V idiš ovu kuću, sivi krov?
– Vidim.
– E, to ti je rodna kuća Tina Ujevića. A tamo je i restoran.
– A znaš tetu Olgu?
– Kako ne, jednom sam dobio ručak za zeca. Podletio mi pod auto i ne znam šta ću i sjetim se tete Olge. Tako sam ručao.
Bit će ovo zanimljivo putovanje.

Ne znam osobito dvojicu sugovornika s prednjih sjedala našeg kombija, na kojem velikim slovima svašta piše, u maniri »više je više«, ali ponajviše: »Rijeka – Dubrovnik – Crna Gora, izleti i putovanja, Savez Crnogoraca Hrvatske«. Glavni je Ljubo Radović, kojega poznajem samo kao duboki, pjevni glas iz telefonske slušalice s jakim i neodoljivim crnogorskim naglaskom, koji me pozvao da budem dio njegove nove kulturne razmjene između Hrvatske, zemlje u kojoj živi, i Crne Gore, zemlje iz koje je potekao. Kad je čuo da i ja s njim dijelim sličnu priču, s tom razlikom što o svome crnogorskom porijeklu ništa ili jedva nešto znam, a u Crnoj Gori nikada nisam bio, svoju je ulogu shvatio i vergilijevski.

Dva, tri, 4,5

Kulturna razmjena koja je sve to potaknula inače uključuje predstavljanje riječkih književnih snaga otjelovljenih u članovima neformalne književne skupine Ri lit i riječkih likovnih snaga, članova HDLU-a Rijeka i pridruženih im studenata u sklopu Treće izložbe malih formata, ali i jedne samostalne izložbe. Nju će u Podgorici, kao i male formate, postavljati i predstavljati njen autor Ivica Nikolac, Ljubin sugovornik iz gornjeg dijaloga (ne ovaj sa zecom), kojeg pak poznajem kao fotografa, ali i radnika u kulturi Rijeke. S nama u kombiju još je i Fanita, Ivičina supruga i također fotografkinja, zatim rilitovka Doris Pandžić i pridruženi član skupine Cesar, Šveđanin hrvatsko-crnogorskih i inih korijena, koji je mogao završiti i kao Napoleon, pa je dobro i prošao s imenom.

Umjesto žive rilitovke Dunje Matić Benčić, koja je morala otkazati putovanje u posljednji tren, u pozadini kombija primjerci su njene knjige »Sinestezije«, koju će njena izdavačica i urednica Doris dijeliti na Cetinju. Ako ikada do tamo stignemo, jer put je dug, a naši su/vozači očito poznaju sve žive i mrtve tete olge po putu.
– Kategorija dva je! – viče Ljubo kroz prozor.
– Nije, tri je! Nama od plaće skidaju! – odgovara glas iz kućice na kraju autoceste.
– Nije istina! Eto, jesam rekao, uvijek ovdje imam problema, samo ovdje!

Prolazimo dalje, a da nam Ljubo nije doživio infarkt, pa ne znam koliko je pametno sljedeće pitanje, ali ipak pitam:
– Je li tko čuo da je jučer treslo u Podgorici, navodno 4,5 po Merkaliju?
Prvo muk, nitko nije čuo, a onda se gotovo moglo čuti preračunavanje u glavama, koliko je to 4,5, padaju li zgrade od toga? S obzirom na to da u Podgoricu ide i sav vražji Ivica, koji nikada ne propušta priliku nekoga podbosti, uvjeren sam da su »Podgoričani«, gosti Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, sigurni, jer neće grom u koprivu, ali ne znam što je s nama, »Cetinjanima«, gostima Nacionalne biblioteke Crne Gore. Što ako prije nas u Hrvatsku doputuje vijest o nama? Nećemo time ipak razbijati glave, tu smo gdje jesmo, i uzet ćemo ono što nam život pruža. Ili, kako bi to rekao Ljubo u jednoj od svojih mudrosti: »Nije važno poznavati cestu, važnije je osjećati cestu.« Istina, ovaj prometnik stručnjak u mirovini govorio je o vožnji, a ne o životu i potresu, no tko je uopće autor da ga se pita o namjeni njegova teksta.

