O projektu »Djeca luke« u režiji agilne Denis Kirinčić, opisanom kao postdramski kazališno-filmski projekt prema rock i punk pjesmama iz knjige »Riječke rock himne« Zorana Žmirića, u kojem je njegova autorica angažirala članove Kazališne radionice Malik, podigla se velika prašina. Gotovo na granici fabriciranog skandala. Čak se u igru uključila i dječja pravobraniteljica. Zato se njegova dugoočekivana premijera dogodila prošle subote na YouTube kanalu točno u 19.45 sati, kako to valjda i priliči sličnim premijerama koje se događaju u fizičkom (svečanom) obliku.

No koliko god je taj kanal njegov prirodni habitat s obzirom na autoričino dostatno radikalno pankersko rasturanje zamornih Zoom-mehanizama u eri Covid-19 paranoje, »Djeca luke« definitivno su zaslužila premijeru na velikom platnu, pred kojim se publici uživo trebala pokloniti kompletna autoričina ekipa. To su oni i više nego zaslužili. No umjesto klasične svečane kinopremijere, na koju je dosad praktički mogao računati svaki komad koji traga za izgubljenim vremenima RI-rocka, od doksa Zorana Kreme »Zoffski Grč« do Modrićevih konvencionalnih produkcija koje priziva i autorov najnoviji komad »Rock Bozon«, čija će se premijera uskoro održati u Art-kinu, autorski team »Djece luke« predstavio se publici nakon premijere na Zoom-platformi, kao da smo još uvijek u lockdownu.

Kompromis

Jer reakcija dijela riječke kulturne javnosti na prosede »Djece luke«, koja je rezultirala metodom »internog usaglašavanja«, kao da je riječ o nekom opskurnom zabranjenom antirežimskom komadu, neodoljivo podsjeća na »skandal« povezan s moralnom panikom koju je kod dijela zajapurene javnosti proizvela uloga Ivane Roščić u Frljićevoj »Aleksandri Zec«, barem ako se fokusiramo na riječki milje. Naravno, adolescenti koje promatra autoričina kamera nisu Bečki dečki. Ali nisu ni seksualizirane »Mignones« (»Slatkice«) Maimoune Doucoure. Kao što autorici ne pada napamet kamerom lascivno snifati znojne pazuhe svojih malikovaca, poput Larryja Clarka u »Klincima«, zbog čega su potonjem prišili pedofilski atribut. Zato je upozorenje da »Djeca luke« nisu primjereni za mlađe od 12 godina očito svođenje na određeni kompromis, jer se autoričini protagonisti obraćaju upravo toj ciljanoj publici. Njima je njen komad i namijenjen.

Zato su »Djeca luke« bila obavijena dostatnom dozom misterija. Čak i kad je autor ovog teksta pokušao uguglati njegov naziv da bi pronašao fotke kojima će ilustrirati ovaj tekst, Google mu je izuzev njegova postera podario djecu Luke Modrića s kojom on pozira u društvu supruge. Naravno, Kirinčić se ne bavi djecom Luke. Njihova luka je luka očaja, svedena na nekoliko usidrenih megajahti. Njena bolja prošlost podastire se u formi pulsirajućeg footagea. Zato autoričina djeca postaju nevine žrtve lockdowna, izolirane u svojim sobama/kavezima u usamljenosti »split-screena« i TikTok narcizma, u nemogućnosti fizičkog kontakta. Naravno, Kirinčić nije jedina autorica koja igra na mehanizme Zoom-filma. Posve je nebitno je li riječ o Zoom-dijalogu razvikanih Naomi Klein i Angele Davis na Vimeu, poznatiji kao »Movement Building in the Time of Coronavirus Crisis« ili zoomovski »split-screen«-dijalog jedne anonimne Crvenkapice i vučice u vremenima te iste krize koji rabi Kirinčić.

Bolje ne može

Njihova komunikacija svedena je na teatralno izgovaranje himničnih slogana iz prošlosti RI-rocka koji se referiraju na Žmirićevu knjigu, sve garnirano glazbom Envera Krivca i euforičnim montažnim intervencijama ekstraordinarne Kristine Barišić, koju naša publika pamti po seriji finih glazbenih videospotova i kratkišu »Glavno jelo«. Sve to pod budnom dramaturškom palicom provjerene Laure Marchig. Bolje ne može. Iako autoričini akteri rijetko izlaze iz svojih izoliranih soba, svedeni na pandemijske hikikomorije u razornoj fuziji krika i bijesa, usana razmazanih crvenim ružem, poderanih bijelih hlača i anđeoskih krila.

Zato je naziv autoričina komada svojevrsna negacija. Djeca su tu u svim njihovim usamljenostima, ljubavima, nostalgijama za izgubljenom nevinošću i ekološkim porukama koje združuju Gretu Thunberg i Ri Val (»Dajte nam sunca, dajte vjetrove… Vratite boju našim vodama… Vratite miris našim šumama«). Ali luke više nema.

Zato smo uživali u svakom okviru autoričinih razlomljenih ekrana. Jer iako smo se već pomalo umorili od sveg tog nostalgičnog prekopavanja po (boljoj) prošlosti Ri-rocka, Kirinčić je uz Žmirićevu asistenciju ubrizgala svojim slikama dostatnu dozu ironije, emocije i boli. U »ponorima odvojenosti«. Njeni akteri tako su blizu, a tako daleko od Molo longa na kojem su trebali izvesti svoju predstavu. Tako novonormalni i tako nenormalni. Na rubu živčanog sloma. No iako je autorica opisala konačnu verziju svog filma kao »ispeglanu«, ona i dalje ostaje dostatno drska i prljava. Ajmooo Rijeko! Ličnu kartu imaš?