Jednostavno to izgleda sa strane, a nema što ni biti komplicirano u tome da gledate kako kašeta sa zelenilom seli iz ruke u ruku.

– Peršin, mlada kapulica, blitva, a sve iz vašeg vrta? – pitamo Marijanu Pudar kojoj je, nema minut, uručeno njeno povrće.
– Iz mog Grunteka »Zdravoljupci«, u Ulici Petra Pana – ponosno će Pudar.
– Zdravoljupci!? U Ulici Petra Pana!? – malo smo u čudu.
– Tako je. Mora biti malo bajke da pobjegneš od stvarnog života – veli Pudar.

Samo, kakav je osjećaj kad u ruke primaš svoje povrće, a da, slikovito rečeno, nisi za njega ni orao ni kopao!?
– Osjećaj je dalmatinski skroz – smije se slatko na to ova rođena Šibenčanka.

A onda nastavlja ozbiljnije.
– Ma, meni je ovo win-win situacija. Došla sam u godine kad počneš razmišljati o tome da bi rado imao svoj vrt, bilo da je zbog malo povrća, bilo da je neke vrst terapije i bijeg od svakodnevice, pa da znaš da je sigurno i ekološki uzgojeno, da znaš što ti dijete jede. A onda se pojavio Gruntek, projekt koji mi je u startu zvučao super! Super jer mogu doći u svoj vrt kad hoću, mogu dolaziti samo u berbu, na raznim edukacijama imam priliku naučiti kako se što u vrtu radi i sadi, a ako nemam vremena i ako iskrsne kakav posao, ne moram od pobrojenog ništa i svejedno vrt neće propasti jer netko se o njemu brine. To je moj-tuđi vrt! Ha, ha – smije se Pudar.

Hrvatska priča

E da, lako moguće da vam još ništa nije jasno osim da naša junakinja ima vrt koji joj ploda daje, makar da ona nikad u njemu ništa vlastitim rukama ne zasadila. Tako to s Gruntekom funkcionira, s projektom zahvaljujući kojem urbani, gradski svijet za 199 kuna mjesečno dobije 50 kvadrata svoga vrta i aplikaciju preko koje em bira što će mu se u vrt zasaditi, em kontrolira kako se u vrtu radi, do kud su s uzgojem došli i kad će berba da se po plodove dođe. Priča je nova, zakotrljala se ima malo više od pola godine, ali prvi plodovi su tu.

– Meni se cijela priča baš svidjela. Oduševili su me detalji, aplikacija, web stranica, odnos prema korisnicima. Na svaki se detalj pazi. A tu sam i da podržim mlade ljude, hrvatsku priču, super tim – veli Pudar.

Potegli mi zato do Grunteka. Navigacija nas, nakon nekih 50 minuta vožnje od Zagreba, nepogrešivo dovodi tamo gdje nas čeka pokretač i vlasnik Grunteka d.o.o. Tino Prosenik. Pitamo ga gdje smo mi to.
– Ovo je okolica Čazme, selo Prokljuvan, a lokacija je Gruntek. Tako smo je i unijeli u Google karte, pa sad Gruntek ima i svoju geografsku lokaciju. Samo u Google Maps upišite Gruntek i dovest će vas ovdje – veli nam Prosenik, mlado i naočito čeljade.

Pogled puca na veliki komad zemlje, na izgrađene objekte u kojima su hladnjaci, sadni materijal, na piknik zonu.
– Ovo je imanje od nekih 24, 25 hektara, od čega 20 hektara koristimo za proizvodnju povrća. Naš ultimativni cilj je uzgajati vrtove koje građani Zagreba mogu unajmiti, saditi i nadgledati na svojim mobitelima – pojašnjava Prosenik.

– Dakle, onaj tko unajmi vrt, ne mora ruke uprljati nikada a da i opet ima svoj vrt i povrće!? – pitamo.
– Tako je. A ono što mi potičemo je da korisnici dolaze na berbu, recimo svaki vikend ili svaki drugi, a kad im se stvarno ne da dići s kauča, mogu naručiti da im poberemo plodove i pošaljemo dostavom doma – kratko će Prosenik.

Kontrolirano porijeklo

Motivi onih koji su se odlučili imati vrt u Grunteku su očekivani; imati svoje ekološko, organski uzgojeno povrće, kontroliranog porijekla.
– Korisnik stalno može vidjeti što se s povrćem radi, kako se uzgaja, koja sredstva se koriste. Sve snimamo, sve evidentiramo i šaljemo informacije preko aplikacije na mobitele, tako da ne moraju nikome vjerovati na riječ da je nešto ekološki i domaće, već doslovno mogu vidjeti u kojoj je fazi razvoja njihov vrt – pojašnjava Prosenik.

