pisati.«

Dodajmo nešto i o autoru ove izvanredne knjige. Mark Thompson (1959.) britanski je povjesničar koji je tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća živio u Zagrebu i u Dubrovniku. Autor je dviju knjiga o (post)jugoslavenskoj stvarnosti: »Kuća od papira: Kraj Jugoslavije« (1992.) i »Kovanje rata: Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini« (1995. i 1999.), povijesne studije »Bijeli rat: Život i smrt na talijanskom frontu 1915. – 1919.« (2008.) te hvaljene biografije »Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu« (2014.).