Što je to Pavao, po povratku kući 1920. godine zapisao u svoju bilježnicu visine 24,5 centimetara, širine 20 centimetara, na čijim je koricama napisao »Faktum Sve, Pavao Vidas«? Vrijedi pročitati
povezane vijesti
Od sedamdesetih godina 19. stoljeća pa do Drugog svjetskog rata iz Hreljina put svijeta, trbuhom za kruhom, otišlo je na stotine i stotine stanovnika. Među njima i Pavao Vidas, po svemu drugačiji jer Pavao nije otišao samo da bi radio i tako osigurao kruh obitelji na Hreljinu već i da bi putovao. Nije jedini iseljenik, ali je jedini putopisac među iseljenicima. O tome svjedoči njegov opsežan Životopis u kojem je podrobno opisao svoja putovanja, a Pavao se bogme u pedeset godina pečalbarstva dobrano naputovao. Posjetio je pet kontinenata i radio mnoge, nekad lakše, a češće vrlo teške poslove. Što je to Pavao, po povratku kući 1920. godine zapisao u svoju bilježnicu visine 24,5 centimetara, širine 20 centimetara, na čijim je koricama napisao »Faktum Sve, Pavao Vidas«?
Opisao je svoj životni put, Radovan Tadej i Vjekoslava Jurdana dali su si truda i Vidasov Životopis priredili kao opsežnu monografiju od 200-tinjak stranica koja priča priču jednog iseljenika, a zapravo mnogih. Autori, ove zlata vrijedne knjige podigli su svojevrstan spomenik svima onima koji su u potrazi za boljim životom otišli iz zavičaja, neki se vratili, a neki ga nikad više vidjeli. Veliko zanimanje je izazvao izlazak ove knjige čiji su nakladnici Institut za migracije i narodnosti, te Katedra Čakavskog sabora »Bakarskoga kraja«. Mnoštvo se stanovnika spominjanog kraja okupilo »Spod Kostanji« na Hreljinu, na nedavnom održanom predstavljanju knjige. Bilo je to uistinu lijepo događanje, prepuno emocija.
A tko je zapravo bio pečalbar i svjetski putnik Pavao Vidas? Radovan Tadej bi rekao – junak svojeg doba, pa nastavio:
– Pavao Vidas, glavni junak ove knjige rođen je 18. veljače 1858. godine. U matičnoj knjizi rođenih za Hreljin upisano je da su mu roditelji Petar i Marija iz Hreljina kbr. 79, po zanimanju seljaci, a kumovi na krštenju bili su Martin Polić i Rozalija Vidas. Pavao je, dakle, hreljinska korjenika, izdanak obitelji Vidas prepoznatljive po lokalnom nadimku Matokovi. U rodnom mjestu završio je tadašnju trogodišnju pučku školu. Usprkos manjkavom formalnom obrazovanju, putujući svijetom svladao je nekoliko svjetskih jezika, pa je tečno govorio hrvatski, talijanski, španjolski, engleski, a služio se još francuskim i njemačkim. Umro je u rodnom mjestu, u 71. godini života, 23. kolovoza 1928. godine. Drugoga dana, tj. »na dvajset i četrtoga agusta«, sahranjen je na mjesnom groblju, u neposrednoj blizini »hrilinske Gradine«, iznad Bakarskog zaljeva, poviše cijeloga Kvarnera.
Pavao Vidas živio je sedamdeset godina, a na putovanjima po čitavu svijetu proveo je punih pola stoljeća. S rodnog praga prvi put se otputio kao dvanaestogodišnjak, 1870. godine, a konačno se vratio u zavičaj 1920. godine. U međuvremenu je, kao i većina ondašnjih pečalbara, znao po koji mjesec ili godinu-dvije, boraviti kod kuće u Hreljinu uz obitelj (ženu Mariju, kćeri Milku i Sofiju, te sina Marijana). Osim ljute potrebe, na put u strani svijet nagonila ga je i želja za putovanjima i uzbuđenja koja ona nose sa sobom (…Kada idem u dalek svijet, kao da idem na pir…opisuje jedan od rastanaka s rodnim krajem, kada 1899. odlazi u Južnu Afriku). Dakle, osim što je bio klasičan pečalbar, bio je i svojevrstan pustolov. Buran životni put, potragu za poslom u stranom svijetu na pet kontinenata i doživljaje kojima je bio svjedok ili sudionik, opisao je pred kraj života u svojim uspomenama. Ne znamo što je Pavla Vidasa potaklo da se dohvati pera. Moguće je da je to bio nagovor nekoga od njegovih najbližih kojima je pričao o proživljenim dogodovštinama, pa su mu najvjerojatnije baš njegova djeca i unuci predložili da svoja sjećanja zapiše i tako sačuva od zaborava, zaključuje Radovan Tadej u knjizi »Putevima Pavla Vidasa«.
