Posljednjih je dana jedna od glavnih političkih tema moraju li izborni pobjednici, po preuzimanju vlasti, na pozicije koje su im na raspolaganju stavljati njima nepoznate ljude ili mogu i one o koji im nisu stranci. Povod za tu raspravu su neka imenovanja novog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i njegove stranke Možemo!. Ivan Rimac, profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu, pripada među znanstvenike koji smatraju da je bolje da oni koji su dobili odgovornost za upravljanje državom ili gradom čine to uz pomoć ljudi koje znaju od ranije.

– Nitko ne može s njemu nepoznatim ljudima provoditi svoju politiku. Oni koji su na vrhu nekog sustava, moraju slijediti vladajuću politiku, ne može se tu stavljati ljude koji nemaju veze s programskim načelima stranke koja je na vlasti. Moguć je u Vladi i poneki izvanstranački ministar, ali on mora prihvaćati njezinu politiku, na osnovu čega je i ušao u Vladu.

Društvene anomalije

I u upravnim vijećima bolnica također se provodi neka politika?

– Naravno. Činjenica jest da u Hrvatskoj upravna vijeća budu sinekure za članove stranke kojima se time malo povećavaju prihodi, ali ta bi tijela trebala kontrolirati menadžment. Upravno vijeće predstavlja vlasnika, pa bi onda trebalo određivati smjer menadžmentu, koji se onda vodi profesionalnim standardima. U slučaju Zagreba, Grad je vlasnik bolnice Srebrnjak, ZET-a, vodovoda, pa se za direktora može imenovati dokazanog menadžera, međutim, ton vođenju svih gradskih poduzeća daje stranka na vlasti, konkretno Možemo!. Njih su građani izabrali da upravljaju Zagrebom i zastupaju njihove interese u tome i zato je onda logično da postavljaju ljude koji će slijediti program s kojim su oni pobijedili na izborima.

Kako u to uklopiti javne natječaje?

– Postoji tu nekoliko društvenih anomalija, recimo da menadžeri koji upravljaju javnim tvrtkama imaju u ugovorima vrlo velike otpremnine, što stvara ogroman financijski trošak. Načelno, menadžere se može birati putem javnog natječaja, ali, ponavljam, ciljeve im mora dati stranka na vlasti.

Znači stranka kaže nekome kome vjeruje da se prijavi na javni natječaj kako bi ga zatim mogli imenovati.

– U javnom natječaju može sudjelovati i netko sposobniji od osobe koja je unaprijed određena. Štoviše, bilo bi normalno da se, pogotovo u sferama u kojima dosta zaostajemo, traži kvalitetne stručnjake kako bi unaprijedili te resore. Imamo puno problema u vođenju kompleksnih sustava, pa bi bilo poželjno da na javnim natječajima prolaze sposobni ljudi koji to znaju raditi. Opet, kažem, smjernice im mora odrediti vlast.

Što onda ne bi bilo čišće da vlast u potpunosti preuzme odgovornost i, bez javnih natječaja, odabire ljude koji će izvršavati ono što im se zada? U tom slučaju ne bi bilo dvojbe tko je odgovoran.

– Kod nas nije jasno određeno koji se dio upravne strukture mijenja s promjenom političke opcije na vlasti. To nekad dovodi do velikog diskontinuteta u radu i zato bi nužno bilo da se što je moguće manje osoba mijenja s dolaskom nove vlasti, ali da svi oni prihvaćaju da trebaju provoditi program onoga tko je dobio legitimitet na izborima. Vrijedi to i za Zagreb.

Kako vam se čine ove dosadašnje afere Možemo?

– Ne vidim baš te afere. Više je u pitanju pokušaj onih koji su izgubili izbore da umanje rezultat Možemo, u smislu obećali ste jedno, a ponašate se suprotno.

Ne javlja se tu samo opozicija u Zagrebu, mediji, za koje premijer Andrej Plenković tvrdi da su izrazito naklonjeni Tomaševiću, inzistiraju da su Možemo započeli svoj mandat s niz afera.

– Upravljački sloj koji formalno ne ovisi o izborima je siva zona, u kojoj svaka stranka na vlasti nastoji za svoje članove i simpatizere osigurati različita mjesta. Milan Bandić je čak saborskim zastupnicima drugih stranaka osiguravao budućnost, jer političku u vlastitoj stranci nisu imali. Bila je to politička trgovina utjecajem. Zbog toga su lokalni izbori jako važni, stranci koja na njima slabije prođe smanjuje se mogućnost zapošljavanja svojih ljudi i samim time slabi njezin kadrovski potencijal. Riječ je o resursu za vezivanje i zadržavanje članstva.

Može li se na osnovu ovih mjesec dana procijeniti kako će Tomašević i Možemo upravljati Zagrebom ili je za to ipak još prerano?

