Idis Turato jedno je od najzvučnijih imena hrvatske arhitekture i jedan od najboljih arhitekata u Europi o čemu svjedoče brojne nagrade i priznanja. Ovaj Riječanin svojim je brojnim radovima, kao i zanimljivim promišljanjima arhitekture, uvijek u središtu pažnje, a inspiraciju crpi iz svega što ga okružuje. Neumoran, agilan, kreativan i inspirativan, ovaj je 56-godišnji arhitekt, koji je ujedno i profesor na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, već poznat i u svjetskim razmjerima, a trenutno je voditelj tima i povjerenik hrvatskoga nastupa na 17. Venecijanskom bijenalu koji se ove godine održava od 22. svibnja do 21. studenoga ove godine.

O tom velikom događaju značajnom za arhitekturu, o vlastitim promišljanjima sadašnjosti i budućnosti arhitekture, kao i politike i svakodnevice, Idis Turato govori za naš list.

Arhitektonski leševi

Posljednji znanstveni članak koji ste objavili govori o kompleksu Haludovo i Uvali Scott, a spominjete kako se o tom projektu još 1972. godine govorilo u kontekstu potencijala, no danas taj kompleks izgleda pomalo zapušteno čak i u ljetnim mjesecima, kao da je izgubilo svoju prvotnu ideju. Što je razlog tome i koliko se od onda promijenio turistički okoliš?

– Za početak, dobro je odmah reći da imam nekoliko avatara, što znači da Idis Turato nije samo jedna osoba, već u sebi utjelovljujem nekoliko persona. Jedan od tih avatara je Idis Turato koji je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, tako da smo kolega Maroje Mrduljaš i ja odlučili napraviti znanstveni članak o Haludovu i Uvali Scott. Znanost mi ne služi samo da bih napredovao u viša zvanja, već kako bih gotovo laboratorijski ispitao neke fenomene u arhitekturi.

Što to konkretno znači?

– Što radite u laboratoriju? Ispitujete tvari, stvari, spojeve koje razvijate. E, tako i ja spomenute projekte odaberem i istražujem. Zanimalo me zašto su spomenuti hoteli »izumrli kao vrsta«, pretvorili se u svojevrsni »arhitektonski leš«. U ono vrijeme kad su projektirali meni dragi arhitekti Boris Magaš i Igor Emili, turizam nije bio isto što je i danas. Turizam je nevjerojatno invazivan, mijenja se iz godine u godinu. U našem laboratoriju i kroz ovaj rad uvidjeli smo da arhitektura, ako ne prati razvoj turizma, onda odumire, poput dinosaura koji se nije prilagodio novome svijetu. Konkretnije, primjer toga su recimo sobe u Uvali Scott i u hotelu Navis u Opatiji gdje upravo sjedimo. Jasno je vidljivo kako se standard sobe od 1970-ih godina radikalno promijenio, veličina, obloge, kupaonica, ništa nije isto, prvenstveno u veličini i energetskoj učinkovitosti. Gotovo da se sva pravila koja se nameću u turizmu mijenjaju svake tri ili četiri godine, a arhitektura je s druge strane jako spora i troma disciplina.

Koja je uloga arhitekta u svemu tome?

– Većina arhitekata, povjesničara umjetnosti, konzervatora 1990-ih godina i u doba tranzicije nije mogla shvatiti, ili nije bila spremna prihvatiti, da će neke tipologije, neke funkcije i neke navike odumrijeti. Struka jednostavno nije na vrijeme radila na promjenama. S druge strane, naše je istraživanje pokazalo dobre strane Haludova i Uvale Scott – to su hoteli koji su projektirani kao gradovi, tako da ulaskom u njih ulazimo u jednu prostornu priču koja se sastoji od trga, centralne palače, kuća, paviljona, trijemova, plaže, ribarskog sela. Uvala Scott je poput riječkog starog dijela grada, Kastva, a Haludovo je poput starog kaštela s gradićem oko sebe. Dakle, svrha istraživanja u tome članku nije oplakivanje prošlih vremena za koja neki misle da su bila bolje, već traženje uzroka zašto je nešto propalo i kako spriječiti takve fenomene. Misliti i projektirati arhitekturu znači biti spreman na stalne promjene u kojem se kontinuirano nalazimo. Najbolji primjer odnosa arhitekture i turizma je Las Vegas koji je od početka do danas drastično izmijenjen, a svaka njegova faza je zanimljiva, autentična, i silno živopisna. Učiti od Las Vegasa, učiti od Haludova i Uvale Scott je cilj toga članka, no i moja metoda rada.

Fiume Fantastica i Venecija

Pripremate i izdavanje nove knjige. O kakvoj je knjizi riječ?