Sa stanovišta književne teorije, književne povijesti kao i u okviru sociologijskih istraživanja o fenomenu hrvatske odselidbe tekst Pavla Vidasa analizirala je u opsežnoj studiji Vjekoslava Jurdana. Ponajprije, ukazala je u kojoj mjeri pavao Vidas izravno svjedoči o načinima, putevima i ciljevima hrvatske odselidbe. Zatim je u Vidasovom svjedočenju uočila snažnu i višeslojnu prisutnost elemenata književnoumjetničkog oblikovanja. Pristupila je dubinskoj interpretativnoj analizi kojom je potvrdila, da ne samo što Pavao Vidas dokumentira svoju životnu (is)povijest, već on i pripovijeda u obliku književnoumjetnički strukturirane naracije. U književnoteorijskom ključu rukopis Pavla Vidasa prepoznala je kao složen tekst koji je temeljno ostvaren u žanru autobiografije, ali značajno i kao putopis te pustolovni roman, a sve u diskursu pučkog književnog fenomena, stoji u uvodnoj riječi knjige Tadeja i Jurdane, naslovljenoj »Svakoj strani svrha dojde«.
Bilo kako bilo, Radovan Tadej i Vjekoslava Jurdana svojom su knjigom odali počast ne samo Pavlu Vidasu već i svim ostalim iseljenicima, kako nekadašnjima tako i današnjima.
Pave Matokov zvan Rauh
– Pavlovo kršteno ime Hreljani su čakavizirali u Pave ili Paval pa je za Hreljane naš putopisac bio Pave ili Paval Matokov. Uz ovaj obiteljski, mještani su mu nadijenuli i osobni prišvarak – Rauh. Dobio ga je prema hrvatskom banu Pavlu Rauchu, zato što mu je ban imenjak ali i zato što je putujući po svijetu usvojio manire svjetskoga, uglađenoga čovjeka (opisuje tako samoga sebe:… nosio sam se lijepo i čisto, osobito u svijetu… ja sam bio obučen po amerikanski, bijele cipele od jelenove kože…, pa se već po tome vidi da je Vidas pravi kicoš i gizdelin), piše Radovan Tadej u knjizi »Putovima Pavla Vidasa«.
Zatvoren krug
Vidasove uspomene započinju njegovim prvim odlaskom od kuće kada je 1870. godine, kao dvanaestogodišnji dječarac, otišao na rad u Gorski kotar, a završavaju 1915. godine, u jeku Prvog svjetskog rata, kada se zatekao u Peruu. Tu prestaje jedna iseljenička i životna priča, tu završava i njegov izvorni rukopis. Što je Pavao nakon toga radio u Južnoj Americi, ili negdje u nekom drugom kutku našeg svijeta?
Znamo da se vratio u Hreljin nakon rata, a prema svjedočenjima rodbine to je bilo 1920. godine. Tu je u smiraj svojega životnoga puta prebirao po uspomenama i započeo ih zapisivati, vjerojatno u namjeri da budu obiteljska baština, sjećanja na oca i djeda. Ti zapisi su to i bili sve dok ih nije pročitao Tvrtko Andrija Mursalo i pretočio u zanimljivo tiskano štivo, dostupno širem čitateljstvu. Od tada su Vidasova zapisana sjećanja postala nacionalno dobro koje zorno svjedoči o jednom razdoblju naše povijesti. Tako je Pavao Vidas postao glavni junak u dvije od četiri knjige – Iseljeništvo Pavla Vidasa i Lijepa naša tuđina, a u druge dvije ima vrlo zapaženu ulogu – U potrazi za boljim životom:priča o hrvatskim iseljenicima u Južnoj Africi i Hrvati na Jugu Afrike. (…) Ovom petom knjigom u slijedu, Vidasu se odužuje, prije svega, uži zavičaj, njegov Hreljin i njegovo Primorje, ali i njegova Domovina koju je uvijek nosio u srcu, ma kud hodio ili brodio.
O tome svjedoči i njegov zapis iz Životopisa u kojem kaže: »Iako sam se učinio gradjaninom amerikanskim i to sjeverno-američkim, ljubim uvijek moje rodno mjesto, milu hrvatsku domovinu, svoju zemlju. Time se napokon zatvara jedan puni životni krug i nemirni Vidasov duh može konačno pronaći svoj spokoj. Među svojima. (iz poglavlja Pavao Vidas – junak svojeg doba)