Primorsko-goranska županija i Rijeka oduvijek su bile pionirske u cijelom nizu progresivnih politika. Pogledajmo samo zadnjih nekoliko godina – od isticanja LGBT zastave na zgradi gradske uprave, preko uvođenja građanskog odgoja u lokalne škole, praktički u svemu slobodarski duh lebdi Rijekom i ovom regijom, često kao prethodnica za cijelu Hrvatsku.

U tom kontekstu, velika je i vijest da će od ponedjeljka baš u Primorsko-goranskoj županiji na snazi biti nove protuepidemijske mjere koje će omogućavati okupljanja s više od 20 ljudi te profesionalne izvedbe i programe isključivo uz dokazivanje negativnog COVID-statusa okupljenih. Bit će, dakle, dopuštena javna okupljanja i događanja samo do 20 osoba, a iznad 20 osoba na jednom mjestu isključivo uz COVID-putovnicu, pisanu potvrdu o preboljenju bolesti, negativnom PCR testu ili brzom antigenskom testu uz suglasnost stožera jedinice lokalne samouprave.

Tako će prvi put na nekom mjestu u Hrvatskoj biti uveden ovako strog režim. Ocijenjeno je, čini se, da je to jedini efikasni način prevencije pojave četvrtog vala zaraze, a s obzirom na to da brojke delta-soja počinju rasti baš u PGŽ-u kao turistički izrazito istaknutom području.
Takva odluka, koja je duboko progresivna, međutim, sigurno neće od svih građana biti shvaćena kao takva, slobodarska. Moguće je da se ovdašnja vlast suoči s ozbiljnim optužbama antivaksera i onih građana koji još uvijek jednostavno ne žele cjepivo, da im se ukidaju prava i slobode, i pravo na privatnost, odnosno osobnu odluku da odbiju primiti cjepivo. No, takve su osobe zapravo duboko neodgovorne prema zajednici u kojoj žive.

Prvo, nastavak zaraze i četvrti val bit će ogroman udar na hrvatsku ekonomiju. Nema te vlasti koja će moći financirati sve daljnje potrebe ako bude došlo do još jednog novog lockdowna. Drugo, to će biti ogroman udar na zdravstveni sustav. Čovječanstvo se uvjerilo kako je delta-soj izgledao u bolnicama u Indiji, gdje jednostavno nije bilo dovoljno kreveta za sve oboljele, s obzirom na to koliko je taj soj virulentniji. Stoga odgovornost za primanje cjepiva nije ni u kojoj mjeri privatna stvar pojedinca, kao što mnogi žele prikazati. Nitko od tih pojedinaca nije otok, koji živi sam i izoliran, već smo svi dio zajednice u kojoj živimo, i za nju smo kao građani (su)odgovorni. U pravu je etičar Elvio Baccarini kada kaže da se ne može govoriti o suzbijanju bilo čije slobode ovakvim mjerama o zabrani prisustvovanja javnim događajima osobama koje se ne žele cijepiti. »Oni sami sebe izoliraju«, kaže Baccarini, uz tumačenje kako pitanje privatnosti prestaje vrijediti kad je u pitanju viši cilj, a viši cilj je uvijek cjelina – lokalna zajednica, država, u konačnici čovječanstvo. Privatna sloboda ne smije ometati dobrobit cjeline, jer tada se princip demokracije, kako ispravno akcentira Baccarini, umjesto vladavine naroda pretvara u vladavinu neznanja, vladavinu onih koji ignorantski gledaju na znanost i struku, sve u korist neke svoje imaginarne »slobode« koja se svodi na to da se zapravo odriču odgovornosti za bližnjega svoga.

No, možda ne vide da njihova antivakserska sloboda to više i nije – jer upravo osobe koje preuzimaju odgovornost i cijepe se, postaju danas najslobodniji ljudi. Samo za cijepljene granice su otvorene, otvoreni su klubovi, koncerti i putovanja. Tko želi biti slobodan, ako je »sloboda« ta ultimativna vrijednost svake osobe, taj samo mora ispružiti ruku i jednim ubodom igle pridružiti se slobodnima u cijelom svijetu. Koji razlog može biti da se tome kaže NE?

U tom kontekstu, i najave iz Vlade da će davanje potpora za očuvanje radnih mjesta biti uvjetovano cijepljenjem možda zvuče kao ultimatum, i sigurno će to mnogi pokušavati pravno osporavati, ali zbog čega bi državni sustav dalje financirao osobe koje ne žele dati i osobni obol borbi protiv ove pošasti. Želite da vam Vlada financira radno mjesto u lockdownu, ali ne želite pružiti svoju ruku? Želite besplatno liječenje od COVID-19 u javnoj bolnici, ali ne želite pridonijeti tome da se sami ne zarazite koronom? Dokle bi trebala ići ta »sloboda«?
To je zapravo lažna dilema. Jer dok neki još budu filozofirali o cjepivu, mi ostali ćemo putovati, pjevati na koncertima, družiti se u restoranima i – živjeti.