– Prerano je. Pred njima je ogroman posao, kojeg su mogli biti svjesni još u vrijeme dok su u Zagrebu bili u oporbi, ali suočit će se i s još dosta toga za što će tek doznati kada u potpunosti preuzmu sustav. Nailazit će u njemu i na opstrukciju pojedinih grupa na raznim razinama upravljanja, kao i na probleme koji su dosad bili pometani pod tepih. Ne očekujem da ćemo do Nove godine imati nekakve jasne, pozitivne pomake, ali ti ljudi imaju četiri godine vremena.

Na nacionalnoj razini rejting im raste.

– Zahvaljujući obećanju drukčijeg, prema građanima poštenijeg, načina upravljanja, bez namještanja natječaja za one koji posluju s Gradom i provizija dužnosnika. Na tom obećanju mogu živjeti još barem godinu i pol dana. Pritom im sigurno pomaže to što se sada razotkrivaju afere bivše vlasti u Zagrebu. Nadalje, Možemo karakterizira jedna modernija komunkcija, što također pridonosi njihovom rejtingu. Oni su bliži nego druge stranke mlađoj populaciji, nema kod Možemo ideoloških rasprava, tema o Domovinskom ratu, NOB-u… Efektno izbjegavaju navlačenja na ove teme i pridobili su simpatije onih koji žele da netko napokon govori o realnim problemima.

Socijaldemokracija u krizi

Ima li uopće SDP šanse protiv njih?

– U ovom trenutku nema.

Pitanje je mjeseca kada će u anketama Možemo doći na drugo mjesto?

– Da, to je pitanje mjeseca. Pogotovo što SDP prolazi kroz proces čišćenja stranke, koji sigurno neće tako brzo završiti. Bilo je već takvih faza u SDP-u i one nisu urodile poboljšanjem nego padom njihovog rejtinga. Nije bilo efekta od ranijih pokušaja reforme SDP-a. Nemaju dovoljno specifiziran program, a djelomično su ga i kompromitirali dosadašnjim djelovanjem. Možemo su osvježili lijevu ideju, premda nisu strogo lijeva stranka. Zelene politike i antikorupcijska platforma ne pripadaju nužno ljevici.

 Je li onda socijaldemokracija na umoru?

– U krizi je u cijeloj Europi, još od propasti ideje europskog ustava. Lijeve stranke su u opadanju u većini zadadnih demokracija, u, primjerice, Francuskoj s izraženom socijalističkom tradicijom sada se borba za političku dominaciju vodi između centra i desnice. U Italiji socijaldemokrate gotovo više i ne vidimo. Grčka Syriza je u jednom trenutku izgledala kao nova ljevica koja bi mogla snažno utjecati na Europu, ali kako su oni propadali takav je bio i trend europskih opcija kojima su bili uzor, Podemos i slično. U nekim državama, Njemačkoj i Austriji, rastu zeleni, koji su lijevi utoliko što traže da krupni kapital odstupi od logike profita na račun zaštite okoliša.

Ljudi politiku uglavnom doživljavaju kroz pojedince koji je predstavljaju. Primijećujete li u SDP-u takve pojedince koji bi mogli revitalizirati stranku?

– Nema u vodstvu SDP-a nekakve idejne visprenosti kojom bi se sada nametnuli u javnom prostoru i zainteresirali glasače. Krug ljudi koji bi u SDP-u osmislili neke nove ideje znatno je smanjen nakon što je Zoran Milanović raspustio savjete u kojima su bili intelektualci bliski toj stranci.

Milanović svojim predsjedničkim mandatom nije ojačao SDP.

– On je prepirkom s premijerom Plenkovićem prekrio medijski prostor i otežao SDP-u pristup medijima, što je sigurno kumovalo njihovom lošijem rezultatu na lokalnim izborima. 

Predsjednik je politički entitet sam za sebe.

– Tako je. Dosad je Milanović malo narušio samopouzdanje Plenkoviću i učinio ga nervoznim, ali nije u potpunosti dobio tu bitku protiv vodstva HDZ-a.

Smatrate da je borba protiv HDZ-a Milanovićeva politička aganda?

– U prvom redu se sukobljava s premijerom i njegovim pojedinim ministrima i tako sigurno šteti HDZ-u, onemogućava ih da se prikazuju isključivo u pozitivnom svjetlu.

U kojoj mjeri on uopće može naštetiti HDZ-u?

– Može svojim javnim istupima građane usmjeriti prema HDZ-u alternativnim političkim opcijama. Naravno, jedan dio biračkog tijela tako je čvrsto vezan za HDZ da njihov stav ne može promijeniti nikakva kritika te stranke niti bilo kakve afere. Milanović svojim izjavama može izazavati samo dodatne nesimpatije tih birača. Slično je bilo kada je Stjepan Mesić napadao HDZ, to ga je učinilo najomrznutijim političarom među njihovim biračima. HDZ-ovci ostaju odani stranci što god da se događa.

