Ne, nemam vozačku dozvolu. Ali s obzirom da mi je u utorak 18. rođendan, da postajem punoljetna, dobit ću pravo i na tu ispravu s kojom ću konačno moći voziti i na običnim prometnicama. Znam, mnogi se s razlogom čude kad shvate kako nemam dozvolu, kako sam još uvijek maloljetna, a znaju da već godinama vozim karting, od ove sezone i automobile na kružnim stazama. Naprosto, i meni je nekad pomalo čudno da je iza mene 15 godina oktanske, da se tako izrazim, karijere, a da će tek za nekoliko dana biti proslava moje punoljetnosti.

Razgovor sa Stefani Mogorović, jednom od najtalentiranijih automobilistica koju je ikad vidjela Hrvatska, vodili smo prolazeći kroz samo središte Pazina. Dočekala nas je ispred Spomen doma, da bismo foto session napravili u jednom drugom povijesnom središtu Istre, pazinskom Kaštelu. Lijep sunčani dan, skoro ljetne temperature. I jednako takvi, zanimljivi odgovori jedne od najboljih automobilistica Hrvatske, u određenim automobilističkim disciplinama i središnjeg dijela Europe.

S tri godine za volanom

Konstatacija s početka teksta, koliko se god činila apsolutno nevjerojatnom, potpuno je točna. Stefani je naime prvi put sjela u karting sa samo tri godine, a od tada ne prestaje njezino druženje s moćnim strojevima, oktanima i pistama.

– Tata Emanuel je bio automobilist, dio generacije u kojoj se možda najviše isticao, pa i osvajanjem prvenstva Europe na brdskim stazama, Tomislav Muhvić iz Čabra. Mi smo doma u Katunu Trviškom imali veliko dvorište, u dobroj mjeri asfaltirano. Iako sam dakle bila mala i sitna, vidite da ni danas nisam neka korpulentna osoba, pomislio je kako bi možda bilo fora da mi nabavi karting. To je i učinio, a onda se desio – klik! Krenula sam k’o od šale, tako da ni tata ni mama Manuela nisu mogli vjerovati kako mi dobro ide. Priča se nastavila i na natjecanjima, a nikad neću zaboraviti kako sam, slijedeći njihov skuter, otvorila prolaskom staze i jednu utrku u Buzetu, smije se Stefani.

Snimio: MATEO LEVAK

Zahvaljujući njezinim motoričkim vještinama, naprosto darovitosti i talentu za bavljenje automobilizmom, uslijedili su i sve češći trening-posjeti karting stazama, najčešće onoj najbližoj u Taru.
– Djelovalo je kao igra, ali kako je vrijeme prolazilo i kako su se mijenjali kartinzi primjereni mojem uzrastu, postajalo je sve jasnije da povezanost mene i tih malih, meni omiljenih automobila, nije samo neki prolazni hir, neka trenutna fora – djevojčica, a vozi karting. Paralelno s mojim odrastanjem i kretanjem u školu, osnovana je i karting škola »Prelučka legenda«. Tata nije ni malo dvojio, odmah me u nju upisao tako da mogu reći kako je moja ozbiljnija karijera započela upravo u to doba, na legendarnom Preluku. Kad se sve zbroji, dulje od deset godina ja sam dio sportskog, specifičnog automobilističkog iskustva, pojašnjava nam iznimna sportašica Mogorović.

Rasadnik talenata

Prelučka je legenda pak bila pravi rasadnik talenata tog doba. Dominirali su dečki, ali osim Stefani znala se uvijek uključiti i još poneka djevojka. Ustrajna sve do današnjih dana ostala je samo krhka djevojčica iz Katuna.

– Sve je bilo jako dobro posloženo. Vodio nas je profesor Vanja Vešligaj u kojem je objedinjeno nekoliko sjajnih karakteristika. I sam je bio automobilist od najmlađih dana, da bi kasnije završio Kineziološki fakultet i postao profesor tjelesnog odgoja. S obzirom na to da je radio u školi, imao je i taj ispravni odnos prema djeci, bio nam je učitelj, ali i odgajatelj, tako da mislim kako je bilo idealno da se na moju zainteresiranost za bavljenje kartingom nadoveže i jedna, slobodno mogu tako reći, profesionalna omladinska škola, sjeća se Stefani.

