Klaudia Juranić Klarić i Drago Klarić / Foto Mateo Levak
Ne može se udomiteljstva svatko prihvatiti. Mislim da udomitelja ima malo zato što je slaba informiranost ljudi, a i zato što malo ljudi zna razliku između posvojenja i udomljenja, pa misle da ih čekaju velike prepreke i procedure
povezane vijesti
Dobra vijest za udomiteljstvo djece u primorsko-goranskom kraju došla je nedavno kada je Udruga udomitelja djece PGŽ-a »Damdom« u zgradi VTC-a u Viškovu otvorila Ured za udomiteljstvo Primorsko-goranske županije.
Dobra vijest za udomiteljstvo uslijedit će i početkom jeseni kada Centar za pružanje usluga u zajednici Izvor Selce na Kantridi u Rijeci u Pulskoj ulici 9 otvara novi prostor za stručno pomaganje i savjetovanje udomiteljskih obitelji i djece.
I jedno i drugo zasigurno će pridonijeti vidljivosti, boljem poznavanju i razvoju udomiteljstva u ovom dijelu Hrvatske.
Povezana obitelj
S bračnim parom udomitelja Klaudiom Juranić Klarić i Dragom Klarićem razgovarali smo o njihovu udomiteljskom iskustvu. Već desetljeće i pol oni podižu dvoje djece koju su udomili i na koju su, malo je reći, ponosni.
Primili su ih kao malu djecu, dva dječaka, a oba su sada tinejdžeri. Jedan je završio četverogodišnju srednju školu i pomalo se osamostaljuje. Drugi je gimnazijalac i jedan od najboljih mladih matematičara u Hrvatskoj.
Velik i životno važan »posao« odradili su i rade supružnici Klaudia i Drago, zapravo cijela njihova obitelj – i njihovih troje biološke i dvoje udomljene djece, pa i nona, koja je svima bila baka.
Klaudia Juranić Klarić odavno je predsjednica primorsko-goranske Udruge udomitelja djece »Damdom«, a odnedavno i predsjednica Foruma za kvalitetno udomiteljstvo te članica Nacionalnog vijeća za razvoj socijalnih usluga, u kojem zastupa udomiteljstvo.
– Udomiteljstvom smo se počeli baviti iz vjerskih razloga jer nakon naše troje djece htjeli smo na neki način zahvaliti Bogu za njih. Odlučili smo podijeliti sebe i svoj dom s jednim djetetom kojemu je to potrebno, koje nema roditelje ili s njima ne može biti.
Znali smo da ćemo se tako davati 24 sata, a to smo i željeli. Prvo smo dobili jedno dijete i nismo planirali i drugo, ali poslije pet godina upravo nam je »poslano« i drugo dijete. S nama su i danas.
Mlađi je došao kod nas s četiri i pol godine, a sada je maturant, izvrstan matematičar, među najboljima na državnim natjecanjima i želi studirati jedino matematiku, ili u Rijeci ili na PMF-u Zagrebu.
Stariji je srednju školu pohađao u Opatiji i postao turistički komercijalist, uspješan je, pomalo radi i pomalo se osamostaljuje. Završio je i niz tečajeva, a sada polaže i vozački tako da ima dosta mogućnosti ako slučajno nekad ostane bez posla.
Jako smo ponosni i na jednog i na drugog, kao i na našu biološku djecu. Jedan naš biološki sin i kći odavno su zaposleni, odselili su se od nas i imaju svoje obitelji, pa smo odavno već baka i djed, a mlađi sin planira obitelj, završava studij, radi, i općinski je vijećnik u Općini Matulji.
Zapravo smo svi zajedno velika povezana obitelj, pa kada i naši udomljeni dečki odu od nas, mi ostajemo njihova obitelj, a naša kuća i njihov dom, predstavili su nam svoju obitelj supružnici Klaudia i Drago.
Najkvalitetnije posloženi
– Udomiteljstvo definitivno čovjeka obogaćuje, jača, promijeni mu život, kroz njega spoznaje neke druge stvari, važne stvari. Udomiteljstvo je oplemenilo našu obitelj, i nas i našu biološku djecu.
Oni su sada odrasli, ali već kao djeca znali su sve podijeliti, pa i ljubav svojih roditelja, pozitivni su ljudi, znanju davati, kao što to znaju i naša udomljena djeca, zaključuju priču o samo malom dijelu izvanrednog životnog iskustva obitelji Juranić Klarić, zapravo tako bi se mogla sažeti udomiteljska i roditeljska priča ovih supružnika iz Matulja, posebno dobrih ljudi.
Kažu nam da su svi udomitelji iz primorsko-goranskog kraja obični ljudi koji žive od svojih plaća i istovremeno ljudi velike dobrote, otvoreni, ljudi koji zrače mirom. Najviše udomitelja ima u liburnijskom kraju, i to najviše u Matuljima.
Ima udomiteljskih obitelji i u drugim dijelovima županije, izuzev na kvarnerskim otocima. Baš ni na jednome nema ni jedne nesrodničke udomiteljske obitelji.
– Mi u Rijeci i PGŽ-u imamo najkvalitetnije posloženo udomiteljstvo, a to je zato što imamo veliku pomoć i podršku Centra za pružanje usluga u zajednici Izvor Selce. Redovito nam pružaju stručnu i savjetodavnu pomoć, uvijek su dostupni, doslovno 24 sata; redovito imamo supervizije.
