LEGENDARNI BUGARIN U RIJECI

Bivši olimpijski pobjednik Nikolaj Pešalov posjetio riječke dizače: “Uvjeti su dobri, ali mladima je draže sjediti i piti kavu”

Luka Medak

Saša Čegar, Nikolaj Pešalov i Slobodan Čegar/Foto: M. GRACIN

Saša Čegar, Nikolaj Pešalov i Slobodan Čegar/Foto: M. GRACIN

Bilo bi mi drago da netko u Hrvatskoj ponovi moj uspjeh. Tko ima volje i puno trenira, sigurno će doći do rezultata. Ja sam čekao punih 19 godina do olimpijskog zlata, za takav uspjeh treba biti strpljiv - rekao je Pešalov



RIJEKA Volja, upornost i naporan rad recept su za uspjeh u svakom sportu, a drugačije nije ni u dizanju utega. Pod palicom iskusnog trenera Slobodana Čegara u prostorijama Kvarnera naporno se radi i tijekom ovih ljetnih vrućina, a proteklih nekoliko dana Riječani su imali priliku učiti i od najtrofejnijeg dizača u povijesti Hrvatske. Bivši olimpijski pobjednik Nikolaj Pešalov, sada u ulozi predsjednika Hrvatskoga dizačkog saveza, došao je u Rijeku podijeliti svoje znanje i iskustvo s mladim dizačima.


– Došao sam u Rijeku da vidim kako se radi u klubu, ali i u posjet prijateljima. Odlučio sam kao predsjednik Saveza obilaziti klubove po Hrvatskoj jer to se prije nije radilo, nego se samo dolazilo na državno prvenstvo. Mene zanima kako koji klub radi, kako dolazi do rezultata, a ako netko u nečemu treba pomoć da me usput i pita za savjet s obzirom na to da sam već 40 godina u tom sportu. Tu sam jer sam uvijek voljan pomoći – rekao je Pešalov, koji je pod zastavama Bugarske i Hrvatske bio pet puta prvak svijeta i jedanaest puta prvak Europe.


Kvalitetniji rad


Trenutačnim stanjem kod dizanja utega u Hrvatskoj Pešalov je zadovoljan, ali volio bi da postoji veći interes mladih za taj sport.




– Naš sport nije kao nogomet, tenis ili košarka, nije toliko popraćen. Teško je doći do rezultata, mora se naporno raditi, ali koliko vidim, ima nekog napretka. Uvjeti u Hrvatskoj su na svu sreću dobri, ali sve je teže natjerati mlade da se bave dizanjem utega. Ovo nije lagan sport, a današnjim generacijama je draže sjediti, piti kavu i tipkati na mobitele – kazao je Pešalov te objasnio kako planira poboljšati situaciju.


– Zadnjih tridesetak godina se nije radilo kako spada, sada pokušavamo popraviti situaciju. Vidjeli smo da stari model po kojem se radilo nije bio dobar, a sve što nije dobro mora se mijenjati. Naravno, ništa se ne postiže preko noći, ali sada se puno bolje radi i nadam se da će se uskoro vidjeti rezultati.


Pešalovljevo zlato na Olimpijskim igrama 2000. godine još uvijek je samo nedostižan san za ostale hrvatske dizače, ali Pešalov se nada da će se i to promijeniti.


– Meni bi bilo neizmjerno drago da netko u Hrvatskoj ponovi takav uspjeh, i to ne samo jedna osoba, što se mene tiče, može ih i 10 osvojiti olimpijske medalje. Vrijeme će pokazati imamo li takvog dizača, ali tko ima volje i tko puno trenira, sigurno će doći do rezultata. Naravno, ne može se odmah biti olimpijski prvak, treba napredovati korak po korak, od državnog prvenstva, preko raznih međunarodnih turnira i kupova. Ja sam čekao punih 19 godina do olimpijskog zlata, za takav uspjeh treba biti strpljiv – objasnio je Bugarin.


Podsjetimo, Pešalov je za Hrvatsku nastupao od 1998. godine, za koju je prvo na Igrama 2000. osvojio zlatnu medalju u kategoriji do 62 kg, a zatim 2004. brončanu medalju u kategoriji do 76 kg. Kao hrvatski reprezentativac osvojio je još i četiri medalje na svjetskim prvenstvima te 10 medalja na europskim prvenstvima, a svjetske rekorde u različitim disciplinama dizanja utega u kategoriji do 62 kg obarao je čak 11 puta. Kako je uopće došlo do toga da nastupa za Lijepu Našu, objasnio nam je u razgovoru.


Goran


– Poslije Olimpijskih igara 1996. godine u bugarskom savezu su počele neke svađe i ja sam odlučio da ću još nastupiti na Europskom prvenstvu sljedeće godine, da završim karijeru kao prvak jer sam na Olimpijadi bio treći. Kada sam to objavio, nakon mog nastupa na EP-u došli su do mene tajnik Saveza i izbornik, rekli da u Hrvatskoj nedostaje trenera i pitali me bih li došao ovdje. Prihvatio sam, godinu dana sam bio trener, ali sam usput isto i trenirao i malo po malo se vratio natjecanjima. Otvorila se opcija da nastupam za Hrvatsku, a Goran Ivanišević mi je onda puno pomogao da se to i ostvari. Tada je već nekoliko puta bio finalist Wimbledona i imao je velik utjecaj pa je uspio dogovoriti da ne moram čekati pet godina za državljanstvo – objašnjava Pešalov, koji je, za razliku od Ivaniševića, još uvijek u Splitu.


– Trenutačno živim u Splitu, samo krajem godine za Božić i Novu godinu odem u Bugarsku da se vidim s unucima, obitelji i prijateljima. Kakav je život u Hrvatskoj? Pa, ja sam znao što me čeka dok sam dolazio ovdje. Bugarska je pet godina prije Hrvatske ušla u Europsku uniju i vidio sam što se dogodilo tamo, tako da sam znao da će s vremenom i ovdje biti tako.


Usprkos velikom uspjehu u dizanju utega, svoju djecu, kaže, nikada nije tjerao da pođu istim putom.


– Moj sin se okušao u četiri ili pet sportova, ali u jednom trenutku je rekao da se ne želi više time zamarati. Kći mi se bavila akrobatikom i bila je dosta uspješna u tome, ali onda je krenula na fakultet, upoznala momka i prestala. Nisam ih prisiljavao da se bave bilo čime, ako je roditelj bio uspješan sportaš, to ne znači da mora biti i dijete. Ništa se ne može postići ako se na dijete stvara pritisak – zaključio je Pešalov.


Veza s Rijekom

Osim po dužnosti, Pešalov je u Rijeku došao i posjetiti stare prijatelje. Njegovu vezu s Rijekom pojasnio je Saša Čegar, predsjednik Kluba dizača utega Kvarner.


– Drago nam je što je Nikolaj došao nekoliko dana u goste, prije svega zato što je cijela njegova hrvatska priča počela u Rijeci. Mi smo ga upoznali 1997. godine na Europskom prvenstvu koje je organizirala Rijeka, odnosno naš klub u suradnji s Hrvatskim dizačkim savezom. Tada je postao europski prvak i pokrenula se ta obostrana inicijativa za njegov prelazak u Hrvatsku, odnosno da diže za nas. Čelništvo Saveza odlučilo je da se registrira u Splitu, ondje su mu osigurali odlične uvjete i to mu je bila dovoljna motivacija da nastavi karijeru. Ostalo je povijest – rekao je Saša Čegar.