– Pisanje, osmišljavanje izložbi i skriptiranje urbanih scenarija u formi knjiga je moj drugi avatar. Rezultat rada u tom drugom avataru je projekt »Fiume Fantastica«, izložba i knjiga kao proces, ‘site specific’ instalacija, prikaz istraživanja koje smo imali s nizom pozvanih autora, od arhitekata do povjesničara umjetnosti i drugih, te šestomjesečni period vođenih tura po izložbi u kojoj smo opisali fenomene modernizacije riječkog prstena. Istraživanjem smo opisali fantastičnu riječku povijest kroz tridesetak tekstova, crteža, maketa, simulacija i grafičkih priloga, temeljenih na povijesnim faktima, slikama, razglednicama, nacrtima i planovima. Kroz povijest riječke priče smo zapravo pokušali i sugerirati u kojem bi smjeru arhitektura u budućnosti mogla ići – ono što se u teoriji arhitekture danas naziva retroaktivnim manifestom.

Posljednji paviljon na izložbi u kojem je prikazan mali bunker iz Torpeda i Hartere prenesen je ovih dana u Veneciju?

– Kao posljednji, jedanaesti, paviljon izložbe »Fiume Fantastika«, no i knjige, osmišljen je i projekt za Venecijanski bijenale. Dakle, nova knjiga rezultat je trogodišnjeg intenzivnog istraživanja, radionica, pisanja, crtanja, projektiranja i izvedbe paviljona u Veneciji kao dio izložbe »Fiume Fantastika«.

Dakle, projekt »Togetherness/ Togetherless« na kojem trenutno radite u sklopu Venecijanskog bijenala – 17. Međunarodne izložbe arhitekture, za koji ste izabrani kao hrvatski predstavnik, također govori o nekoj vrsti zajedništva ili zajednice i povezan je s izložbom »Fiume Fantastica«.

– Paviljoni izložbe, knjiga i istraživanje »Fiume Fantastica« projektirani su i rađeni paralelno s objavom natječaja za Venecijanski bijenale 2020. godine. Hashim Sarkis, arhitekt i kustos Venecijanskog bijenala s MIT-a, postavio je pred nas arhitekte temu »Kako ćemo živjeti zajedno?« te pitanje je što je zajednica, što je grad, kako možemo definirati pojam zajedništva, što je privatno, što zajedničko, a što javno. Kako smo moj tim i ja već bili zaokupljani temom istraživanja o Rijeci – kako živjeti u Rijeci, što je to Rijeka – prijavili smo se na natječaj i dobili priliku da predstavimo Hrvatsku na bijenalu u Veneciji, sa zadanom temom.

O čemu se točno radi, možete li nam pojasniti, te kako vaš multidisciplinaran tim promišlja o zajedništvu/zajednici i pojedincu unutar zajednice i zajedništva? Zašto je izložba »Fiume Fantastica« bitna?

– U arhitekturi danas ima, kao i u znanosti općenito, puno istraživanja, puno primjedbi i frustracija, no malo konkretnih, jasnih i motivirajućih prijedloga. Danas svaki prijedlog nailazi na odobravanje, no i žestoku kritiku s druge strane. Mi smo se za bijenale odlučili napraviti nešto jako konkretno, izgraditi neki jasan, tjelesni prostor namijenjen ‘ad hoc’ zajednici; u ovome slučaju paviljon za zajednicu u Veneciji. U sklopu izložbe i knjige »Fiume Fantastica« analizirali smo niz riječkih fenomena, fragmenata – crtali smo i analizirali dijelove tvornice Torpeda, Hartere, kanjona Rječine, precrtavali stare razglednice, te crtali sve u 3D simulacijama, fantastičnim prikazima, s čime i knjiga završava. Za bijenale u Veneciji odlučili smo te 3D fragmente izvući van i pretvoriti ih u stvarne, opipljive fragmente, te ih uklopiti u novu kompoziciju, odnosno u stvarni prostor nove zajednice.

Triptih spoznaje​

​​Napravili ste i zanimljivu mrežnu stranicu od niza fragmenata koje posjetitelj i promatrač može koristiti kao svojevrsnu igru ili trgovinu elemenata koje slaže u vlastitu kompoziciju. Kako ste došli na ideju za tu web stranicu?

