Krajem lipnja ove godine u Registru udomitelja bilo je evidentirano ukupno 2.615 udomiteljskih obitelji, od kojih su 1.322 udomiteljske obitelji za djecu. Prema Registru smještenih korisnika, u udomiteljskim obiteljima je smješteno 2.306 djece i mladih osoba do 26. godine života, od kojih je 1.917 djece do 18. godine.

Trenutačno je u domovima za djecu bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi smješteno 657 djece, i ona su u dobi od 0 do 18 godina života: 85 djece je predškolske dobi, 200 osnovnoškolske, a 248 srednjoškolske dobi, doznajemo u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Izmjena zakona

U Ministarstvu, isto tako, doznajemo da je u svibnju osnovana radna skupina za izradu Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o udomiteljstvu koja je do sada održala dva sastanka, a čine je predstavnici udruga udomitelja, akademske zajednice, centara za socijalnu skrb, domova socijalne skrbi, Hrvatske udruge poslodavaca, udruge socijalnih radnika i Ministarstva.

– Cilj donošenja Zakona je kvalitetnija zaštita prava korisnika u svrhu osiguranja prava na život u obiteljskom okruženju, posebno djece te unapređenje i širenje izvaninstitucijskih usluga.

Posebni ciljevi koji se žele postići izmjenama i dopunama Zakona o udomiteljstvu su: povećanje broja djece u udomiteljskim obiteljima, povećanje broja udomitelja, osiguran određeni broj specijaliziranih udomitelja za djecu, regionalna ravnomjernost udomiteljstva, poboljšanje kvalitete skrbi u udomiteljskim obiteljima.

Svjesni kako je unaprjeđenje udomiteljstva proces koji je potrebno provoditi kontinuirano i predano u ravnopravnom partnerstvu s udomiteljima i udrugama udomitelja, Ministarstvo provodi niz aktivnosti koje uključuju i izmjene i dopune Zakona o udomiteljstvu.

Njime se, primjerice, planiraju proširiti uvjeti za dobivanje dozvole za obavljanje specijaliziranog udomiteljstva za djecu i povećati naknade za rad udomitelja.

Osim zakonodavnih aktivnosti, planira se povećanje opskrbnine korisnika kako bi se unaprijedila kvaliteta života korisnika smještenih u udomiteljskim obiteljima vodeći računa o njihovim individualnim potrebama, odgovorilo je Ministarstvo na naš upit o toj temi najavljujući daljnje promotivne aktivnosti udomiteljstva na nacionalnoj i lokalnim razinama.

Prema podacima Ministarstva najviše udomitelja za djecu sada ima u Gradu Zagrebu – 206, zatim u Splitsko-dalmatinskoj županiji – 138 te po 110 udomitelja u Osječko-baranjskoj i Zagrebačkoj županiji. Najmanje udomitelja je u Ličko-senjskoj – samo tri, zatim po malom broju, svega 11 udomitelja, slijede Dubrovačko-neretvanska županija i Požeško-slavonska te sa 17 udomitelja Šibensko-kninska.

Mobilni tim

Primorsko-goranska županija je prema evidenciji Ministarstva pri vrhu tablice županija po broju udomitelja za djecu, i u njoj sada djeluje 89 udomitelja. Do prije nekoliko godina PGŽ je bio među županijama s malo udomitelja, ali to se zadnjih godina značajno promijenilo na bolje.

Naravno, od brojki je puno važnije to da se uz ovdašnje udomiteljstvo djece redovito veže i potvrđuje pojam – kvalitetno. U ovoj županiji, prema podacima Udruge udomitelja djece PGŽ-a »Damdom«, sada postoje 34 nesrodničke i 52 srodničke obitelji, u kojima je zbrinuto stotinjak djece.