Građevinski potres

Zavojita cesta prema granici, odnosno granicama, koja prolazi i pored fascinantnog Pelješkog mosta, a kojem, kako gledamo, nedostaje još tek pokoji metar da se spoji, konačno će nas dovesti i do Crne Gore. Uvijek je poseban osjećaj »osvojiti« nov, neistražen prostor. Kada je on još i barem malo tvoj, još je i milije. Sva su osjetila uključena. Prvi je dojam soc-realistička arhitektura, ali onda stižemo do Boke kotorske, prostranog zaljeva Crnogorskog primorja, odakle, čini se, vučem lozu Mandića. U jednom od kasnijih izleta obići ćemo je samo zbog mene, kako je to rekao moj Vergilije Ljubo, kojem se vergilijevski kompas posebno izoštrio pogotovo kad je saznao, skupa s nama, ali i Cesarom, kojem je to na putu priopćila baka, da i naš Šveđanin vuče porijeklo od crnogorskih Vujisića. Znao je on da je dijelom Crnogorac, ali nije imao ime. Sada ga ima.

Ne znam koliko upisujem, s obzirom na sve, ali za Boku ne želim ni tražiti epitete, da ju ne pokvarim. Socrealističke zgradice ovdje su pristojne, sasvim uklopljene među stare kamene mediteranske kuće, uglavnom decentno obnovljene, sve skupa u tamnom zelenilu brda, a doznačeno plavim, prostranim zaljevskim morem. Čini mi se da su, na sreću, strma okolna brda spasila Boku od onoga što se dogodilo niže na Crnogorskom primorju, s epicentrom u Budvi, prema kojoj naš Vir izgleda kao nacionalni park. Građevinski potres neizmjerne magnitude pogodio je ovaj, nekad davno, lijepi mediteranski gradić, koji se sada stisnuo na malom poluotoku, kao monah na orgijama. Betonizacija ima novo značenje u mojem rječniku.

Sami na svijetu

Napuštajući obalu penjemo se prema staroj Crnoj Gori, za koju nam sada u potpunosti postaje jasno zašto se tako zove, označena brdovitim, beskrajnim zelenilom. Ulazak u Cetinje otkriva jedan zgodan fenomen, koji tumačim na svoj, neprovjereni način. Naime dio kuća ima strme krovove, s kojih se snijeg lako može otkotrljati, dok je dio krovova mediteranski položen. Rekao bih da je to rezultat naseljavanja iz različitih pravaca; kontinentalci su vjerojatno gradili strme, a Mediteranci položene krovove. Klima na ovih 700-tinjak metara nadmorske visine očito može podnijeti poigravanje s krovovima, a mi ćemo uskoro otkriti da će najviša dnevna temperatura uvijek biti ispod 30 i da će nam s večeri trebati dugi rukav, a po noći ozbiljniji pokrivač, dok će se naši »Podgoričani« redovito pržiti na više od 33 stupnja Celzijevih.

Dolazak pred hotel na Cetinju otkrit će nam priču koja će u danima što slijede zadobivati sve čudnije konture. Nacionalna biblioteka Crne Gore, čiji smo mi, »Cetinjani«, gosti, smjestila nas je u Hotel Grand, ogromno zdanje iz 1984. godine, koje je nekoć, prije privatizacije, imalo pet zvjezdica i bilo doista luksuzno opremljeno, da bi se u privatizaciji svelo na tri zvjezdice, koje su jedva žmirkale u koroni, kao i sve ostalo, jasno. No ono što će nas šokirati bit će činjenica da smo u hotelu, izgrađenom na razvalinama nekog još starijeg hotela, jedini gosti. U svakome pogledu i na svakom mjestu u hotelu to će u nama izazivati čuđenje, jer, samo za ilustraciju, valja vam zamisliti sjedenje jednoga malog trojca u potpuno praznom restoranu kapaciteta 400 mjesta.

Budući da smo tamo stigli s mrakom, cijela ta priča podsjećala je na početak filma »Shining« (Isijavanje) Stanleyja Kubricka s famoznim Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi pisca koji polako gubi razum u velikom hotelu u brdima što mu je dan na čuvanje, dok se njegova malobrojna obitelj bori s demonima, vanjskim i unutrašnjim, koji joj prijete dezintegracijom. Da, i nas je troje, i mi smo u hotelu u brdima otvorenom samo za nas, s time da je dvoje, a ne jedan pisac, i u njemu se skupljaju duhovi barem dvaju hotela, dakle dvostruka je opasnost. Još kad saznamo da je famozna »ball photo«, fotografija bala s kraja filma, koja pokazuje lik Jacka Nicholsona u gužvi, snimljena 4. srpnja 1921. (dakle godine koja je, s obzirom na suvremenu radnju filma, čini jezivom), a mi bismo iz hotela trebali otići upravo 4. srpnja, pomislit ćemo da se to možda i neće dogoditi, da ćemo tamo ostati zauvijek. I još bi se čovjek snašao s »Here’s Johnny« Jackom, ali što bi s onim dvjema blizankama, nemam pojma. Znam jedino da sam ih svake večeri očekivao u ogromnim praznim hodnicima hotela.

