Čelnici srbijanske Službe državne sigurnosti (SDB) Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni su u srijedu na po 12 godina zatvora zbog zločina u Bosanskom Šamcu, a sud u Den Haagu nije utvrdio njihovu odgovornost “za bilo koji drugi zločin”.

„Raspravno vijeće smatra Jovicu Stanišića i Franka Simatovića odgovornima za pomaganje i podržavanje zločina ubojstava, kao kršenja zakona ili običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, te deportacija, prisilnog preseljenja i progona kao zločina protiv čovječnosti, počinjenih od srpskih snaga nakon zauzimanja Bosanskog Šamca u travnju 1992.”, stoji u presudi.

Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (MICT) objavio je presudu u ponovljenom postupku protiv srbijanskih obavještajaca Stanišića i Simatovića, optuženih za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima od 1991. do 1995. godina. U prvom postupku oslobođeni su 2013., a 2015. poništena je prvostupanjska presuda zbog nekoliko pogrešaka Raspravnog vijeća i naloženo novo suđenje.

U presudi stoji kako “Raspravno vijeće ne smatra optužene odgovornima za planiranje, naređivanje ili pomaganje bilo kojeg drugog zločina”.

Raspravno vijeće nije utvrdilo da su Stanišić i Simatović sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s određenih područja u BiH i Hrvatskoj.

Vijeće je utvrdilo kako su oni znali za udruženi zločinački pothvat ali je rečeno da tužitelji nisu dokazali da su njih dvojica, s ostalim sudionicima, dijelili tu zločinačku namjeru.

Dvojac koji je uhićen 2003., dan nakon ubojstva tadašnjeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića, osuđen je na po 12 godina ali će im se u tu kaznu uračunati i period koji su proveli u pritvoru.

Tročlano vijeće u objašnjenju presude ipak potvrđuje kako je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojao udruženi zločinački pothvat kojemu je cilj bio nasilno i trajno ukloniti nesrpsko stanovništvo za koji su Stanišić i Simatović znali, no da nije pronađeno dovoljno dokaza ga su ga i pomagali.

Na sudu su se razmatrali zločini počinjeni u Hrvatskoj, u tzv. RSK, te u okupiranima Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, dok se u BiH radilo o Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i područjima oko sela Trnovo.

U presudi stoji i kako je Stanišić bio u čestom kontaktu s Radovanom Karadžićem, no da nema dovoljno dokaza o prirodi i vrsti pomoći koje je davao čelniku bosanskih Srba ili drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u BiH.

Vijeće je stoga presudilo kako nije dokazano da su Stanišić i Simatović doprinijeli UZP-u kroz „formiranje, financiranje, obuku, logističku pomoć“ ili neku drugu podršku paravojnim snagama, uključujući one koje je vodio Arkan.

Presudu Stanišiću i Simatoviću izreklo je vijeće pod predsjedanjem Bahamca Burtona Halla, u kojem su još suci Joseph E. Chiondo Masanche iz Tanzanije i Seon Ki Park iz Južne Koreje.

Proces međutim nije okončan današnjom presudom jer i optužba i obrana imaju pravo žalbe.

Tek nakon pravomoćnosti te presude, završit će svi procesi koje je prethodno počeo Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) a završio MICT.