ZAGREB – Martina Vidaić, dvostruka dobitnica nagrade Goran (najprije za mlade, potom i za odrasle pjesnike) te autorica pred dvije godine objavljenog sjajnog romana »Anatomija štakora«, hrvatskom se čitateljstvu sredinom ove godine predstavlja novim zanimljivim i nesvakidašnjim djelom kojem je glavna karakteristika to da ga je teško svrstati i smjestiti u bilo koju »ladicu«, odnosno žanr. Jer, »Trg, tržnica, nož« ima likove i radnju, ali nije ni priča, ni pripovijetka ni roman. Jer je pisana u stihu. A opet – nije to ni čisti stih, nego nekako proza razlomljena u stihove i »redove«.

No, ima tu jako, jako puno lirskog i poetskog pa bi to i mogla biti poezija, tim više što je knjiga i objavljena u okviru HDP-ove biblioteke Poezija. A mogla bi baš biti i poema, jer ima i za to uporišta… I sad bi se tu još dalo redati, kombinirati, pretpostavljati i razglabati, ali bi možda najbolje bilo prihvatiti pojam koji u kratkom popratnom tekstu na omotnici knjige koristi Kruno Lokotar napisavši »žanrovski hibridno«.

Svijet tržnice

Žanrovski hibridno prepoznatljiv je način rada Martine Vidaić (Zadar, 1986.), koja u ovom svom djelu sačinjenom od 45 »gustih poetskoproznih ulomaka« (opet K. Lokotar) čitatelju nudi zbivanja iz ratnih devedesetih na zadarskoj tržnici. Zahvaljujući autorici mi tipičnu živost svake mediteranske tržnice pratimo od ranog jutra pa sve do ranih poslijepodnevnih sati kad živost koja već pomalo posustaje u potpunosti prekidaju bombe koje oduzimaju živote, razaraju štandove, siju paniku i donose mračni zadah i smrad rata, ubijanja, krvi…

Kojih dvadesetak godina kasnije opet smo, uz autoricu, na toj tržnici, ali sjećanja su izbledjela, život je odnio pobjedu nad zločinom i smrću. Štoviše, donio je – a to nije dobro – čak i zaborav. A zaborav znači da se jednom opet može dogoditi nešto slično… Ili čak i gore.
Svoju poetsku viziju devedesetih (»sunce tako jako a tako je hladno, toliko svjetla a tako je mračno…«) autorica plete oko zbivanja i likova tipičnih za svijet tržnice pa tako upoznajemo Vuku, ženu koja radi na ulazu u javni WC. Svjedočimo dijalogu oca i četverogodišnje djevojčice kojoj se piški, ali se toliko boji Vuke da odustaje. Pratimo susret i dijalog dvaju nabildanih muškaraca koji su na tržnici pronašli jednog od dužnika. Slušamo kako prodavači hvale svoju robu, a kupci nastoje kupiti što bolje i povoljnije. Osjećamo mirise, čujemo zvukove, naslućujemo vrelinu dalmatinskog sunca…

Mediteranski krik i bijes

Naravno, sve je to izneseno poetskim leksikom »sakrivenim« u prozu ili stih koji više sliči prozi, iako to nije. Tako ćemo, između ostalog, čitati i pravi mali »traktat« o rukama, uočiti posebne tematske cjeline o cvijeću ili pak naići na prave male lirsko-prozne bisere poput onog na početku XXI. odjeljka kad Martina Vidaić piše: »podne, velika zvona u daljini bijesno udaraju dosadnom mantrom grad po golim krovovima i kuće uzmiču k tržnici, pritišćući prostor sa svih strana.« Sve je tu, dok ne počnu padati bombe, živo i razigrano, pa se jednog trenutka čak i sama tržnica pretvara u živo biće čiji a la William Faulkner tok svijesti pratimo u XIX. cjelini jasno uočavajući mediteranski krik i bijes davnih devedesetih.

»Trg, tržnica, nož« naslovom jasno aludira na morbidni srpski navijački urlik »Nož, žica, Srebrenica« pa s njime, nažalost, čini i jednu cjelinu jer se Srebrenica i dogodila nakon masakra na jednoj drugoj (Sarajevo) tržnici. Uz tu vanjsku provokaktivnu odrednicu koja odmah privlači pažnju, Martina Vidaić na prvu je zanimljiva i već spomenutim nesvakidašnjim literarnim okvirom kojim gradi svoje djelo. No, još jače od tih lakše uočljivih i izvanjskih manifestacija ove knjige su one suštinske i dubinske zahvaljujući kojima je »Trg, tržnica, nož« djelo vrijedno svake pažnje te istodobno i potvrda vrijednosti jedne od ponajboljih mladih hrvatskih književnica.