Dobri duh

Ipak, gostoprimstvo koje nam je pruženo u uvjetima u kojima veliki hotel ne može poslovati, nadišlo je sva naša očekivanja. Valja samo zamisliti što je hotelu zagrijati vodu za samo troje ljudi, upogoniti za njih kuhinju ili recepciju, pa bi već i samo to zasluživalo ozbiljnu hvalu.
Nakon okrepljujućeg sna ujutro nas očekuje poznanstvo s divnim osobljem hotela, na čelu s Ljubom, koji je u njemu otpočetka i njegov je dobri duh koji ga održava u svakom smislu, a potom obilazak fascinantnog, malog-velikog grada prije književne večeri i izložbe.

Cetinje je kao dijete velikih šaka i stopala, ono za koje znaš da će jednom izrasti u kršno crnogorsko momče, od brda odvaljeno i gustom crnom brdovitom kosom omeđeno, s posebnim marom za korijenje, za povijest. Naravno, takvo je u optimističnom pogledu, onom koji na Cetinje gleda kao na grad koji tek čeka svoj procvat, a ne kao na grad nekoć slavne prošlosti koji polako, ali sigurno propada. Njegovih petnaestak tisuća stanovnika, brojke koja ne raste, čine ga malim gradom, no njegova povijest, njegov zanimljiv status prijestolnice, uz glavni grad Podgoricu s kojim dijeli obaveze administrativnog središta, njegove institucije, ali, prije svega, ono što nazivamo pravim urbanim, kulturnim sadržajima, Cetinju nude okvir za puno veći grad. Još kad se pogleda njegov zemljopisni smještaj, koji mu omogućuje širenje u svim smjerovima i laku dostupnost moru i Podgorici, do kojih ima po 30-ak kilometara, ostaje nejasno kako se to već nije dogodilo. No tranzicijske stranputice nisu nam strane na ovim prostorima, kao ni gospodarska propast, ili lutanje koje se u suštini oslanja na uslužne djelatnosti i turističku eksploataciju prirodnih ljepota. Kojih na ovim prostorima doista ne manjka.

Šetnja Cetinjem otkriva povijest doslovno ispod svakog kamena. Hoćeš li Cetinjski manastir, Njegošev dvorac Biljardu, koji čuva i Njegoševu fascinaciju tom famoznom igrom biljara, dvorac kralja Nikole, kazalište, zgrade nebrojenih veleposlanstava koje su sada akademije, fakulteti, instituti, Nacionalnu biblioteku, predsjednikovu rezidenciju, muzeje… Pa samo zgrade Gimnazije, ogromnog zdanja iz 1947. godine, ne bi se postidio ni milijunski grad, kao ni nevjerojatnog bulevara nadsvođenog gustim drvoredom lipa.

Službeni dio

Navečer se predstavljamo u Nacionalnoj biblioteci, gdje nas dočekuje draga Dragica Lompar, njena direktorica. Sati je 17, pola sata uoči književne »večeri«, i dok Dragica puši cigaretu na cigaretu i sama se pita hoće li se ljudi pojaviti. Rano je, vruće je, ljeto je, a ne bi joj bilo drago da se prostorija ne napuni. No bojazni nema, jer publika uskoro počinje pristizati pa ćemo svi skupa sudjelovati u jednom iznimno uspjelom književnom događaju, u kojem smo mi na pozornici – Doris, Dunja (u knjigama) i ja – bili inspirirani, a publika i više nego zainteresirana. Dorisini stihovi i njena fina, zrela proza polučili su iskrene aplauze, a nije loše prošlo ni moje (anti)ratno pismo garnirano starom i novom poezijom.