– Da, zapravo smo željeli pokazati da radimo jedan paviljon koji se sastoji od fragmenata, elemenata, tj. dijelova napuštenih riječkih industrija. Tako, primjerice, imamo bunker koji je bio na granici između Rijeke i Sušaka, a kasnije je postao zaštitni znak tvornice Hartera, zatim imamo izrezani dio napuštenog broda iz brodogradilišta »3. maj« te krov od stakloplastike koji je rađen po mjeri. Od tih elemenata koji ne služe klasičnoj arhitekturi napravili smo jedan paviljon koji unutra omogućuje da se stvori ad hoc zajednica. Pod tim krovom, nalazimo se unutar svojevrsne zajednice, a bunker koji je oduvijek bio simbol agresije, postaje utočište, svojevrsna soba stvorena za čovjeka. U tome pokazujemo posjetiteljima izložbe da arhitektura i njezini elementi možda i nemaju izvorna značenja. Arhitektura i njezini elementi sugeriraju upravo ono drugo, šire značenje – što i gdje mi upražnjavamo zajedništvo, koji je prostor u kojem radimo zajednicu te kako se družimo. Sve to puno nam je važnije od izvornog oblika i materijala, te ovdje konkretno možemo govoriti o primjeni duchampovskog ‘ready-made’ koncepta.

Raditi na izložbi, biti kustos izložbe te voditi multidisciplinaran tim stručnjaka – kakvo je to iskustvo i što to za vas znači u kontekstu svega čime se bavite?

– Izložba, istraživanje i projektiranje paviljona mi je važno iskustvo. Izložba Fiume Fantastika je bila prva u nizu povezanih aktivnosti, vođenih tura, događaja i evenata, recimo to tako, a služe mi kao mašina i prostor za promišljanje. Takav koncept nisam ja izmislio, tu metodu su koristili francuski filozof i sociolog Bruno Latour i redatelj Wes Anderson koji su napravili nekoliko izložbi s kojim su htjeli ispričati neku priču, tako da gledatelj dođe na izložbu, ulazi u jednu priču koju je kustos složio, a onda razgledavanjem te izložbe dođe do neke svoje, nove, autentične i neočekivane spoznaje. Latour i inače u njemačkom muzeju ZKM Karlsruhe radi takve izložbe sa stručnjacima različitih profila, od umjetnika, ekologa, povjesničara, filozofa, do kulturnjaka. Njegove se izložbe doimaju poput nekog parlamenta; dolaskom na izložbu posjetitelj ulazi u priču s mnoštvo aktera, artefakata koji komuniciraju jedni s drugima, a posjetitelj obilaženjem i razgledavanjem cjelokupno razumijeva stvar. Jednako tako i riječka izložba je kao svojevrsni Korzo po kojem se hoda i slobodno razgledava slike, no, naravno, može se razgledati i uz stručno vodstvo.

Ako vas dobro pratim, izložba nije cilj, ona je samo neka vrsta arhitekture za zajedničku debatu, konfrontaciju raznih ideja koje kasnije pretačete u knjigu?

– Da, nakon svega, nakon dvije godine rada i debate, imamo knjigu koja je tekst, narativ, odnosno autentična priča. Ovo ljeto ćemo spojiti riječku izložbu s ostalim povezanim aktivnostima, tako da ćemo imati izložbu koja će biti otvorena, moći ćete dobiti knjigu, pročitati je, otići u Veneciju i sklopiti neko svoje, novo iskustvo. Dakle, knjiga kao tekst i znanje, priča, zatim prostorno iskustvo riječke izložbe, vođene ture, i Venecija kao izdvojeni paviljon koji komunicira s globalnim svijetom čine triptih spoznaje naše autentične i specifične priče.

’Cyber’ srednji vijek​

Što je za vas danas zajednica, kako uopće živimo danas zajedno?

– Ljudi bi kao nikad htjeli biti zajedno, no nismo zajedno, to nekako svi osjećamo. Već i društvene mreže, koliko god u teoriji spajaju ljude, zapravo ih razdvajaju i polariziraju, a uz to živimo u svojevrsnim digitalnim ‘bubbleovima’. Ponekad mi se čini da živimo u digitalnom srednjem vijeku, u ‘cyber’ srednjem vijeku. Nas zanima kako da ljudi različitih razmišljanja i pogleda na okoliš budu zajedno. Nas to izuzetno intrigira, no u prvome redu smo arhitekti pa nas intrigiraju zajednički prostori i mjesta na kojima ljudi mogu biti okupljeni. Upravo taj naš paviljon tematizira takvu vrstu zajedništva.
Dakle, zajednica je svojevrstan konsenzus i vjerovanje u neku ideju. Zajednica ne pokriva svih, mi se dogovorimo da u ovome trenutku vjerujemo u nešto, a prostor u kojem boravimo trenutno je prostor naše zajednice. Živimo u radikalno drugačijem vremenu. Danas ima tisuću istina, a bitno je u što mi koji smo se našli u istome prostoru iskreno vjerujemo. Prije sto godina, točno smo znali kako izgleda trg, ulica, kuća. Danas imamo puno mjesta na kojima možemo biti zajedno, a to ne mora biti isključivo i samo javni prostor. Najbolji su primjer recimo ‘shopping’ centar, crkva, privatni prostori koji se koriste u javne svrhe i u kojima ljudi borave i ulaze u njega jer se vode nečime zajedničkim ili vjeruju u nešto slično. Ključno je vraćanje vjere u zajednicu.

