Svjetsko gospodarstvo suočeno je s brojnim neizvjesnostima uzrokovanim koronakrizom. Dok su se neke grane gospodarstva brže prilagodile novim poslovnim okolnostima kod drugih će proći godine dok se poslovanje ne vrati na razinu iz 2019. godine. Specifičnosti vinskog sektora, kao što su velika kapitalna ulaganja, dugi period od trsa do stola, sezonski karakter, ovisnost o vremenskim (ne)prilikama te potreba sezonskog zapošljavanja, i ranije su vinogradare i vinare stavljale pred brojne izazove. Nova kriza, koja je društveni život stavila na čekanje, proizvođače vina dovela je u situaciju da moraju preispitati svoj način poslovanja i distribucije svojih proizvoda.

Oporavak nakon gospodarske krize iz 2008. godine, mogućnost prijave na fondove EU-a te rekordno niske kamatne stope na zaduživanja dovele su do znatnih ulaganja u vinski sektor. Međutim, koronakriza je opet pokazala koliko je bitno graditi poduzeće na »zdravim« temeljima i diverzificirati proizvodnu paletu i kanale distribucije kako bi se u krizi povećale šanse za preživljavanje. Mnogi su vinari sredstva iz Europskih fondova doživljavali kao »darovana« sredstva, ne razmišljajući da 50 posto investicije treba financirati iz vlastitih sredstava ili komercijalnog kredita banke. U krizi, kada je gospodarstvo stalo, vinari su se našli u situaciji prezaduženosti i nemogućnosti podmirivanja svojih obaveza. Vladine mjere za oporavak gospodarstva i očuvanje radnih mjesta te mogućnost refinanciranja kredita od banaka, pomogle su onim poduzetnicima koji su zadovoljavali uvjete za prijavu na mjere. Međutim, mjere su se počele gasiti dok se krizi još ne nazire kraj.

Vinski sektor u Republici Hrvatskoj izrazito je ovisan o turizmu. Velik dio proizvodnje plasira se na tržište kroz prodajne objekte proizvođača, ugostiteljske objekte, vinoteke i trgovačke lance u turističkim mjestima. U 2020. godini turizam je u Hrvatskoj strmoglavo pao. Dok su objavljena relativno pozitivna predviđanja za 2021. godinu, danas je jasno kako bi četvrti val i/ili novi soj virusa mogli zaustaviti sezonu već za nekoliko tjedana. Nemogućnost plasiranja vina na tržište prema unaprijed razrađenom planu potencijalno suočava vinare s dva problema i naglašava važnost upravljanja distribucijom u vinskom sektoru. Prvi je nemogućnost prihvata nove berbe u podrume s obzirom na to da su bačve i dalje pune, a drugi su krize ugostiteljskog sektora, dosadašnjih kupaca i suradnika.

Vinari koji su ulagali vrijeme i novac u edukaciju i razradu plana prodaje te prodaju diverzificirali kroz više prodajnih kanala imali su veće mogućnosti preusmjeravanja »loših« prodajnih kanala prema »boljima«. Naime, ako je dogovoreno da se veći dio proizvodnje plasira na tržište putem jednog prodajnog kanala ovisnog o turizmu, kao posljedica smanjenja broja turista te ograničavanja rada ugostiteljskih objekata vinar je suočen s neprodanim vinom što dovodi do velikih zaliha dok tekući troškovi i dugoročne obveze dolaze na naplatu, a novčani tok pati. Međutim, i vinari koji se uspijevaju nositi s krizom nailaze na jedan od ključnih problema hrvatskog gospodarstva, a to je nedostatak radne snage radi odljeva mladog stanovništva te demografskog deficita.

Kriza se djelomično prelijeva i na kooperante i dobavljače, ali za one koji uspiju preživjeti, ova kriza će biti »dobra škola«. Trenutačna kriza predstavlja velik izazov, ali može biti i prilika za unapređenja i jačanje u pogledu distribucije i plasmana, dok problem nedostatka radne snage zahtjeva jačanje demografske politike na državnoj razini.

Pandemija nije prva, a niti posljednja kriza koja pogađa gospodarstvo. Usporavanje gospodarstva, naročito turizma, klimatske promjene te nedostatak radne snage realni su problemi sektora koji se sporo gradi i razvija generacijama, ali vino i vinari kroz povijest su izdržali i teža vremena, jer – In vino veritas!

dr. sc. Jana KATUNAR
poslijedoktorandica na Ekonomskom fakultetu u Rijeci