RIJEKA Rukometašice norveškog Vipersa iz Kristiansanda osvojile su naslov europskih prvakinja pobijedivši Brest 34:28. Objema momčadima ovo je bilo prvo finale Lige prvakinja, a samim time i Marti Tomac, hrvatskoj rukometašici s norveškom putovnicom, koja je nastupila za Vipers.

– Već dugo vremena u klubu su željeli osvojiti Ligu prvakinja. Prije dvije godine bili smo u polufinalu i izgubili, bili na kraju treći, a sada smo htjeli otići korak dalje. U subotu smo uvjerljivo pobijedili moskovski CSKA dobrom igrom u obrani i uz pomoć naših vratarki, a znali smo da i protiv Bresta u finalu moramo slično odigrati. Naše su suparnice bile umornije jer su u polufinalu igrale produžetke i pobijedile nakon sedmeraca tako da smo znale da ih možemo dobiti. Sve cure koje su dobile priliku dale su sve od sebe i kao kolektiv smo uspjele napraviti velik uspjeh – komentira Marta Tomac, koja je postigla jedan ali vrijedan pogodak u finalu.

– Put do finala nije bio nimalo lak, pogotovo zbog strogih mjera vezanih za COVID-19. Igrale smo samo dvije utakmice na domaćem terenu, ostale sve negdje vani… Mislim da smo imale najteži put do Final Foura od svih ekipa, ali barem je ovako pobjeda slađa – zadovoljna je Marta.

Bogat životopis

Iako je ovo Marti prva titula Lige prvakinja, iza sebe ima pozamašan životopis. Dosad je s reprezentacijom Norveške već bila i svjetska i europska prvakinja tako da je osvojila gotovo sve što se u ženskom rukometu može osvojiti.

– Još mi samo nedostaje olimpijska medalja, mislim da je nju najteže osvojiti. Dajem sve od sebe da se nađem u ekipi koja će putovati u Tokio. Ide samo 14 djevojaka tako da će biti jako teško upasti. No trebala bih biti na popisu za pripreme, a onda ću se potruditi da se nađem i na konačnom popisu – objašnjava 30-godišnja Marta.

Inače, Marta je dijete riječkih roditelja, majke Magde i oca Željka, poznatog rukometnog trenera i nekadašnjeg igrača Zameta, a prije norveške igrala je i za sve selekcije hrvatske reprezentacije, uključujući i onu seniorsku. Iz tog razloga bilo joj je drago iz prve ruke vidjeti i Kraljice šoka kako osvajaju povijesnu broncu na prošlogodišnjem Europskom prvenstvu.

– Jako mi je drago što je Hrvatska osvojila tu broncu, i to kroz jako lijepu i pametnu igru, baš su ostavile srce na terenu. Bilo ih je lijepo gledati i navijala sam za njih kada nije igrala Norveška, čak sam i slavila s njima tu večer kada su osvojile medalju – govori Marta, koja je na tom prvenstvu bila među rezervama Norveške.

Krv nije voda

Za sve Martine uspjehe zaslužan je i njezin otac Željko, ugledan rukometni stručnjak koji je i član stožera norveške reprezentacije.

– U Norveškoj ga zovu profesorom rukometa, mislim da to sve govori o njemu. Norvežani ga jako cijene. Imao je utjecaj i na mene, ali nikada me nije forsirao u rukomet, čak mi nikada nije bio niti trener. Jednostavno sam zavoljela rukomet gledajući ga s njim, slušajući njegove priče, analize… U norveškom rukometu okarakterizirana sam kao »pametna igračica«, mislim da je to najviše zbog toga što sam upijala njegove priče, on mi je pomogao da mogu bolje razumjeti rukomet – komentira svoj odnos s ocem Marta, no zasad ne planira ići njegovim stopama.

– Puno mojih suigračica misli da ću i ja postati trenerica, ali ne mogu još uvijek reći da se vidim u tome. Sada sam završila ekonomiju i prije svega ću u tom području tražiti posao, a rukomet će mi ostati hobi. Ako se nešto izrodi iz toga, onda super, ali ne planiram ići direktno u trenerske vode.

Iako ne prati previše hrvatski klupski rukomet, često je u kontaktu s bivšom suigračicom, reprezentativkom Katarinom Ježić, kao i s Anom Debelić, koja će od sljedeće sezone također nositi dres Vipersa.

– Katarina i ja zajedno treniramo preko ljeta kada dođem u Hrvatsku jer imamo istog trenera. S njom sam bila i u juniorskoj reprezentaciji, a jedno vrijeme i u seniorskoj dok sam još igrala za Hrvatsku. U Rijeku dolazim svaki put kada mi se ukaže prilika. Svako ljeto sam na Kvarneru, ali sada neću biti zbog Olimpijskih igara, ali i strogih mjera u Norveškoj. No Hrvatska, Rijeka i Opatija su mi uvijek blizu srca, obožavam doći onamo, kupati se i jesti domaću hranu – zaključuje Marta.