Učenica upravnog smjera srednje škole u Pazinu, Stefani je s uspjehom okončala treći razred. Ona je i danas simpatična i vrlo elegantna djevojka, spremna vrlo iscrpno odgovoriti na svako pitanje, ali i apsolutno – profesionalna sportašica.

– Nije lako, ali kad se baviš sportom, automatski moraš biti organiziran, moraš dobro iskoristiti dan. Imam i mlađu sestru Saru koja nije aktivna sportašica, tako da mi se uvijek čini kako ona ima jako puno slobodnog vremena. Ali nije mi žao jer nastupi na sportskim natjecanjima donose i obilje adrenalina, kao i radosti zbog uspjeha, pojašnjava nam svoju organizaciju rada i života Stefani.

Neka druga priča

Redovna je učenica, iako je jasno kako je mnogo dana izvan uobičajenog nastavnog procesa. Ali ni tu nema problema. Dok je slušate, čini vam se kako ne može naići na prepreku koju nije u mogućnosti svladati.

– Odličan smo, složan razred. Po prilici jednak je broj učenica i učenika ali, koliko god mislili suprotno, za moje su automobilističke nastupe i iskustva daleko zainteresiranije moje kolegice. Kolege kao da zanima isključivo nogomet, dok o vožnji automobila misle kako je to lako, kao to dolazi samo od sebe. Kad je tako, tko sam ja da ih razuvjerim, pa prelazimo na druge i drugačije teme. Da, izostajem dosta jer kad se ide na neku udaljeniju stazu, kao što je nedavno bilo na putu za Budimpeštu, na Hungaroring, odlazi se na put već u srijedu. Jasno je kako i u ponedjeljak nije moguće pozorno pratiti nastavu, tako da bih i ovim putem zahvalila kolegama iz razreda, kao i našoj razrednici Jadranki Grubor koji s mnogi razumijevanja i želje za pomoći uvijek izlaze u susret svim mojim pitanjima i manjkovima koji nastaju zbog izostanka s nastave, zahvalna je Stefani.

Kako smo istaknuli, od ove sezone, predstavljene u ožujku u Kastvu, Stefani je sudionica Međunarodnog prvenstva Hrvatske na kružnim stazama koje se osim na Grobniku vozi još i u Mađarskoj, Slovačkoj i Austriji, i to na pistama na kojima se voze i natjecanja Formule 1.

– Nisam baš neiskusna u natjecanjima na međunarodnim stazama jer i u kartingu sam nastupala izvan Hrvatske. Ali ovo što se događa otkako sam sjela u svoj, ili naš, jer moji nastupi zajedničko su odricanje cijele moje obitelji, Clio III, sasvim je neka druga priča. Karting je moja prva i još uvijek najveća ljubav, ali voziti profesionalni sportski automobil čiji su svi elementi, od ovjesa nadalje, prilagođeni pisti, sasvim je nešto drugo. K tome nastupamo u međunarodnom, srednjoeuropskom okruženju, s jednako takvom konkurencijom, tako da se odmah vidi koliko si dobar, odnosno što moraš učiniti da bi bio bolji. I da, moram i to istaknuti, osjećaj kad kreneš na pisti na kojoj se voze i natjecanja Formule je fantastičan, iznosi svoja prva ovosezonska iskustva Stefani.

Na greškama se uči

Na žalost, iako su ona i njezin Renault Clio prošli sve faze pripreme i došli do maksimalne forme kako bi odvezli ovogodišnje prvenstvo, snažan val pandemije koronavirusa koji je »divljao« upravo u vrijeme kad su trebala krenuti natjecanja jako je poremetio inače i više nego ambiciozni kalendar.

