Početkom srpnja Europska unija zabranjuje upotrebu jednokratnih plastičnih proizvoda. Može li nam proširena stvarnost pomoći shvatiti zašto su ti proizvodi toliko štetni?

Osam milijuna tona plastike godišnje završi u našim morima i oceanima. Tisuće ptica, morskih kornjača i riba zapetlja se u plastičnu ambalažu ili je proguta misleći da je hrana.

Plastični otpad, a najčešće proizvodi za jednokratnu upotrebu poput vrećica ili kutija za hranu, nisu razgradivi, već se pretvaraju u sitnije čestice – mikroplastiku.

Tako plastična čaša koju smo koristili svega nekoliko minuta da bismo iz nje popili kavu »za van«, jednog dana putem hranidbenog lanca može dospjeti u – naš tanjur.

O zagađenju plastikom čuli smo na televiziji, na društvenim mrežama i ostalim medijima.

No, zapravo vrlo rijetko izravno svjedočimo posljedicama ovog globalnog problema – on se događa »negdje daleko, u drugim zemljama, na egzotičnim plažama, u dubokim morima«.

Upravo zbog tog manjka direktnog iskustva, teško je razumjeti koliko je ovaj problem ozbiljan, stoga nismo motivirani poduzeti konkretne korake.

Nedavna znanstvena istraživanja sugeriraju da bi tehnologije poput virtualne i proširene stvarnosti mogle biti mediji koji će oplemeniti ekološku komunikaciju.

Zbog intenzivnih osjetilnih iskustava koje pružaju, ove tehnologije imaju moć »uvjeriti« naš um da tretira virtualna iskustva kao da su nam se ona stvarno dogodila, te time potaknuti emocije koje slika ili video ne mogu.

Primjerice, u jednom eksperimentu sudionici su rezali stablo motornom pilom u virtualnoj stvarnosti, nakon čega se ispostavilo da su konzumirali 25 posto manje papira nego kontrolna skupina.

U drugom eksperimentu, sudionici su virtualno zaronili u podmorje ne bi li otkrili uništene koraljne grebene kao posljedicu zakiseljavanja oceana.

Ti sudionici donirali su više novaca agenciji za zaštitu mora, nego sudionici koji nisu imali takvo virtualno iskustvo.

Na ovakve primjere uskoro bismo mogli nailaziti sve češće. Naime, zahvaljujući rapidnom razvitku novih tehnologija i mobilnih uređaja, procjenjuje se da će do kraja sljedeće godine proširenu stvarnost iskusiti više od milijardu ljudi.

Ova ideja potaknula je francusko-hrvatski tim znanstvenika sa sveučilišta Côte d’Azur u Nici i Ekonomskog fakulteta u Rijeci da razviju mobilnu aplikaciju koja će korisnicima demonstrirati što se dogodi kada plastični otpad dospije u prirodu.

Ono što smo do sada gledali na ekranu, imat ćemo priliku izravno doživjeti u obliku trodimenzionalnog interaktivnog holograma umetnutog u našu neposrednu blizinu u stvarnom vremenu.

Pružajući takva uranjajuća senzorna iskustva, proširena stvarnost mogla bi postati moćan komunikacijski alat koji će psihološki približiti ekološke probleme široj publici te potaknuti sve nas da više čuvamo okoliš.