Kroz priče koje se nalaze ukoričene u ovoj zbirci, a nastajale su – kako sama autorica u tekstu Zahvala na kraju knjige kaže – »u razdoblju od (pre)pune dvije godine«, Korana Serdarević iznijela nam je djelić svojih pogleda, stavova i osjećaja prema suvremenoj hrvatskoj stvarnosti, odnosno »popratila neka moja raspoloženja, opsesije, poneke boli i radosti.« Učinila je to na literarno znalački i za čitatelja dojmljiv i privlačan način kroz odlično pripovijedanje, izvrsne dijaloge, dobro izgrađenu kompoziciju svake priče te vrlo često i efektan završetak koji nudi ili barem upućuje na poruku.

Autoričino polazište je hrvatska stvarnost ili nedavna prošlost, pri čemu se unatrag vraća najdulje do 1954. godine (»Na liniji trinaestice«). Najveći broj pripovijedaka ipak je vezan za razdoblje od posljednjih tridesetak godina, a u prvom planu većine priča je položaj žene u društvu koje nije baš sklono ženama pa tako u sjajnim »Njihova« i »Čistačica« slušamo mučne i tužne priče o nacionalizmu i nasilju koje, pogotovo u ratnim okvirima, postaje suludo, »Srećonoša« nudi dirljivu priču o dva puta ostavljenoj ženi koju ljubavlju čuva njena mlađa kći, »Jaje« je crnohumorna izvrsna priča o mukama umjetne oplodnje, »Slutnja« nam nosi tragičnu zbog rata prekinutu tinejdžersku ljubav, a možda i ponajbolja te opsegom najveća završna »Sreća« prava je mala studija o ljubavi iznesena kroz priču mlade žene koja ljubavi i emocijama baš i nije sklona (poput većine pripadnica svog spola) pa stoga na kraju hrabro i zaključuje kako je ljubav – prevara.

Ljubav najčešći motiv priča

Upravo je ljubav najčešći motiv priča Korane Serdarević, pri čemu se kroz različite životne sudbine njenih junakinja prelamaju različiti stavovi i pogledi na ljubav, a ono što je gotovo pa pravilo je da su žene na tom polju gotovo uvijek na gubitku, ponajprije stoga jer njima ljubav puno više znači no muškarcima. To je na pažnje vrijedan način prikazano u već spomenutoj priči »Sreća« u kojoj nam glavna junakinja predočava ljubavnu priču svoje bake podsjećajući kako se u mladosti strasno zaljubila u svog budućeg supruga, »a onda se svakodnevno odljubljivala, razočaravajuće mlako i sporo.«

Baš zbog tog emocionalnog minusa u odnosu na muškarce, junakinje Korane Serdarević najčešće su osamljene i ostavljene žene, ili one koje ipak jesu u braku, ali kao da i nisu, ili pak one druge – silovane, pretučene, iznevjerene, zanemarene… Nije onda ni čudo da se, za razliku od klasičnih ljubića ili slične literature, u ovoj pažnje vrijednoj zbirci priča nalaze i zaključci poput: »Prva ljubav nije veća od ostalih, ali drukčije se zaboravlja.«, ili »Na neke se stvari čovjek mora i prisiliti. I ljubav je nešto takvo. Barem pokušaj ljubavi to jest.«

O ženama i muškarcima

No, nije Serdarevićka, na svu sreću, okrenuta samo ljubavi i njenim različitim varijacijama, mogućnostima i nemogućnostima. Dapače, u nekoliko odličnih pripovijedaka znalački secira društvene negativnosti, kritizira ih i ismijava. Tako u odličnoj i moćno kafkijanskoj »Preko sedam mora« svjedočimo morbidnosti suvremenog hrvatskog (i ne samo hrvatskog!) birokratskog sustava koji čovjeka tjera u ludilo, a u isto tako izvrsnoj – jednoj od ponajboljih u zbirci – »Molim vas, pričekajte« na svega pet i pol stranica uživamo u skladnoj literanoj minijaturi o osamljenosti i nesposobnosti otvaranja svog emocionalnog svijeta drugima. Zanimljivo je da je to jedna od tek dviju priča ove zbirke u kojoj je glavni lik muškarac. Druga je »Najbolji brat na svijetu« i kroz nju je oslikan manijakalni ubojica majke. Toliko o muškom rodu.

»Gušterov rep« govori o ženama i muškarcima zatočenim u svojim ulogama, iz kojih se tek poneki uspijevaju osloboditi i ostvariti svoje istinsko ja.«, piše nepoznati autor ili autorica na poleđini izdanja ove zbirke, zaključujući koji tren kasnije: »Gušterov rep može iznova narasti, no jednom proživljene traume ostavljaju ožiljke s kojima treba znati živjeti. Mračne i optimistične, pune životnosti i realnosti, priče Korane Serdarević otkrivaju tajne svjetove naših susjeda, prijatelja, rođaka i nas samih.«