– Ako sve bude u redu, a čini se da je konačno tako, u srpnju dolazi na red utrka na Grobniku. Slovakiaring se već morao održati u svibnju, a nije, pa je premješten za kolovoz, no kako stvari stoje, pitanje je hoće li se i tada održati. Vjerujem ipak da će se sezona složiti s nekoliko utrka što bi mi bilo jako važno jer krenulo je dobro, zadovoljna sam rezultatima. Bilo je i nekih propusta koji su me stajali još boljih pozicija, no kako se to već kaže – na propustima i greškama se uči. Ono u što sam uvjerena je smislenost ovakvog modela natjecanja, prvenstva Hrvatske na kružnim stazama u navedenim državama jer se na taj način odmah, od prvih kilometara, uključujemo u međunarodnu verifikaciju svojih vrijednosti što jednog dana može dovesti do europskih, pa i nekih još značajnijih natjecanja, ozbiljna je Stefani.

Ali – automobilizam je iznimno skup sport. Kako se njime baviti na međunarodnoj razini kad to znači desetke tisuća kuna po svakom nastupu.

– Sve ste točno rekli jer u nekim disciplinama sezone se mjere i u desecima tisuća ne kuna, nego eura. Ali, kad je sport prioritet, mnogo se toga može podnijeti da bi s došlo do natjecanja i svih uzbuđenja koje ona donose. Mi primjerice na put idemo našim kamperom u kojem imamo sve potrebno – i spavanje i prehranu. Zahvaljujući HAKS-u i novom predsjedniku Davorinu Štetneru, dio troškova nam pokriva nacionalna organizacija, a moram istaknuti jednu, možda za budućnost moje karijere i presudnu pojedinost: dio sam Tokić teama koji osim mene čine i kolege Matija Jurišić i Damian Sekulić, tako da smo uistinu s mnogo manje problema krenuli u sezonu. Tvrtka Tokić je s nama potpisala ugovor o suradnji koji će se obnavljati na godišnjoj razini, tako da vjerujem kako ćemo zahvaljujući i njihovoj stručnoj pomoći nastaviti svoje napredovanje i dosezanje željenih automobilističkih ciljeva, pojašnjava mlada Mogorović.

Tko nas je tjerao

Sjeli smo na jednu od brojnih terasa pazinskih kafića, a na svima su bili golemi ekrani, baš kad je počela jedna od utakmica europskog prvenstva. Kad bi neki nogometaš uložio petnaest godina, praktično od vremena kad je stabilno prohodao pa do punoljetnosti, sasvim je sigurno, dakako uz određenu dozu talenta, da bi ili već bio na Euru, ili jako blizu ulaska u reprezentaciju. Isto to u automobilizmu znači – nastavak borbe skoro u potpunoj medijskoj i menadžerskoj sjeni. Da o iznosima koji se u nogometu dijele i ne govorimo.

– To vam je tako. U šali znamo reći – tko nas je tjerao u automobilizam. Istina, i to je sportska disciplina u kojoj kad dođeš na vrh slijede vrtoglavi iznosi, ali do toga malo tko od nas dolazi. Imala sam ponuda inozemnih timova još u kartingu, pa i sad, iako sam tek krenula u automobilističke vode, postoji interes nekoliko timova izvan Hrvatske koji mi nude angažman. Ne, nemam još namjeru krenuti u tako nešto. Prvi cilj je matura, a nakon toga plan je raditi u tatinoj firmi koja se između ostalog bavi i iznajmljivanjem kampera, biti zadovoljan dio Tokić teama, voziti utrke. Sve ostalo što bude uslijedilo u nastavku karijere, dobro došlo, ali vjerujte mi, i danas sam jako sretna i zadovoljna djevojka. Baviti se automobilizmom, uživati u brzinama, istinska je sreća. Milijuni i karijere nikad nisu ono zbog čega se netko u Hrvatskoj odlučuje na bavljenje automobilizmom, zaključila je naš razgovor nasmijana, susretljiva, elokventna, ma sjajna sportašica Stefani Mogorović, jedna od najuspješnijih i najmlađih automobilistica u srednjoj Europi.