Ako ćemo pravo, ima Povorka ponosa LGBTIQ zajednice, osoba i duginih obitelji Zagreb Pridea samo jednu manu: vazda se Zagrebom hoda po najvećem zvizdanu!

​Od njih dvadeset jedva da se pamti koji Pride za makar oblačnog vremena. Lako moguće da taj zvizdan ima neke veze i s usijanim glavama, koliko god kontradiktorno zvučalo da zvizdan usijane glave hladi. Ne da se tupoj glavi vani po vrućini, ni kad je mržnja pogoni, nerazumijevanje, neukost i nikakva čovječnost.

Jest, onaj prvi Pride pamti se i po suzavcu, a bilo ih je garniranih i s uvredama sa strane, s kamenjem što leti, s psovkama najgore vrste. No, najgore je kad nakon Pridea kreneš kući i kad se moraš putem osvrtati da ne bi iskočio pred tebe netko i silom rješavao svoju frustraciju.

Panda na prsima

​Stara se uvijek toga bojala, tog nazovi aftera, da se ne nastrada kad se policija što osigurava Pride raziđe. »Zapamte te oni«, znala bi reći. Zato joj i nije bila draga ona majica na kojoj je pandina glava, jer je vjerovala da ju je lako zapamtiti.

Zato je uvijek zazivala da u ruci bude novinarski notes dok se korača Prideom, da ne bi bilo zabune da se tu i o poslu radi, baš kao da su notes i lapiš ikada ikog spasili. Smiješno ju je slušat’, to kako dobar komad nje voli što se ljudi bore da su ravnopravni, svoji i slobodni, dok drugi komad nje strepi da se kome što ne dogodi.

Ali, što joj vrijedi kad je majica s pandom ona u kojoj se lako osjećati dobro, dobroćudno i kad je situacija teška, ona koja je, zbog materijala od kojeg je tkana, za zvizdana nekako najhladnija.

Elam, Pride, okrugli 20, počeo je zvizdanom. Novinarske ekipe razletjele su se naokolo ne bi li našle materijal za ona prva javljanja. Kanda da se malo muče, jer sve je u duhu te 20 obljetnice: zrelo, dobrohotno, karnevalski pomalo, svečano.

Ni poznatih lica nema k’o nekih ranijih godina, baš kao da je i njima jasno da je bitka dobivena i da je u pravu Sandra Benčić kad u mikrofone kazuje da se na Pride zadnjih godina dolazi i s djecom jer je veselo i dobro.

Što se politike tiče, u koloni sve političari s lijeva, štogod to u nas uopće značilo. U koloni po prvi put i gradonačelnik Zagreba, jer Tomislav Tomašević u Pride dolazi svih ovih godina i jer je normalno da gradonačelnik dođe među svoje građane.

Naklon, međutim, zaslužuju još dvojica, Domagoj Hajduković i Boris Milošević. Hajduković, koji na pitanje što se promijenilo u njegovu životu otkad je javno progovorio o svojoj seksualnoj orijentaciji veli da se nije promijenilo ništa, samo ga oni koji su ga do jučer zvali komunjarom sada zovu pederčinom.

Milošević je na Pride došao i kao potpredsjednik Vlade jamačno i zato jer je na svojoj koži osjetio što to znači biti pripadnik manjine u Hrvatskoj. Bilo je sve taman tako da se novinaru s pandom na prsima svaki spomen Orbana, Grmoje, Petrova čini zapravo folkloran i pretjeran, kad smo, ha, zrelo neko društvo.

(Ne)zrelo društvo

Dok kolona hoda Zagrebom, na prvu se čini da stvarno jesmo. Iz trgovina i frizeraja izašle su djelatnice pa sa smiješkom gledaju povorku, s prozora povorci mašu mahom starije gospođe, baš kao da im je žao što ovakvih stvari nije bilo za njihove mladosti.

Ma, kad iskusite bar pola Prideova od ovih dvadeset izoštrite čula. Ne stoji sa strane samo dobroćudan svijet, ima tu i mrkih pogleda i čeljadi koja se ne usudi nasrnuti samo zato jer su pripadnici interventne policije viši i snažniji. »Pretjeruješ«, veli kolegica.

Kamo sreće. Kamo sreće da je mobitel kvalitetniji, pa da nije trebalo tražit zaklon u dućanu ne bi li se čulo što onaj koji je nazvao baš u doba od Pridea ima za reći. Ulica je Frankopanska. Trafika koja puca po šavovima od svekolikog asortimana čini se dobrim mjestom za telefoniranje, tim više što bi se i boca vode kupila. Gazda je pred trafikom. Gleda povorku.

