Dana 2. srpnja 1961. književnik Ernest Hemingway ustao je vrlo rano i otišao u podrum kako bi iz ormara izvadio pušku. Okončao si je život pucnjem u glavu. Tragičan je to epilog svjetski značajnog pisca, čija se 60. godišnjica smrti navršila ove godine.

Majstor kratke priče, stila obilježena naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevice i nizovima kratkih rečenica kojima se emocijsko bogatstvo nalazi u podtekstu, Hemingway je ostvario jedinstvenu prozu 20. stoljeća, a 1954. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Rođen je u Oak Parku, Illinois, 21. srpnja 1899. godine. Hemingway je bio drugo od šestero djece dr. Clarencea i Grace Hall. Oak Park bilo je pretežno protestantsko naselje u kojem je živjela viša srednja klasa.

Kasnije će Hemingway opisati svoj rodni grad kao »grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet«. Iako samo deset milja udaljen od velikog grada, Oak Park je bio u biti konzervativan grad koji se pokušavao izolirati od liberalnog Chicaga.

Sukladno tome Hemingway je odgojen na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada – strog religijski odgoj i naporan rad. S ocem je često išao u ribolov na jezero Michigan te u lov u šume koje okružuju spomenuto jezero. Svoje dječaštvo u michiganskim šumama opisao je u novelama zbirke »U naše vrijeme« (1925.).

Srednju školu je završio 1917. godine i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao reporter u listu The Kansas City Star. Kad je napunio 18 godina, Hemingway je pokušao stupiti u vojsku.

Međutim, nije primljen zbog problema s vidom. No, nakon što je čuo da Crveni križ traži dobrovoljce koji žele biti vozači ambulantnih vozila, odmah se prijavio. Za Prvog svjetskog rata služio je kao dragovoljac na talijanskoj fronti, gdje je bio ranjen; to je svoje iskustvo djelomice utkao u roman »Zbogom oružje« (1929.), jedno od istaknutih proturatnih djela.

Iz Italije se vraća u rodni Oak Park 1919. godine, a zatim se 1920. preselio u Chicago gdje je počeo pisati za list Toronto Star Weekly. Sljedeće godine vjenčao se s Hadley Richardson, s kojom je preselio u Pariz.

Zahvaljujući pismu preporuke Sherwooda Andersona, Hemingway je u Parizu upoznao neke poznate pisce i umjetnike te s njime ubrzo sklopio prijateljstva, pa je tako nastala poznata Izgubljena generacija (The Lost Generation).

Među njima su bili Ezra Pound, Gertrude Stein, Francis Scott Fitzgerald, Sylvia Beach, James Joyce, Max Eastman, Lincoln Steffens i Wyndahm Lews. Pored toga upoznao se i s Picassom.

Godine 1927. Hemingway se razveo od svoje prve supruge i oženio s Pauline Pfeiffer, povremenom reporterkom listova Vanity Fair i Vogue. Zajedno su napustili Pariz i odselili se u Key West na Floridi kako bi započeli novi život.

U ljeto 1933. Hemingway s prijateljem Charlesom Thompsonom putuje po Africi skupljajući materijale za pisanje svog novog djela. U ožujku 1937. godine Hemingway je putovao u Španjolsku kako bi izvještavao, za North American Newspaper Alliance, o građanskom ratu koji je tamo buktio.

Građanski rat doveo je do sukoba u Hemingwayevu domu. Naime, Hemingway tada susreće mladu spisateljicu Marthu Gellhorn s kojom je održavao ljubavnu vezu skoro četiri godine prije nego što se razveo od Pauline.

Osim toga, Pauline se svrstala na stranu fašističkog režima Franca jer je zastupala izrazita prokatolička stajališta. Istovremeno, Hemingway je podržavao komunističke lojaliste koji su podržavali demokratski izabranu vladu.

Nakon što se vjenčao s Marthom preselio se na Kubu u veliku kuću nedaleko Havane. Kuću su nazvali Finca Vigia, a Hemingway ju je ukrasio svojim trofejima s afričkog safarija.

Godine 1940. objavio je svoju knjigu »Kome zvono zvoni«, koja je pobrala sve najbolje kritike i postigla velik komercijalni uspjeh – samo u prvih šest mjeseci knjiga se prodala u više od 500.000 primjeraka, te je stoga odlučeno da Hemingwayu bude dodijeljenja Pulitzerova nagrada.

No, konzervativni predsjednik Sveučilišta Columbia uskoro objavljuje kako te godine neće biti dodijeljenja Pulitzerova nagrada.

U proljeće 1944. Hemingway je odlučio otići u Europu kako bi izvještavao s ratišta. Stoga se uputio u London. Ali uskoro je doživo automobilsku nezgodu… U Sjedinjene Države vratio se 1946. godine. Godine 1954. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost, ali nije mogao prisustvovati ceremoniji u Švedskoj jer je imao zrakoplovnu nesreću.

Nakon toga, leteći iznad Ugande, opet ga je zadesila nesreća – Hemingway je otvorio izlaz iz aviona udarajući glavom u vrata. Pritom je zaradio ozbiljne ozljede, a 1960. napušta Kubu i nastanjuje se u mjestu Ketchum u Idahu (posljednja supruga bila mu je Mary Welsh).

Uskoro su ga počele opsjedati ideje o samoubojstvu. Hemingway je krenuo na terapiju, ali se kao posljedica javilo gubljenje pamćenja. Prvu polovicu 1961. proveo je u razdobljima depresije i paranoje, sve do kobnog jutra 2. srpnja prije šezdeset godina.

Hemingwayeva djela i život imali su značajan utjecaj na američke pisce njegova vremena. Velik dio njegovih djela klasici su američke literature, a neka su i ekranizirana. Hemingway je svoja djela pisao prema vlastitim iskustvima koja je imao kao ribar, lovac i zaljubljenik u borbe bikova.

Nesnalaženje i duhovnu pustoš anglosaskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu »I sunce se rađa« (1926.). U njemu otkriva i svoju opčinjenost Španjolskom i borbom s bikovima, što će mu biti tema u nizu novela te u knjizi »Smrt poslijepodne« (1932.).

Za Španjolskoga građanskog rata bio je na republikanskoj strani; javno je antifašistički nastupao, pisao s ratišta kao izvjestitelj. Taj je angažman posvjedočio dramom »Peta kolona« (1935.) i velikim romanom o partizanskom ratovanju »Komu zvono zvoni« (1940.).

Suočenje s nasiljem i smrću Hemingwayev je lajtmotiv. Nakon neuspjela poslijeratnoga romana »Preko rijeke pa u šumu«, napisao je najpoznatije djelo »Starac i more« (1952.), parabolu o prkosnome junaštvu čovjeka nasuprot okrutnosti prirodnih nedaća.

U svojim je djelima Hemingway stvorio neku vrstu mita o modernom čovjeku, lutaocu i dobrovoljnom prognaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu, alkoholu, sportu…, suprotstavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom.

Njegov reporterski stil, koji je ujedno i objektivistički i sugestivan, znatno je utjecao na mnoge europske književnosti pa tako i na hrvatsku.