Svojim novim albumom, čak četrdeset i drugim u svojoj bogatoj diskografskoj karijeri, koja traje od davne 1964. godine kad je s grupom Them objavio debitantski singl s danas već kultnom temom »Gloria«, čuveni irski glazbeni čarobnjak Van Morrison kroz 28 je pjesama (127 minuta i 44 sekunde!) jasno iznio svoj stav o glazbi danas i jučer te svijetu danas i jučer zauzevši pritom stajalište kako je glazba nekada bila puno bolja, emocionalnija, iskrenija, direktnija i ljudskija, a sve to vrijedi i za društvo.

Da bi nam kroz glazbu iznio svoje stavove, Van Morrison je odabrao one glazbene izraze koji su ga i učinili legendom za života – soul, rhythm and blues, blues i rock, a pomalo je šteta što uočljivo nedostaje za njega također tipičnog keltskog zvukovlja. No i bez toga Van Morrison je iznova objavio album koji sladokusci mogu slušati bezbroj puta i koji potvrđuje kako usprkos visokoj životnoj dobi (75 mu je na leđima) Van the Man itekako ima još što reći!

Oštar i ironičan

Svoje osvrte o glazbi stvaranoj u posljednjih šest, sedam desetljeća počinje već uvodnom, ujedno i naslovnom »Latest Record Project«, kojom pomalo ironično progovara o svom novom »posljednjem projektu« ismijavajući nazivom i kroz tekst za današnjicu uobičajen odnos u kojem albumi nisu djelo srca i duše, već »projekti«. Još je oštriji u sljedećoj »Where Have All the Rebels Gone?«, kojom kritizira današnje rock glazbenike pitajući ih zašto se skrivaju iza zaslona računala.

Gdje je danas duša, gdje je duh – pita kroz stihove citirajući rock pionira Carla Perkinsa i njegov klasičan hit »Blue Suede Shoes« te zaključujući kako su rock danas preuzeli ljudi iz PR agencija. Čiste posvete glazbenim pravcima na ovom su albumu »Thank God for the Blues« i »Blue Funk«, a »Only a Song« posveta je svim rock i pop pjesmama dok je »Up County Down« prepuna sjećanja na kraj šezdesetih i početak sedamdesetih te njegove prve svirke u SAD-u kad je, primjerice, pozornicu dijelio s The Doorsima, koje i spominje.

Autobiografske teme

Niz je na ovom albumu i autobiografskih pjesama u kojima se spominje glazba pa tako u »Double Agent« kroz poigravanje obrascima bluesa te u soul/jazzy obrasce obučenu »Mistaken Identity« govori kako ga mnogi ne poznaju jer ga ocjenjuju samo po napisanim i izvedenim pjesmama, a to nije sve.

U ovu skupinu spada i glazbeno prekrasna i moćna soul balada »Jealousy«, čiju vrijednost možda malo umanjuje tekst jer kroz stihove autor pomalo starački zajedljivo kuka i jamra zbog toga što su mnogi ljubomorni na njega. No zato su vrlo iskrene i dojmljive »The Long Con«, »Big Lie« te »It Hurts Me Too«, koje govore o njegovim, zbog obiteljskih nesuglasica, brojnim sudskim postupcima.

Protest i akcija

Kritički stav prema suvremenom društvu iz tih pjesama još je uočljiviji u nizu vrlo dobrih društveno kritičkih. Tako, primjerice, u »Psychoanalyst’s Ball« ismijava suvremenu pomamu za psihijatrijskim tretmanima, u »Diabolic Pressure« kroz jazz i funky elemente obrađuje nezdravi pritisak suvremenog načina života, da bi se u »Deadbeat Saturday Night« osvrnuo na lockdown i sivilo koje je zavladalo nakon pandemije.

»Double Blind« priča je o kontroli uma kojoj nas podvrgavaju mediji, društvene mreže i suvremeni način komunikacije koji od ljudi rade poslušnike namećući im svoje istine. Slična joj je i »He’s Not the Kingpin« protkana swamp bluesom, a sjajna »Stop Bitching, Do Something«, rađena s mišlju na njegov prvi sastav Them, poziva na akciju protiv nepravilnosti. »Western Man« s blagim dodirom country zvuka govori o krizi civilizacije Zapada, a »They Own the Media« te posebno »Why Are You on Facebook?« prave su protestne pjesme, odnosno žestoka su kritika suvremenih medija, virtualnih i nerealnih prijateljstava i bijega od pravog života u čuda digitalne tehnologije.

Ljubavni motivi

Naravno, nudi Morrisonov »posljednji glazbeni projekt« i niz ljubavnih pjesama pri čemu se stari majstor opredijelio ponajprije za cinizam pa u odličnoj »No Good Deed Goes Unpunished« baš zahvaljujući lošim ljubavnim iskustvima zaključuje kako se ne isplati biti dobar u suvremenom društvu. Potvrđuje to potom u prekrasnoj gubitničkoj soul baladi »Tried to Do the Right Thing« te još više u ironičnoj i Hammond orguljama obogaćenoj »Love Should Come with a Warning«, u kojoj saznajemo kako mu je znala deset puta dnevno govoriti da ga voli, a onda je jednog dana stiglo pismo u kojem je napisala kako je upoznala nekog drugog i odlazi! Ljubav bi morala dolaziti s oznakom »Opasno!«, zaključuje Morrison.

Vrhunsko glazbeno umijeće i nadarenost ovog genijalca na ovom su megaalbumu od 28 novih pjesama i više od dva sata glazbe spojeni s uigranom ekipom pratećih glazbenika i back vokala, a svoj su posao odradili sjajno pri čemu oduševljava jednostavnost kojom izvode pjesme. Jednostavno, Van the Man i prateća ekipa oživjeli su davna doba šezdesetih i sedamdesetih, podarili nam rajske trenutke uživanja uz temeljne pravce američke glazbe te još jednom potvrdili kako je Van Morrison jedan od najvećih autora u povijesti rock glazbe. Zaista, u 76. godini života napraviti album na kojem sve pleše i njiše se u evergreen ritmu soula, rhythm and bluesa i rocka, mogu samo najveći, a Van Morrison to zaista jest.