Ti udomitelji nisu oslonjeni samo na ovdašnje centre za socijalnu skrb, koji im povjeravaju djecu i kod kojih su prethodno stekli licencu. U životnoj svakodnevici još više su oslonjeni na Centar za pružanje usluga u zajednici Izvor Selce, tj. njegov Odjel za organizirano stanovanje i podršku udomiteljstvu.

Razgovarali smo s voditeljicom toga Odjela, psihologinjom prof. Hanom Rižovski Delogu, čije je rad odavno prepoznat u sredini u kojoj djeluje, pa i nagrađen godišnjom nagradom PGŽ-a, a prije svega od struke te je primjerice autorica slikovnice za prilagodbu djece na život u udomiteljskoj obitelji i koautorica priručnika za osobno osposobljavanje udomitelja, koji će stručnjaci primjenjivati u cijeloj Hrvatskoj.

– Sve usluge udomiteljima pružamo u suradnji s centrima za socijalnu skrb, i to od početka, od kada netko iskaže želju da bude udomitelj.

To znači da u suradnji s Timom za udomiteljstvo riječkog Centra za socijalnu skrb sudjelujemo u osnovnom osposobljavanju budućih udomitelja u trajanju od 40 sati. Tako upoznajemo potencijalne i nove udomitelje, i osim podrobnih informacija o udomiteljstvu djece, pružamo im priliku da se susretnu s udomiteljima i s izazovima udomiteljstva. Tako im ustvari pomažemo da donesu odluku žele li zaista biti udomitelji.

Neki se ljudi već tijekom toga osnovnog osposobljavanja predomisle, i bolje da je tako nego da se predomisle kada već udome dijete. Jer, tada bude puno povrijeđenih, a najviše je uvijek povrijeđeno dijete.

Nakon što udome dijete, udomitelji se uključuju u uslugu savjetovanja i pomaganja udomiteljskim obiteljima, koju pruža stručni tim Centra Izvor Selce – socijalni pedagog i ravnatelj Nikica Sečen, socijalna radnica Sara Kosić i ja – i to tako da im pružamo individualna i obiteljska savjetovanja u našim prostorima ili u domu korisnika.

To što idemo u udomiteljsku obitelj je jako važno, jer je s jedne strane povećalo dostupnost usluge, a s druge strane je drugačije kada stručna osoba vidi obitelj i dijete u njihovom životnom okruženju.

Povećali smo dostupnost usluge udomiteljima i u Gorskom kotaru. Rad mobilnog tima je, uz superviziju, najbolji način pružanja podrške udomiteljima i djeci, objasnila je Rižovski Delogu.

Supervizijski susreti

Udomitelji pak kažu da im je pomoć ovih stručnjaka dostupna upravo uvijek, kao i to da je supervizija za njih osobno i njihove obitelji neizmjerna dobrobit.

Naša sugovornica upućuje da je supervizija kontinuirani rad s manjim grupama udomitelja, stručna podrška na način da se udomiteljima stvara kontekst u kojem mogu otvoreno progovarati o svojim izazovima i problemima, upoznaju iskustva drugih udomitelja i stvaraju nova razumijevanja i rješenja za problem s kojim su se susreli.

– Iako u superviziji sudjeluju udomitelji, krajnji cilj supervizije je dobrobit udomljenog djeteta. Supervizija nije psihoterapija, ali može imati terapijske učinke ne samo na udomitelja nego i na dijete.

Ja osobno uživam vodeći supervizijske susrete, mislim da svi sudionici supervizije, supervizanti i supervizor, iz svakog susreta dobiju nešto za sebe. Održava se jednom mjesečno, i kroz unutarnje i vanjske evaluacije pokazala se najefikasnijim i najkorisnijim oblikom podrške.

Udomitelji mogu ući u supervizijsku grupu odmah po dolasku djeteta u njihovu obitelj i biti njezinim članom i nakon djetetovog odlaska.

Dugogodišnji udomitelji su doživjeli velike osobne promjene kroz iskustvo udomiteljstva i kontinuirani rad na sebi. Ljudi uđu u udomiteljstvo s jako velikom željom da pomognu djetetu, neki i s idejom da je ljubav dovoljna, no susretnu se s velikim izazovima.