To je, jedan dio projekta. Onaj drugi je mogućnost da se tu subotom dođe s djecom, bere vlastito povrće, a onda napravi piknik u prirodi.
– Sve je to uključenu u najamninu vrta, tako da korisnici dobiju opciju za izlet, vikend zanimaciju koja uključuje i edukativnu komponentu o tome što je povrće, kako raste, što je ekološka proizvodnja i kako čovjek može s vrlo malo novaca proizvesti hranu za sebe. Ja znam da Gruntek ne može i neće zamijeniti sve supermarkete ovog svijeta, ali imati svoj vrt je nešto što su ljudi prakticirali zadnjih 12.000 godina, a prestali su zadnjih 50 ili 100 godina zato što nije bilo vremena, mjesta, prilike, a izgubili su i znanje. Mi smo im dali mogućnost da za mjesečni najam od 199 kuna netko za njih sve to radi, dok oni imaju svoj vrt – ističe Prosenik.

Priznat će pritom da financijski dođe tu negdje približno isti trošak ako kupujete povrće u trgovinama zdrave hrane, ili imate svoje povrće iz svog vrta na Grunteku. Ali i nije poanta da bude jeftinije.

– Poanta je da imate povjerenje u proizvod, da ste ga pratili cijelim putem, da su vaši klinci naučili kako paradajz ne dolazi u celofanu i da ga čovjek može proizvesti sam za sebe tako da ne ovisi o tome hoće li netko uvesti paradajz iz Italije – ističe Prosenik.

– Ovakav vrt vjerojatno unajmljuje mlađa, urbana ekipa?- pokušavamo pogoditi.
– U principu je tako. Naša ciljana publika je isključivo gradska. Pritom se fokusiramo na Zagreb jer je jedini dovoljno velik i u njemu je puno ljudi koji žele vrt, a nemaju tu mogućnost. Neka sociodemografska struktura bila bi mlađa obitelj s djecom, s prosječnim ili natprosječnim prihodima, digitalno obrazovani – veli Prosenik.

Prvi u svijetu

Sve se tu pažljivo promišljalo. I moralo se, reći će Prosenik, jer ne postoji ovakav projekt na svijetu pa da ga se dalo kopirati. Ovo je prvi ove vrste.

– Prvo smo razvili digitalni dio kao koncept. Poljoprivreda, naime, već postoji, izmišljena je odavno i nema tu ništa novo, dok je sama aplikacija omogućila da tu poljoprivredu parceliziramo na mikro dijelove i raspodijelimo građanima. Znači, ne moramo više raditi mega proizvodnju i gledati kako prodati šlepere nečega, nego jednostavno možemo omogućiti svakom građaninu da ima svoje i onoliko koliko mu treba – veli Prosenik.

Obitelji u pravilu unajmljuju vrtove od 40, 50 kvadrata, restorani koji žele znati od kud im je povrće što ga troše uzmu i 100 kvadrata vrata. Srce cijelog projekta je aplikacija, a njegova budućnost je u – suradnji.
– Budućnost Grunteka nije da mi radimo svaki vrt, nego da uputimo proizvođače povrća koji to već rade pa da oni svoju normalnu proizvodnju prebace u ovu parceliziranih vrtova.
– Znači, da onaj tko se već bavi povrtlarstvom, dio zemlje odvoji za vrtove? – pitamo.
– Tako je. Zato što je profitabilnost po hektaru neusporediva. I dok su u poljoprivredi prihodi po hektaru do 15 tisuća eura, vrtovi donose 48 tisuća eura jer je puno kupaca na istom prostoru – tvrdi Prosenik.

Računica je ova.
– Naš vrt košta vas 199 kuna najma mjesečno za 50 kvadrata. Imamo 130 vrtova po hektaru, što znači da je u jednom hektaru 38.000 eura. Priča je profitabilna, jer svatko dobije svoje, nikome nije skupo i puno ljudi je platilo. Nema toliko otpada, nema toliko nepotrebne proizvodnje. Zna se da najveći dio cijene povrća čini pakiranje, transport i plasiranje u trgovine gdje su ogromne marže. Ovdje je cilj da svi dolaze po svoje, ali mi ćemo biti apsolutno oduševljeni ako 50 posto ljudi bude dolazilo, a 50 posto njih da koristi dostavu – kazuje Prosenik.