Nije bilo previše vremena za kontemplaciju i razgovore s publikom koja je rado ostala i nakon događanja, jer smo morali pohitati u Podgoricu, gdje je iste večeri otvorenje riječke dvojne izložbe HDLUR-ovaca, malih formata i samostalne izložbe »Prisutna odsutnost« Ivice Nikolca. Ivica je svojski potegnuo da izložbu postavi u rekordnom roku i kad se tamo pojavljujemo sve je već spremno, a Ivica rado pred kamerama i u novinarske notese sipa svoje mudrosti o fotografiji i malim umjetničkim formatima. Izložbu, kao i cetinjsko predstavljanje, prati i hrvatski veleposlanik u Crnoj Gori Veselko Grubiša, koji mi u šali dobacuje da se nije stigao presvući iz odijela zbog kojeg sam ga na Cetinju zadirkivao, a i tamo se odazvao fini broj ljudi pa se čini da smo taj službeni, predstavljački dio mi Riječani odradili prilično uspješno.

Na Lovćenu

Sada nam predstoje još dva dana, u kojima ćemo se do kraja zaljubiti u zemlju s kojom dijelimo granicu i povijest, a, kako je to Ivica rekao na otvorenju izložbe, i budućnost u Europskoj uniji.
Prvi dan ostatka našeg života u Crnoj Gori bit će dominantno vezan uz kulturno-povijesne momente. No oni u Crnoj Gori nikada nisu odvojeni od prirodnih ljepota. Lovćen je, tako, mjesto na kojem je mauzolej najvažnijeg Crnogorca, Petra II. Petrovića Njegoša, vladike i pjesnika 19. stoljeća, no ujedno je i Nacionalni park. Kad se čovjek popne na tu planinu, točnije na drugi njen najviši vrh, na kojemu je mauzolej, pogled s njega napunit će mu oči do te mjere da će u njima teško ostati mjesta za bilo što drugo. A valja vidjeti i Njegošev decentni grob, kao i fascinantnu skulpturu Njegoša napravljenu prema projektu našega Ivana Meštrovića i izvedenu iz jednog jedinog bloka kamena. Ta skulptura za koju je srušena cijela jedna planina neprocjenjive je vrijednosti, doslovno, jer je ni jedno osiguravajuće društvo na svijetu ne želi osigurati.

Nije puno manje fascinantan ni uspon prema mauzoleju, kroz 135 metara dug, ručno, bez eksploziva bušen tunel u kojem je ukupno 461 stepenica u blagom zavoju, kao i noćna mora svake prave balkanske bake – propuh koji nas ubija od ranog srednjeg vijeka, kad smo se svi skupa doselili na ove prostore. Jest, i Crnogorci imaju egzotičnih pričica o porijeklu, jednako kao što ih imamo i mi, Hrvati, ali jezik nam nepogrešivo čuva snažne i dominantne slavenske tragove, koliko god bi neki htjeli da to tako nije.
No nakon tog uspona, tih ljepota i te silne kulture, čovjek se mora okrijepiti, pa će to učiniti ispod stepenica u jedinom ugostiteljskom objektu, pomalo hipsterski uređenom, no besprijekorne kuhinje koja nam je podarila sjajnu pitu od domaćeg sira i koprive i kolač tres leches, ili tri mlijeka, koji je one koji su ga naručili omađijao do te mjere da su rekli da se ne daju s brda dok ne dobiju recept. S obzirom na to da su s druge strane naišli na tvrd crnogorski orah koji im recept nije htio dati, eno ih još uvijek gore, čekaju.

Postanak vrsta

Na putu za Njeguše, gdje je rodna Njegoševa kuća, saznat ću još jednu fascinantnu stvar, osim što neću saznati i zašto je Njegoš u Njegušima, a ne u Njegošima, iako sam pitao sto puta i sto puta dobivao odgovore. Možda je to vezano i za ovu fascinantnu stvar koju najavljujem, a to je da Njegoši nisu Crnogorci nego, pogađate, Hercegovci. Ima li ikoga da porijeklo zapravo ne vuče iz Hercegovine, pitam se, i kako je moguće da je Darwin baš toliko pogriješio.

Njegoševa kuća i opet je jako zanimljivo mjesto, s obzirom na to da je taj trosobni kućerak dao mnoštvo važnih crnogorskih muževa na čelu s najvažnijim, a naša mala delegacija skoro joj je došla glave. Doris je, kako reče, jedva stala pored nekog tronošca u centralnoj prostoriji u kojoj je svjetlo dana 1813. godine ugledao mali Petar, i tronožac se načisto rastavio i doveo našeg domaćina na rub ponora užasa. Dok je pokušavao popraviti razbijeni tronožac, mrmljao je o turistima koji bi sjeli na stolac, obukli nošnju, ispalili iz kubure i naložili vatru u ognjištu, kao da to nisu muzejski eksponati.