Rezerva HDZ-a

HDZ na prvi pogled može biti zadovoljan svojim rejtingom, SDP je debelo iza njih, ali u svježim anketama SDP i Možemo zajedno su dosta jači od HDZ-a. Je li to razlog za zabrinutost Plenkovića, koji ima mali koalicijski potencijal budući da odbija surađivati s desnim stranakama?

– HDZ će posegnuti u desni bazen birača kada se osjete ugroženima. To im je rezerva koju zasad ne koriste, nastoje je nadoknaditi ulaskom u politički centar. Možemo, međutim, ima puno veći potencijal u tom centru nego HDZ. U većim urbanim sredinama građani će pokazivati sve veći interes za Možemo, na lokalnim izbori su njihovi kandidati ušli u predstavnička tijela u valjda svim gradovima u kojima su se natjecali.

Prošlogodišnji parlamentarni izbori održani su u specifičnim okolnostima, mislite li da se za tri godine mogu ponoviti rezultati koji će HDZ-u omogućiti formiranje Vlade samo sa zastupnicima nacionalnih manjina, opet bez desnice?

– Mislim da će se HDZ-u vratiti dio birača koji ih je napustio zbog Domovinskog pokreta, pa i Mosta. Domovinski pokret, nakon neuspjeha i na nacionalnim i na lokalnim izborima, nema na raspolaganju dovoljno pozicija da bi mogao hraniti svoje članove, kao što to čini HDZ. Nužno će stoga doći do osipanja podrške Domovinskom pokretu jer HDZ nudi ljudima daleko više mogućnosti za preživljavanje. To će tako djelovati na Domovinski pokret da će biti jako skloni koalirati s HDZ-om.

Oni su tome skloni od trenutka osnivanja. Suradnja s HDZ-om je početna pozicija Domovinskog pokreta.

– Da, ali nadali su se da će na izborima polučiti uspjehe koji će im omogućiti da egzistiraju kao samostalna politička opcija. Dosadašnji izborni rezultati Miroslava Škore i Domovinskog pokreta demoralizirajući su za glasače i stranačku strukturu. Za tri godine će oni biti na koljenima.

Onda SDP i Možemo ne predstavljaju nikakavu opasnost za HDZ, koji će samo jačati.

– Očekujem rast Možemo i o tome u kojoj će to mjeri biti ovisit će hoće li HDZ ići prema desnom spektru ili će se zadržati u centru.

Nije li za HDZ ipak ključno hoće li ih i na iduće izbore za Sabor voditi Plenković, koji će tada biti premijer s uvjerljivo najduljim stažem u samostalnoj Hrvatskoj?

– To je svakako važan element. Ne tvrdim da je Plenković sam po sebi jamstvo uspjeha na izborima, ali on je toliko izgradio svoju javnu sliku da bi njegovim odlaskom HDZ sigurno postao manje medijski atraktivan. Plenković je svojim načinom djelovanja nevidljivima učinio skoro sve ostale dužnosnike HDZ-a i onaj tko bi došao umjesto njega imao bi velikih problema s privlačenjem pažnje javnosti.

Treći Plenkovićev mandat

 Što mislite hoće li Plenković ići po svoj treći premijerski mandat, kako bi tu dužnost obnašao ukupno 12 godina?

– Ne mogu u to ulaziti, u pitanju su njegove osobne procjene. Ne znam želi li i dalje biti premijer ili ući u administraciju Europske unije, u kojoj bi mogao biti pozicioniran negdje pri vrhu. Osim toga, idući bi izbori ipak mogli biti neizvjesni i njihov bi rezultat onda mogao umanjiti Plenkovićeve izglede da se plasira visoku u Bruxellesu.

Bi li za HDZ bilo dobro da im Plenković već sada kaže hoće li ili ne voditi stranku na sljedećim izborima?

– Ako bi Plenković sada objavio da se više neće natjecati na izborima, to bi jako poremetilo HDZ. Tako je bilo u slučaju Angele Merkel i CDU-a, a kod HDZ-a bi efekt toga bio još snažniji. Birači HDZ-a shvatili bi to kao Plenkovićevu izdaju, a poljuljana bi bila i aktualna većina u Saboru.

Nalazite se na godišnjem odmoru u Umagu, kakva je politička perspektiva u Istri IDS-a, koji je uzdrman na nedavnim lokalnim izborima? Je li im ovo samo prolazna slabost?

– Na lokalnim izborima su se u dosta sredina birači okrenuli protiv establišmenta, tako je bilo i u Istri. Ljudi su se zasitili poznatih rješenja s kojima nema napretka u njihovom životu. IDS se uljuljkao u svom položaju i nije modernizirao program i retoriku, pa su se pojavile neke nove snage, recimo u Puli gradonačelnik Filip Zoričić. Više IDS nije dominantan politički faktor i taj bi proces mogao postati dugoročan ako će ti novi koji su došli na vlast pokazati da znaju voditi sustave. Vrijedi to i za Fokus u Zagrebačkoj županiji, u kojoj su sada osvojili vlast u nekoliko gradova.