Gruntek je svoja vrata otvorio prije nekih mjesec dana. Na otvorenje je došlo 250 ljudi, a to je otprilike i broj vrtova koji su trenutačno u najmu. Kapacitet je 2.500 vrtova, no nisu u Grunteku nezadovoljni, jer ovih 250 korisnika praktički je tu a da su samo zamišljati mogli kako ovaj model funkcionira.
– Do sada smo prodavali na neviđeno. Kiša nas odgurala u ljeto pa više nećemo moći puno saditi, a kad ne sadimo, nećemo ni prodavati vrtove. Stati ćemo na nekih 300, 320 vrtova i pripremati se za sljedeću godinu. Sljedeću godinu očekujemo da ćemo podići i iznajmiti oko 1.500 vrtova, da bi treću godinu ostvarili puni kapacitete od 2.500 vrtova što je otprilike, statistički gledano, jedan posto zagrebačkih kućanstava – računa Prosenik.
U Grunteku su i pošli od premise da u Zagrebu jedna obitelj od njih 100 želi svoj vrt.
– To je naš target. Dalje od toga vjerojatno ne bismo išli. Plan je da se u tom trenutku Gruntek kao aplikacija malo reorganizira, ide u inozemstvo i nudi vrtove po drugim gradovima – najavljuje Prosenik.

Razvijenija svijest

Logika polazi od toga da oko svih velikih gradova postoji proizvodnja povrća. Plan je da se nađu investitori, pa da se zajedno s njima aplikacija prilagodi nekom novom gradu.
– Primjerice, idemo u Beč koji je otprilike pet puta veći od Zagreba, ali je znatno razvijenija svijest o organskoj proizvodnji i ekološkom proizvodu, a imovinsko stanje građana i platežna moć daleko veća. S druge strane, u proizvodnji povrća u Beču i u Zagrebu nema velike razlike. Dakle, gdje god nađemo proizvođača, partnera, u Beču, Berlinu, San Franciscu, u gradu koji ima kapacitet za barem 1.000 vrtova, mi ćemo lansirati našu aplikaciju. A krenemo li jednog dana vizijom Ubera i sličnih, možda će i privatnici htjeti iza svoje kuće napraviti deset vrtova i ponuditi ih preko naše aplikacije. Možda ćemo biti kao neki Airbnb za vrtove – ističe Prosenik.

Dok koračamo prašnjavim putem koji je toplinski val užario, nestvarno zvuči da je start sadnje morao čekati da kiše stanu. Ali, kad se krenulo u pet, šest tjedana digle su se gredice, posadilo oko 300.000 sadnica. Koliko je za sve to trebalo ljudi, pitamo i ubadamo, slučajno, u jedan od ponajvećih problema u nas.

– Imamo 10 zaposlenih koji tu rade puno radno vrijeme. Osam su radnici iz Indije, dvoje su lokalni ljudi. Nemoguće je naći dovoljno ljudi. Za ovo dvoje sam se ubio pronaći ih. Za naći samo jednoga treba tražiti mjesecima i bez uvozne radne snage ne bismo ništa mogli raditi – priznaje Prosenik.
Prvo što ga je gradonačelnik Čazme pitao kad su onomad došli na teren, bilo je kako će naći radnike.

Jednom ne valja plaća, drugome je previše posla, treći se žali da zbog posla nema dovoljno vremena za sebe.
– Svaki put kažem da sam imao sreće što mi je prijatelj morao zatvoriti svoju ugostiteljsku firmu, pa mi je dao uzmem njegove dečke koji su sjajni radnici. Da to nisam učinio, ne bih nikada pokrenuo projekt. Problem je jednostavno nerješiv. Tražimo ljude posvuda, po selima, oglasima, Zavodu za zapošljavanje, po Facebooku. Dajemo dnevnicu 300 kuna i prijevoz, a ako dolazi izvana i smještaj. To je već, rekao bih, lagani očaj – kaže Prosenik.

Projekt su spasili Indijci. Samo, za sljedeću godinu trebat će Gruntek još radnika, taman da Prosenik kaže: »Platit ćemo štogod da netko dođe raditi!« Za našeg posjeta radili su i studenti, cijevi za navodnjavanje rasteže i Tinov otac, ali premda ljudi manjka, prva isporuka povrća već se dogodila. To nas vodi do kultura koje se sade.
– U ponudi je 15 kultura. Ljudi u aplikaciji poklikaju što žele, naši dečki to posade i to ih čeka – ističe Prosenik.
– Imaju li korisnici pravo na žabu ako im se nešto ne svidi – šalimo se.
– Hvala bogu! Jesmo li Hrvati ili nismo – šalom će na to Prosenik.

Korak po korak

Zna svijet koji unajmljuje vrtove da u vrtu ne vrijede laboratorijski, kontrolirani uvjeti. Kiša je Gruntek već namučila, protiv suše se bore tako što su razvukli 170 kilometara cijevi za navodnjavanje. Svi u ovoj branši imaju slične probleme.

