Na području Stipine autonomne oblasti SAO Vruja Republika Hrvatska nema nikakvih ovlasti. Ovo je zapravo okupirano područje, ovdje nema zakona, policije, vojske, građevinske inspekcije, predsjednika Republike – osim na godišnjem, ni pravosudnih institucija. Ovo je formalno-pravno okupiran teritorij.
Ovo nije neka izjava iz »balvan-revolucije« 1991. nego recentna izjava poznatog pisca i publicista Borisa Dežulovića iz uvale Vruja u Dalmaciji, gdje je zajedno s književnikom Antom Tomićem, zastupnicom Centra Marijanom Puljak, rokerom Milom Kekinom iz Možemo! i cijelim nizom »običnih građana« i aktivista organizirao Festival bespravne gradnje i devastacije prirode. Govoreći klasičnim feralovskim narativom, diskursom satire i hiperbole, s tog »festivala« je posebna poruka poslana predsjedniku Zoranu Milanoviću, s obzirom na to da je on javno stao u obranu svog donatora iz kampanje, poduzetnika Stipe Latkovića, za kojeg se tvrdi da je potpuno devastirao uvalu pored Omiša.

Vruja je tako postala simbol za ono što se događa posvuda na Jadranu, a to je devastacija obale kao posebno vrijednog javnog dobra, najčešće od osoba koje imaju i političku zaštitu, pa se tako famozni Latković spominje kao prijatelj ili kum Stipe Mesića, Ive Josipovića te sada i Zorana Milanovića. Iako su na svim instancama Latkovićevi sudski sporovi dosad padali, on i dalje polaže pravo na uvalu u koju jest investirao svoj novac, ali za koju se dosad niti na jednom sudu nije uspjelo dokazati da ne pripada Republici Hrvatskoj. A u Hrvatskoj je more i obala najvrednije javno dobro, koje nitko nema pravo uzurpirati – niti Čeh sa svojim ručnikom, niti oholi vlasnik apartmana na Driveniku koji se svađa s kupačima, a niti veliki poduzetnik koji je sagradio svoje dvore u uvali Vruja, te probio nelegalnu cestu do »svog« posjeda. Betonizacija, to je izraz koji ne postoji niti u kojem jeziku osim u hrvatskom jeziku, kako ističe hrvatski lingvist prof. Ivo Žanić, a upravo je Vruja postala simbolom takve brutalne devastacije prirode koja godinama na milijun točaka duž Jadrana buja na isti ili sličan način, od agresivaca koji misle da imaju pravo na obali raditi što hoće.

Poseban je problem za predsjednika Milanovića u ovoj priči što se po tko zna koji put, ne baš odmjereno ili mudro, javno stavio u obranu nekog svog prijatelja, a Stipe Latković mu to očito jest. Sve koji kritiziraju ovu investiciju on naziva »zavidnim parazitima«, a zaboravlja da posve načelno ima samo jednu, potpuno drugačiju ulogu – čuvara zakona i Ustava. To je jedina premisa od koje bi on trebao kretati, no umjesto toga moglo bi ga se nakon slučaja Vruja početi percipirati kao zaštitnika ili zastupnika elita, a to nije pozicija s koje je na Pantovčak izabran. Svoj legitimitet dobio je kao predstavnik »običnih građana«, baš onih koji vjeruju da i sami imaju pravo na društvenu pravdu i jednakost, onih koji su po prirodi stvari lijeve orijentacije jer još nisu ostvarili sva prava koja bi im po Ustavu u građanskoj državi trebala već pripadati, a Milanović je izbore dobio baš s geslom »pravobranitelja Ustava«.

Tako slučaj Vruja dobiva dodatnu dimenziju, jer osim što je simbol bespravne i ohole gradnje na obali, postaje i simbol političke zaštite za pojedinace sa samog vrha države, a »potjernicu« s Milanovićevom glavom na slici sada u rukama ne drži nekakva radikalna desnica, nego baš oni koji su vjerojatno za njega i glasali, lijevi ili građanski intelektualci koji zapravo promoviraju one iste vrijednosti koje je u svojoj kampanji promovirao Milanović. Lažno? To će ocjenjivati birači, no »slučaj Vruja« mogao bi označiti početak pada Milanovićeve popularnosti i »bedema ljubavi« koji ga u lijevim krugovima, pa i medijima na njegovu sreću prati otpočetka mandata. No, njegova nedosljednost je sada već postala opipljiva. Tko zna što će još iskuljati iz ove vrulje.