Gradovi Opatija i Rijeka te Kvarner u cjelini dobivaju rijetku povijesnu razvojnu destinacijsku šansu. Šansu kakvu su čekali desetljećima. I sad je vrijeme da se na to osvrnemo, piše portal hrturizam.hr.

Kao što je poznato, sve je započelo dolaskom investitora Petera Lürssena, koji je preko svoje austrijske zaklade te grupacije sestrinskih tvrtki u Austriji i Hrvatskoj postao prije nešto više od dvije godine većinski vlasnik ključne opatijske hotelske kuće Liburnia Riviera Hoteli (LRH),  kičme opatijske rivijere.

Potom je krenuo u suradnji s ACI-em, najvećim nautičkim sustavom na Jadranu u čijem sam dinamičnom razvoju sredinom osamdesetih i devedesetih godina i sam sudjelovao, u osnivanje trgovačkog društva ACI – Gitone d.o.o. i dobivanje zakonskim putem natječaja za koncesiju za novu marinu od 260 vezova i pratećim sadržajima u dio riječke luke poznatiji pod nazivom Porto Baroš.

Poslovno i tržišno je razumljivo da će novi koncesionar biti ”prvi na ruci” po formuli ” The winner takes it all! ” u preuzimanju i glavnog dijela nekadašnje teretne, a sada manjim dijelom riječke putničke luke, gdje su već stacionirane jahte impozantnih veličina. Time Rijeka postaje jedan od glavnih, ako ne i glavni nautički centar za mega jahte na istočnoj obali Jadrana.

Koliko se da isčitati iz članaka u ”Novom listu”, citiram ‘’U novoosnovanoj tvrtki ACI će biti zadužen za dio poslovanja, koji se odnosi na nautički turizam, odnosno prihvat plovila i povezane usluge, a Lürssenova kompanija za ostale vezane poslove, uključujući i dovođenje mega jahti na vez, s obzirom na to je ova njemačka tvrtka poznata kao jedan od najvećih proizvođača velikih jahti na svijetu.’’

Lürssen grupa je istodobno pokrenula i inženjerijski ured odnosno Lürssen Design Center Kvarner u prostoru riječke Lučke uprave u lučici nekadašnje tvornice Torpedo u Rijeci u kojemu namjeravaju zaposliti, koliko se sada zna, stotinjak inženjera. Ovaj centar, uz već postojeće u Bremenu i Rendsburgu,  treba postati jedan od tri glavna inženjerska centra za razvoj, istraživanje i projektiranje luksuznih jahti.

Uz Petera Lürssena dodatnu turističku živost u ovom je prostoru je unio i Hilton Costabella Beach Resort & Spa, kojeg je potaknuo češki investitor Jaroslav Trešnjak, negdje na samoj ‘’granici’’ između Rijeke i Opatije – simbolički povezujući ove dvije destinacije povoljnom mikro lokacijom i isporukom premium kvalitete proizvoda i usluga.

Veliki izazov 

Pred Peterom Lürssenom, kao pokretačem nove budućnosti opatijskog i dijela riječkog turizma,  i njegovim upravljačkim timom veliki je izazov. Novac za investicije za sada, koliko vidimo, nije problem, stručnjaci za ljudske resurse će početi postupno dolaziti do sve kvalitetnijih zaposlenika, po novome: talenata, privučenih novim izglednim destinacijskim i osobnim prosperitetom. Ključno je i biti će povratiti dušu, ponavljam, proaktivnu i turističku dušu ovom kraju u pravom smislu te riječi odnosno reinkarnirati zone vibracija entuzijazma i pozitivnog razmišljanja kod domaćeg stanovništva. Voljnog da u nekim novim specijalnostima, koje će ovi projekti generirati, krene od samog početka tj. da uči temeljito i stiče strpljivo nova znanja i vještine, kako bi sebi i generacijama koje dolaze, otvorilo obećavajuću sadašnjost i budućnost.

Grad Rijeka je jedan dio svog destinacijskog redefiniranja započeo prije podosta godina uspješno, govorimo naravno o pred-Covid razdoblju, sa Riječkim karnevalom. Nakon određenog razdoblja erupcije i uzleta, stekao se utisak da je došlo do organizacijske saturacije i samim time stagnacije. Neki poznanici su mi znali reći da je postalo važnije tko kojim redom nastupa u dugoj karnevalskoj povorci od koncepta s kojim se inovacijama ovaj nadasve uspješni i autentični mega projekt treba godišnje osvježiti, unaprijediti i stalno podizati na višu razinu.

Zamašnjak odnosno momentum, koji se trebao postići izvedbom projekta Europska prijestolnica kulture (EPK), nije se dogodio zbog već pandemije, koja ga je sasjekla u korijenu.

I to je bio udarac, kojeg ne bi amortizirao ni najjači boksački teškaš na svijetu.

No, moj je dojam uvijek bio da je i tada, dok se nije znalo za Covid-19, upravljački tim projekta gledao na  EPK više kroz lokalnu, a ne međunarodnu prizmu u kojoj pak valja kreirati kulturološke, ali međunarodno prepoznate i prihvaćene projekte kao reason why redovitog godišnjeg povratka dosadašnjih i dolazaka novih posjetilaca odnosno gostiju.  Ili kako na to upućuju priznati stručnjaci, primijeniti načelo pozicioniranja kulture kao posebnog estetskog odnosa u kojem istražena ponašanja i potrebe konzumenta postaju dio i kreativnog procesa, ali i ukupnog managementa kulture i kulturološkog turizma same zajednice u svim segmentima odnosno na svim razinama.

Vratimo se natrag. LRH je godinama do svoje nedavne prodaje bio podosta zanemarivan. Sve se činilo da se opatijska udavača u godinama ostavi samo na nužnom životu za prodaju. U to je vrijeme sama udavača duhovno živjela odvojeno od svoje prirodne druge polovice  – Opatije kao destinacije. I to se vidjelo iz aviona.

Kroki scenarij za novu budućnost

Što bi LRH mogao sada napraviti?

Kao polazište za ovaj kroki scenarij i inicijalno promišljanje poslužila mi je u ovom slučaju sjajna misao Aldousa Huxleya, engleskog pisca i filozofa: ”Doživljaj nije ono što vam se događa. Doživljaj je ono što činite s onim što vam se događa.”

Dakle, u opatijskom je slučaju nužno zacrtati novi destinacijski fokus i time – navigacijski kurs.

Opatija je u najmanju ruku Monte Carlo jugoistočne Europe, destinacija prestiža, digniteta i ambijentalne elegancije. Mjesto za redovito održavanje reputacijski vrhunskih međunarodnih poslovnih i političkih skupova i događanja, ali i isporuke posebno za ovu destinaciju i njeno okruženje skrojenih zdravstvenih modula odnosno turizma zdravog života sa zaleđem padina Učke ili Gorskog kotara te koncerata klasične i pomno odabrane glazbe poput jazza. Secesijska Opatija nije ambijent za punk i hard rock ili folk. Jednostavno joj se to ne pristoji!