– Mi u ekoproizvodnji pogotovo. Intenzivna proizvodnja koju uvozimo ekstremno je ‘fino ugođena’ kemikalijama, umjetno stvorenim uvjetima. Ona producira 90 posto hrane, ali ta je hrana izmučena. Na kilometar odavde u velikom trgovačkom lancu kupujemo batat iz Hondurasa, a ovdje imamo 120.000 biljaka koje će dati 150, možda i 200 tona batata za koji ne znamo točno kome ćemo ga prodati. Neće jedan Gruntek sve to promijeniti, ali ovih 250 ljudi koji su već tu, htjeli bi to promijeniti, odnosno već su to promijenili. Komadić po komadić, malo po malo – naglašava Prosenik.

A za prvi korak onima koji žele promjene bilo je dovoljno donijeti odluku i kliknuti na povrće. Rajčica, krastavac, tikvice, salata, mladi luk, celer list, batat…. Gruntek je podijeljen na ulice i vrtove, pa povrće raste u Šumi Striborovoj, baš kao i u Ulici Pajdaš ili Džungli, Ulici sreće, u vrtu koji se može zvati Zdenkin ili Grunfek. Pitamo Prosenika koliko realno korisnici mogu na godinu ubrati, recimo, rajčica.
– Rajčica bi trebala roditi oko 2,5 kilograma po biljci. To je oko 20 kilograma po gredici. Da stalno sadite rajčicu u svih osam gredica, imali biste 160 kila kroz godinu, ali zato smo i otvorili osam malih segmenata vrta pa će biti oko 15, 20 kila rajčice – računa Prosenik.

Dodajte ovom i druge kulture i jasno je da tih 199 kuna, a to je manje od recimo pretplate na kabelsku televiziju, i nije puno. Dok obilazimo vrtove, prolazimo i po organskim folijama od kukuruznog i krumpirovog škroba. »Otkad u Hrvatskoj postoji poljoprivreda nije uvezeno ovoliko organske folije koliko smo mi uvezli ove godine«, reći će Prosenik. Težnja je koristiti najbolje, razvijati se, doseći 1.000 iznajmljenih vrtova koji znače profitabilnost. Do tada je u zemlji koja još nije pretvorena u vrtove posađeno povrće koje financira projekt. Tu je krumpir, batat koji će u veleprodaju, sve u zemlji koja je do jučer bila žrtva zapuštenosti.

– Kad smo došli, tu je bilo blato, zapuštena livada – veli Prosenik.
Priznaje da je želja bila naći zemlju oko Ivanić Grada, da je bliže Zagrebu i da vlak vozi s Grunteka do Zagreba, ali nije bilo zemljišta odgovarajuće veličine. Ovdje zato Prosenik plaća dugoročni najam toliki da su mu u upisniku poljoprivrednih dobara rekli da nitko u Hrvatskoj ne plaća više od njega hektar poljoprivrednog zemljišta.
– Pa biste li sada neke stvari odigrali drugačije da se može – pitamo ga.
– Uvijek bi čovjek nešto drugačije kad gleda unatrag, ali nije to igra koju ovdje igramo. Mi gledamo samo naprijed – na to će Prosenik.

Sjajna uvertira

Na Grunteku se ne miruje, čak ni onih osam mačaka na čelu s Klarom ne miruje, već, kako ekoproizvodnji i priliči, uredno tamane voluharice i miševe. Tu su i Emina i Jelena, ekonomistica i agronom koje sve drže pod kontrolom. Susjed Milan pak rado navrati među mladost.
– Šjor Milane, hoće biti što od ovog Grunteka – pitamo ga.
– Mislim da bude – veli Milan.

Jedino je malo sumnjičav prema obećanju gradonačelnika da će povući asfalt preko ono malo makadama koji do Grunteka valja prijeći. Priča nas tu vraća na početak, do Marijane Pudar. Sada je jasnije zašto se njena obitelj, na čelu s devetogodišnjom Nelom, u hipu odlučila imati svoj Gruntek vrt.
– Ne samo da smo brzo odlučili, već sam, kako radim u odnosima s javnošću, predložila i klijentu, tvrtki Grohe, da se uključe. Oni su uzeli dvije gredice kao sponzori za dječje domove. Prepoznali su vrijednost u tome da se djeca upoznaju s nekim malo drugačijim vremenima i tako odmaknu malo od ekrana kojima su izloženi – priča Pudar.

Jednako lako je Pudar odabrala i što će se saditi: batat, salata, cikla, mrkva, blitva, kelj, kupus, rajčica, krastavci i tikvica. A što joj je na sve rekla njena obitelj, ona šira!?
– Oduševljeni! Kažu: »Ma super, taman za tebe!« Haha! Meni je ovo sjajna uvertira u neki moj vrt, da se naučim poslu, a ne da mi vene sve kao sada na balkonu – smije se Marijana Pudar.