Zahvaljujući njima je Udruga »Damdom« jedina udruga udomitelja u Hrvatskoj koja svaki mjesec ima supervizijske susrete za male skupine udomitelja. Takvi susreti su neophodni, upravo dragocjeni svakom bračnom paru, pa tako i svakoj udomiteljskoj obitelji.
Da ljudi znaju koliko bi benefita imali od supervizije, za sebe osobno, za svoju djecu biološku i udomljenu, i u drugim svojim odnosima, sami bi se prijavili.
Udomiteljstvo nije posao, nego poziv, zvanje, život, i ne može se udomiteljstva svatko prihvatiti. Mislim da udomitelja ima malo zato što je slaba informiranost ljudi, a i zato što malo ljudi zna razliku između posvojenja i udomljenja, pa misle da ih čekaju velike prepreke i procedure.
U PGŽ-u nesrodničkih udomitelja ima samo 34, polovica nas ima srednju stručnu spremu, a polovica visoku. Uglavnom su to ljudi u kasnim 40-im godinama, ljudi koji imaju i biološku djecu ili nemaju biološke djece.
Mnogi ne znaju da udomitelj može biti i samac, ali kad bi se više o udomiteljstvu govorilo u javnosti, mislim da bi bilo i više udomitelja, kaže gospođa Klaudia, potvrđujući da motivacija za razmišljanje o udomiteljstvu kod nas ide otprilike kako kaže latinska poslovica »riječi lete, primjeri privlače«.
Dakle, da na udomiteljstvo potiče primjer i iskustvo onih koji jesu udomitelji, njihovo zadovoljstvo, staloženost, pozitivnost te zadovoljstvo i napredak udomljenog djeteta.
– Novi zakon želi promijeniti odnos i prema tradicionalnom udomiteljstvu i prema profesionalnom, kao i prema specijaliziranom udomiteljstvu. Zapravo je potrebno sve to bolje posložiti.
Otkada smo mi udomitelji, promijenilo se pet ministara, a čini mi se da bismo s ministrom Josipom Aladrovićem konačno mogli najkonkretnije posložiti ono što je za udomiteljstvo potrebno, poručuje Juranić Klarić iz dosadašnjeg iskustva kao članica radne skupine za Izmjenu i dopunu Zakona o udomiteljstvu i Nacionalnog vijeća za razvoj socijalnih usluga.
(Pre)stari udomitelji
Udomitelji se, kaže, zalažu za to da se u novome zakonu bolje urede mnoga pitanja, a među njima i pitanje opskrbnine za udomljeno dijete i potpore za udomitelja.
Otkada je 1. siječnja 2019. stupio na snagu aktualni Zakon o udomiteljstvu mjesečna opskrbnina za dijete udomljeno u tradicionalnoj udomiteljskoj obitelji, kao i prije toga zakona iznosi 2.000 kuna, a mjesečna naknada udomitelju za sve što čini svaki dan, godinama, povećana je s 400 na 830 kuna.
Taj zakon nije ni za kunu povećao mjesečni džeparac za dijete, koji bez obzira na njegovu dob i potrebe iznosi 100 kuna. Za sve to udomitelji očekuju da će novim zakonom biti bolje posloženo, u skladu s realnošću životnih troškova.
Juranić Klarić pitali smo i koja su trenutačno druga važna pitanja ili kretanja udomiteljstva u našoj zemlji. Izdvaja da se na sjeveru Hrvatske, gdje je udomiteljstvo tradicija te se »prenosilo« s roditelja na djecu, primjećuje problem starosti udomitelja jer po zakonu udomitelj ne smije biti stariji od 65 godina.
– Primjećuje se više novog i to urbanog udomiteljstva, koje se više razvija na Jadranu, evo kod nas u Primorju i u Splitu. Udomitelja na razni Hrvatske nedostaje, a broj im se smanjuje jer mnogi dolaze do granice od 65 godina, pa i za to treba tražiti neka rješenja.
Forum za kvalitetno udomiteljstvo, kako mu i ime govori, naglašeno se bavi time kako biti kvalitetan udomitelj i zadržati kvalitetno udomiteljstvo. Neke lokalne sredine nisu imale sluha, a i dalje nemaju za podržati udomiteljske obitelji u smislu da budu izjednačene u pravima, raznim subvencijama, kao i ostali roditelji.
Ipak, u PGŽ-u je to dosad učinila većina općina i gradova. Za udomljenu djecu trebaju nam besplatni vrtići i jaslice te prioritetna mjesta pri upisu u predškolske ustanove. Mi ne možemo nekomu drugomu povjeriti dijete na čuvanje dok smo na poslu jer mi ne smijemo pogriješiti.
Lijep primjer je Općina Matulji, koja nam je i nedavno izašla ususret prioritetnim upisom djeteta u predškolsku ustanovu. Treba nam besplatna školska marenda za dijete kao i pokazna karta, a djeca već imaju pravo na besplatne knjige.
Gradovi i općine pomažu, kako i koliko tko, ali to bi trebalo izjednačiti, zaključuje Klaudia Juranić Klarić.