– Dobar dan. Je li mogu samo kratko uć’ u trafiku da telefoniram – pitam.

Gazdi je trebalo taman toliko vremena da nas skenira od glave do pete, da zaključi da smo sad iz kolone izašli i da namršten procijedi: »Ne može!«

– Ne može!? Je li to zato što sam iz povorke izašao!? – pitam.

– Ne može i gotovo! – cijedi kroz zube što škrguću »gazda«.

Za svađu nije bilo vremena, na žalost. Telefoniralo se u Lutriji, vrata do. Ljubazna djelatnica nije željela komentirati susjeda, ipak joj je do njega raditi i sutra i preksutra, ali jest slegla ramenima pomalo nemoćno.

Sutradan u medijima informacija o incidentima, o otetim i zapaljenim zastavama, o šaketanju novinarki, o napadima motiviranim mržnjom. Da je jedan, bilo bi i puno i porazno. A nije bio jedan i bili su taman takvi da staroj daju za pravo kad brige radi sugerira kako se u dane od Pridea, a onda valjda i kroz godinu, valja skutriti da te većina ne vidi i ne maltretira, koja god manjina da jesi.

U trenu kad su se u jednu priču posložili gazda trafike, mrki pogledi uz cestu i napadi po gradu na one koji su se usudili gradom šetati sa zastavom duginih boja, i laiku je postalo jasno koliko je kvarno kad saborski zastupnici tik pred Pride izađu s najavom antipedofilskog zakona, pače paketa zakona u kojima bi mogla biti i zabrana LGTB propagande.

To je učinio Nikola Grmoja, taman da se cijelom svijetu učini kako poručuje da su pedofili i LGTB osobe isto. No još je gore kad mu kolega Božo Petrov poruči LGTB osobama kako moraju shvatiti da su manjina i da im mi to toleriramo.

Neko reče, momci su izašli iz ormara. Možda je ipak mrvu bliže istini komentar kako to Most silom traži svoje izgubljeno biračko tijelo, ali će, sve se čini, ipak morati kopati drugdje i dublje. Samo, smije li u toj potrazi za nestalim biračima baš sve biti dozvoljeno i na koje to birače računaju u Mostu kad manjinu opominju da ime je biti u stavu mirno pred većinom!?

Pouka iz Vermonta

Taman u to neko doba dok su se poslije Pridea dijelile batine, na portalima vijest kako je Vermont, ta mala američka savezna država, najsigurnije mjesto na svijetu jer ima najveću stopu cijepljenosti protiv COVID-19 u SAD-u, više od 80 posto.

Kaže se kako dužnosnici i lokalno stanovništvo uspjeh pripisuju brojnim klinikama za cijepljenje, povjerenju u političke lidere i znanost te snažnom osjećaju odgovornosti stanovnika prema njihovoj zajednici. U vijesti i Evan David Warner, ulični svirač u Burlingtonu, koji ističe da je čvrsto povezano stanovništvo Vermonta bilo ključno za povratak života u normalu.

»Stanovništvo Vermonta vjeruje da svi imamo odgovornost da čuvamo jedni druge. To je društveni moralni kodeks«, rekao je 23-godišnji gitarist.

Znanje, povezanost, društvena odgovornost, zajednica… Na to su ‘udarili’ dužnosnici u Vermontu i dobili nevjerojatan postotak cijepljenih. U nas bi Vlada sankcijama rješavala cijepljenje.

U nas se računa na zaborav kako to radi Predsjednik Milanović kad prosvjednike protiv bespravne gradnje njegovog donatora Latkovića zove šatorašima, baš kao da nije onomad silno žudio sprijateljiti s braniteljima šatorašima.

U nas se na koncu računa i na neukost kad se tik pred Pride u vezu dovode pedofili i LGTB osobe, a sve ne bi li se zakrpalo dobrano popucali Most.

Navodno su Grmoju na pisanje zakona natjerale i pederske reklame (!?) koje su mu remetile užitak gledanja posve »muške« rabote kao što je nogomet. To je fakat vrh, ali to je i dokaz da nikad od nas Vermont. A mogli su momci iz Mosta jednostavno u kolonu. Izbliza se sve jasnije vidi, samo treba htjeti.