U svladavanju tih izazova ključno je neizmjerno strpljenje i dosljednost, učenje i razumijevanje djetetovih problema i razvojnih faza, i to je ono što kvalitetni udomitelji čine i u čemu se oni međusobno ohrabruju uz našu podršku.

Tako dolazi do promjene očekivanja i od sebe i od djeteta, do svladavanja izazova i osjećaja zadovoljstva udomiteljstvom. No, postoji mali broj djece čiji su problemi toliko veliki i izazovni da ne mogu ostati u udomiteljskim obiteljima.

Na sreću, na području PGŽ-a je godišnje jedno ili nijedno dijete u takvim problemima.

Supervizijski susreti i služe tome da se prepozna problem i da se pomogne udomiteljskoj obitelji u njegovu rješavanju. Ako se tijekom procesa potvrdi da dijete neće moći ostati u toj obitelji, to nam daje vrijeme da pripremimo i dijete i obitelj za odlazak djeteta te da se nađe drugi smještaj, opisuje naša sugovornica.

Transformacija sustava

Pitamo i što očekuje od izmjena Zakona o udomiteljstvu, pa podsjeća da u Zakonu iz 2019. godine nisu uvažena ni mišljenja stručnjaka koji su bili u radnoj skupini za izradu zakona.

– Smatram da promjene u Zakonu o udomiteljstvu ne mogu biti toliko korjenite da u kratkom roku povećaju broj udomitelja, ali bi mogle dovesti do poboljšanja njihovog statusa. Motiv za kvalitetno bavljenje udomiteljstvom sigurno nije u zakonskoj regulativi i ne ovisi o visini naknade za udomitelje. Ta je motivacija nešto drugo.

Plan transformacije i deinstitucionalizacije sustava socijalne skrbi iz 2011. godine predviđa da će 80 posto izdvojene djece biti u udomiteljskim obiteljima, a 20 posto u domovima. Međutim, tijekom proteklih deset godina nismo uspjeli postići taj omjer što znači da paralelno treba ulagati u razvoj udomiteljstva i u organizirana stanovanja.

Organizirano stanovanje je izvaninstitucijska socijalna usluga koja se provodi tako da izdvojena djeca nisu u velikom broju na smještaju, nego su u lokalnim zajednicama u stanovima ili kućama, gdje im se može pružiti puno više pažnje i bolje zadovoljiti njihove potrebe.

Uz ulaganje u razvoj udomiteljstva i organiziranog stanovanja, potrebno je ulagati i u posebne tretmane za djecu sa psihičkim smetnjama, što uopće ne postoji te za djecu s poremećajima u ponašanju, što također treba mijenjati i ojačati.

Uloga dječjih domova naročito je važna kod hitnih smještaja, smještaja beba i diferencijacije – da otkrije koje su potrebe djeteta i koji je najbolji način da se te potrebe zadovolje, objasnila je Rižovski Delogu.  

Potrebno je podsjetiti da je Centar Izvor Selce iz nekadašnjeg doma za djecu transformiran – deinstitucionaliziran tako da je doista postao svojevrsni regionalni centar – pružatelj izvaninstitucionalnih socijalnih usluga u zajednici.

K tome, treba naglasiti da rad njegovih mobilnih timova u biološkim obiteljima na području Crikvenice, Novog Vinodolskog, Općine Vinodolske i Brinja i udomiteljskim obiteljima na području cijele županije pokazuje dobrobiti za cijele te obitelji i njihovu djecu, ali i za zajednicu u cjelini.

Iskustvo Izvora

Zato je pred izmjenama Zakona potrebno pitati i o eventualnom formiranju regionalnih centara za pružanje usluga u zajednici kao što je Izvor Selce.

