RIJEKA Dvojica su Riječana u Krešinu domu podignula trofej prvaka Hrvatske protekle subote. Osim Antonija Jordana, koji je s 22 poena predvodio prvake, na parketu je bio i Domagoj Vuković, već četiri godine član Zadra. Posljednju sezonu riječki će košarkaš sigurno najviše i pamtiti jer je s klubom uspio osvojiti dvostruku krunu, dok je do naslova pobjednika Kupa došao i prošle godine. Zadru je ova dvostruka kruna tek druga u povijesti, 2005. godine uspjelo im je to s riječkim trenerom Rudolfom Jugom. A Domagoja Vukovića dvostruka je kruna koštala jedino – kose. Nakon majstorice u dvorani je palo šišanje zbog oklade.

– Oklada je pala još prije nekoliko godina dok je Cedevita igrala u Hrvatskoj i bila tada nominalno najjači klub. Rekao sam da će pasti šišanje ako osvojimo duplu krunu, a tada je vjerojatnost za to bila vrlo mala. I eto, sada sam ispunio obećanje. Ali samo je manji dio repa otišao, zapravo još uvijek mogu uhvatiti sitan rep. Glavno da je obećanje ispunjeno, ha, ha… – kroz smijeh govori 27-godišnji Domagoj Vuković, krilni centar Zadra visok 207 centimetara.

ŠIŠANJE – Domagoj je održao obećanje/Foto KK Zadar

Velika fešta

Nakon šišanja i proslave u dvorani, slavlje se s tisućama navijača prebacilo u centar Zadra, a sjajna atmosfera za taj grad i nije toliko čudna. Ondje je košarka najpopularniji sport te se velik uspjeh kluba morao proslaviti unatoč epidemiološkim mjerama.

– U Zadru je običaj da kada se osvoji trofej, igrači otiđu na balkon ureda gradonačelnika na Narodnom trgu te da se svi s njima pozdrave. Uvijek bude ludnica s tisućama ljudi, prošle godine kada smo osvojili Kup, u dvorani je bilo deset tisuća ljudi, a ove nam je godine u posljednjoj utakmici sigurno i pomogla ta podrška s tribina. Očekivali smo navijače, ali možda njih najviše tisuću, ovoliko ipak ne. Kršenje mjera? Neki se rizik preuzeo i bit će vjerojatno kazni, ali na kraju krajeva, i u Splitu su pustili ljude. Istina, puno manje nego ovdje, ali ipak ih je bilo. Ali stvarno je bila super atmosfera, iako je za Zadar i košarku to sasvim normalno. Ne bih čak rekao da je košarka u Zadru sport broj jedan, nego – jedini sport.

Vuković je u Zadru već četiri godine, a ove je sezone napokon uspio ostvariti s klubom sve što su i zacrtali. Uz dva trofeja ostvaren je i ostanak u ABA ligi, u kojoj se prošle sezone, do njezina prekida, istaknuo upravo Vuković. Tada je bio najkorisniji igrač Zadra te drugi skakač regionalne lige s prosjekom od 7.52 skoka.

– Svaka sezona, što se tiče nekih plasmana i titula, bila mi je sve bolja. Prošle smo godine osvojili Kup nakon dugo vremena, a kako se prekinula sezona, nismo se na kraju mogli boriti za titulu. Ove smo godine svaki zadatak koji smo si zacrtali na početku sezone i ostvarili. Individualno? Iskreno, ovom sezonom baš i nisam zadovoljan, nije bila idealna. Imao sam dobrih utakmica i dobrih partija, ali htio sam da to bude više na tragu prošle godine. Ali na kraju je ekipni rezultat važniji od individualnog. Bolje je biti prvi pa imati koji poen manje nego treći, a imati bolju statistiku. Ipak je ovo sport gdje se gleda rezultat ekipe.

Domagoj Vuković i Danijel Subašić

Obitelj na Pehlinu

Vuković je imao vrlo sličan košarkaški put kao njegov mlađi suigrač Antonio Jordano. Obojica su iz Rijeke otišla još kao juniori, a kasnije iz Zaboka prešli u Vrijednosnice te potom u Zadar.

– U Rijeci sam prošao sve mlađe kategorije kluba koji se tada zvao Sušak Kantrida, a onda su se pripojili s drugim klubom i zvali Kvarner 96 pa Torpedo. Do juniorskog sam staža bio dio svih tih klubova te onda otišao u Akademiju Nikola Vujčić, koja je jedno vrijeme bila i u Kostreni. Godinu kasnije otišao sam s Akademijom u Split gdje sam odigrao i svoju prvu seniorsku sezonu. Odlazak iz Rijeke? On je bio neizbježan, riječka košarka trenutačno nije na onoj razini na kojoj je bila prije možda 15, 20 godina, unatoč tome što često ima dobrih i kvalitetnih igrača, poput Naglića, Mancea, Vrbanca, Kusa, Štembergera, i da ne nabrajam dalje… Ne znam je li do politike Grada Rijeke, klubova ili je problem sa sponzorima, ne želim ulaziti u to, ali jednostavno je mladom igraču neizbježno otići iz Rijeke da bi napravio nešto. AO Škrljevo je danas na dobroj razini, ali trenutačno ne može konkurirati za vrh iako se nadam da će se u dogledno vrijeme i to uspjeti.

Nakon što je Vuković kroz seniorsku razinu prošao četiri hrvatska kluba, u Zadru se pronašao te najduže i zadržao. Obitelj mu je još uvijek u Rijeci na Pehlinu, a u svoj rodni kraj pokušava dolaziti što češće.

– Preko ljeta uvijek dođem u Rijeku iako sam se, inače, odselio u Zagreb gdje trenutačno živim. Ali skoro sam svaki vikend u Rijeci. Zadar? Ovdje se drugačije živi i doživljava košarka, zna biti i teret jer te ljudi na ulici prepoznaju pa bude svačega. Od euforije do depresije, ha, ha. U kafiću ne daj Bože da platiš išta ako pobijediš, bude »Vuća, ti si heroj«, ali onda sutradan ako izgubiš… Da ne kažem što onda govore, ha, ha.

Lijepo je igrati pod takvom atmosferom gdje košarka nešto znači, u Zadru je to na daleko većoj razini nego igdje drugdje. Ugovor? Još mi godinu dana traje i ovoga će ljeta sigurno biti razgovora. Ali vidjet ćemo, ne želim ništa unaprijed govoriti jer sam i prošle najavljivao da bih išao igrati izvan Hrvatske. Tako da ovoga puta bez prognoza – zaključio je Domagoj Vuković.