Na putu do Kotora saznat ćemo još svašta. Recimo da je cestu s točno 25 serpentina projektirao naš Josip Slade, koji vjerojatno nije ni sanjao da će u budućnosti na svakom zavoju biti jasno istaknute ljubavne poruke brojnih zaljubljenih Crnogoraca i Crnogorki, a uz njih jednako uporni brojevi šlep-službi. Ubrzo smo gotovo saznali i koje su od tih poruka važnije, jer gospodin Slade kad je projektirao cestu nije razmišljao o autobusima i širokim džipovima stranaca, s kojima se bilo prilično teško mimoilaziti u našem prostranom kombiju. Srećom šlep-služba nam na koncu ipak nije trebala, a putem smo doznali i da su Njegošev biljar, po kojem je Biljarda dobila ime, jer se čovjek, logično, fascinirao igrom kad ju je vidio, iz Kotora do Cetinja donijeli na rukama. Riječ je o 30-ak kilometara.

Izazivajući Darwina

Nakon cjelodnevnog tumaranja Crnom Gorom, ranije opjevanom Bokom, a onda i skupljanja dojmova u nevjerojatno duhovitom i kreativnom bircu na Cetinju, točno nazvanom »Ka’ doma«, vratili smo se isijavati u naš hotel, da bismo se sutradan uputili prirodnim ljepotama naše destinacije, koje tamo gotovo nikad ne idu bez kulturno-povijesnih momenata.
Rijeku Crnojevića, koja nas je dovela do Skadarskog jezera, teško da ćemo ikada zaboraviti. Svakako je njena povijest interesantna, pogotovo u segmentu obrane od Turaka, o čemu nam je pričao naš novi pridruženi član Dušan Jabučanin, no ljubomoran sam bio na par koji je kamperom došao do same rijeke i tamo se na jednom usamljenom proplanku utaborio. Kad smo prolazili on nije dizao pogleda sa svoje knjige, koju je čitao udobno zavaljen u naslonjač, dok je ona uz rijeku pecala ručak, i opet izazivajući Darwina.

Nismo došli do albanske granice na Skadarskom jezeru, jer smo skrenuli na drugu stranu, prema Virpazaru, gdje smo probali brojne delicije toga netaknutog prostora, tri od 40-ak ribljih vrsta iz jezera, pomidore koji su mirisali na djetinjstvo, rakiju koja se ne radi od dropa koji ostaje nakon što se iscijedi sok za vino kao u Dalmaciji, nego od grožđa, na što su Crnogorci posebno ponosni.

Ljudi i ljudine

Na zavojitoj cesti prema nazad nekima je izazov bio zadržati sve te dojmove u sebi, no Dušan nam je o svakom kamenu mogao ispričati neku povijesnu priču, koju smo rado slušali, a za što smo na Cetinju zaslužili i po dvije njegove knjige. Dušan je, naime, pjesnik i pisac fantastike, a to što smo se Doris i ja, kao pjesnici, čudili što on zna svoje i tuđe stihove recitirati, samo je pokazalo kakve smo koristi.

U hotelu te noći, na sreću, nismo vidjeli blizanke, i nismo dobili poriv pisati jednu te istu rečenicu unedogled ili tražiti sjekirom članove obitelji. Umor je bio toliki da se moglo spavati i stojeći. No tko zna hoćemo li sutra, četvrti srpnja, uspjeti otići iz toga hotela ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni u nekoj od davnih njegovih fotografija?

Kad su nam ujutro osim obilnog doručka svakome donijeli još po paket sendviča za put, osjetili smo kao da nam se familija povećala. Nakon što smo izgrlili i izljubili Ljubu, Zlatu, Dušicu i Jovanku, pomislio sam da uopće ne bi bilo tako strašno tamo ostati. Dapače. Kletva filmsko-životnih podudarnosti bila je prekinuta, a duhovi i starog i novog hotela slobodni.
Sada, kada malo bolje razmislim, znam da iz toga hotela i iz te divne zemlje, barem dijelom nas, nikada nismo ni otišli.