– Izvaninstitucionalne socijalne usluge kakve pruža Izvor Selce u prvom redu imaju utjecaj na prevenciju izdvajanja iz obitelji, ne samo djece, nego i starijih osoba putem usluga poludnevnog boravka i pomoći u kući, ali i na prevenciju razvoja problema u ponašanju, nasilja u obitelji, socijalne izolacije zbog siromaštva, isključenosti iz sustava obrazovanja putem usluga savjetovanja i pomaganja.

Ali takav rad treba odvojiti od centara za socijalnu skrb jer oni imaju previše nadležnosti, preširok opis poslova. Mislim da bi regionalni centri za pružanje usluga u zajednici bili rješenje, pa npr. i zato što centri za socijalnu skrb ne mogu udomiteljima pružati i podršku i provjeru i produžavanje licence – jer su tako u sukobu uloga.

Tretmanski dio socijalnog rada trebalo bi prepustiti ustanovama na terenu i te bi ustanove, kao naš Centar Izvor, trebale biti podrška centru za socijalnu skrb. Dakle, centar za socijalnu skrb prepoznaje potrebe neke obitelji, a te ustanove rade na terenu tretman obitelji – jer centri za socijalnu skrb, s toliko nadležnosti, to ne mogu stići.

To radi Izvor, a mislim da će se uz pomoć europskih projekata i druge ustanove socijalne skrbi usmjeriti na rad na terenu, pa time i na prevenciju izdvajanja i djece i starijih iz obitelji. To ne znači da treba zanemariti organizirano stanovanje i podršku udomiteljstvu, već sve to mora ići paralelno.

To znači da će se ustanove poput naše morati uključiti u pisanje i realizaciju velikih projekata poput Izvora promjene Europskog regionalnog razvojnog fonda, koji nam je omogućio da poboljšamo infrastrukturu za pružanje izvaninstitucionalnih socijalnih usluga.

Kroz taj projekt rekonstruira se i oprema prostor namijenjen podršci udomiteljima i udomljenoj djeci, čije otvaranje očekujemo na jesen, poručuje Rižovski Delogu.

Velik je izazov krenuti u samostalan život

– Centar Izvor Selce se udomiteljstvu posvetio prije 12 godina kada je četvero naše djece otišlo u udomiteljsku obitelj. Prateći ih, ubrzo smo shvatili da smještaj u kvalitetne udomiteljske obitelji ima terapijski učinak na tu djecu, koja su sva bila s velikim rizicima za razvoj poremećaja u ponašanju.

Danas su oni odrasli mladi ljudi koji su izašli iz udomiteljskih obitelji i zaposlili se. Neki od njih su zasnovali partnerske odnose, podstanari su i vode prosječan život. Mladi ljudi koji izlaze iz sustava socijalne skrbi svakako zaslužuju veću pažnju svih nas, i u smislu stambenog zbrinjavanja i u smislu zapošljavanja.

Ima iznimaka, no najčešće su to djeca koja završavaju trogodišnje škole. Tako su njihove plaće minimalne, a od njih trebaju živjeti, iznajmiti stan. Životom u udomiteljskim obiteljima učimo ih nekim novim vrijednostima: da vjeruju u rad, u zalaganje, u to da tako sami mogu postići neke svoje rezultate.

Sustav socijalne skrbi ulaže u tu djecu do njihove punoljetnosti i završetka škole, i onda ih izjednačava s djecom iz bioloških obitelji. A znamo da djeca iz bioloških obitelji duže žive u svojim obiteljima upravo zbog slabo plaćenih poslova i podstanarstva.

To djecu iz udomiteljskih obitelji i ustanova stavlja u neravnopravan položaj. Ako izgube posao, a to znači i podstanarski stan, obraćaju se svojim udomiteljima i oni im pružaju podršku, a neka se od te djece vrate u svoje biološke obitelji. Velik je izazov za takvo dijete krenuti u samostalan život, opisuje prof. Hana Rižovski Delogu.