Ovdje dolazimo i do Centra za urbane studije. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Centar za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam – DeltaLab koji je osnovan 2018. godine je zapravo multidisciplinaran istraživački, obrazovni i produkcijski centar pri Sveučilištu u Rijeci. Centar se sastoji od multidisciplinarnog tima koji čini velik broj stručnjaka. DeltaLab nije novi fakultet za arhitekturu, nije ni dio Filozofskog fakulteta, ni inženjerski fakultet, kao ni dio Akademije primijenjene umjetnosti, no sadrži znanja, vještine, stručnjake i studente svih tih fakulteta i područja.
Dakle, cilj osnivanja ove platforme, tj. Centra je bio kroz projekt, kroz knjigu i bijenale pokazati kako se to koristi znanstvena zajednica i znanstvena platforma za istraživanje i djelovanje u arhitekturi. Nakon svega toga, dobit ćemo i prve studente u obliku poslijediplomskog specijalističkog studija. Očekujemo da nam se priključe svi oni koji imaju već dosta znanja, no u potrazi su za novim iskustvom, drugačijom vrstom spoznaje te znanjima koja su potrebna za stjecanje kompetencija važnih za nošenje s konkurentnošću tržišta, politika, rada i zajedništva.

Koji je princip rada i istraživanja u DeltaLabu?

– Centar funkcionira tako da, ako radimo nešto vezano za biologiju, treba nam biolog, ako se bavimo umjetnom inteligencijom, jasno je da nam treba društvenjak, doktor koji se bavi neuronima, no i osoba koja se bavi automatizacijom, računalima. Danas je, prema tome, nemoguće svijet promatrati kroz predmete, fakultete i »krute« institucije. Takvo je shvaćanje svijeta odavno napušteno i pojedinac ne može biti kompetentan i odgovoriti na izazove ako ne koristi probleme i fenomene svijeta oko sebe da bi na njima učio.
Naravno, prilikom okupljanja stručnjaka bitno je jasno odrediti koga se zove i zašto, jer uključivanjem prevelikog broja stručnjaka stvaraju se šumovi. Jednostavno pojašnjeno, ako nešto pretražujete u Googleu, treba jasno znati što tražite, upisivanjem riječi kuća dobivamo širok spektar mogućnosti, ako utipkamo kamena kuća suzili smo pojam, zatim utipkavanjem kamena kuća s kosim krovom i malim prozorom pak dobivamo još uže i još određenije značenje, a pridodavanjem sintagme Heideggerova koliba, potpuno smo odredili ono što tražimo. Više nego ikad trebamo znati što tražimo, i jasno odrediti onaj kraj, ono što težimo doznati ili istražiti. Znanost je danas izgubljena u moru informacija koje nas okružuju. U takvome zasićenju mi zapravo guglamo, tražimo, no često ne znamo čime se bavimo. U istraživanju nečega interdisciplinarnoga treba prvo jasno odrediti samu temu, a tek onda treba odrediti tim stručnjaka koji radi na tome.

Igra na ispadanje

Arhitektura danas – novi pristupi ili promišljanja?

– Uzet ću za primjer recimo moju obitelj; i moj djed i moj tata bili su arhitekti, no danas se uloga arhitekta bitno razlikuje od one kakvu je imao pred trideset godina kada sam ja započinjao karijeru. Moj djed je, recimo, crtao nacrt za kuću i izvodio radove, a moji tata i stric su imali pred sobom deset tehničkih crtača, no uz to je i sam radio i crtao mnoge projekte. Ja pak sve manje crtam i uopće ne izvodim radove, nego radove izvodi neka druga kompanija, a crtež radi računalo.
Uz to, kad je moj djed radio Sušak, Rijeka je imala pet arhitekata, kad je moj tata radio, bilo ih je pedeset, a danas ih ima pet stotina. Dakle, arhitekt danas nema važnost ni na tržištu rada kao što je nekad imao.
Možemo reći ono što često spominje Rem Koolhaas, arhitekt danas je neka vrsta zvijezde, svugdje je prisutan, ali je njegova uloga u društvu manje značajna.

Što znači onda biti arhitekt danas?

– Već u samoj činjenici i brojci od nekoliko stotina arhitekata u riječkoj regiji možemo reći kako se radi o igri na ispadanje u kojoj prežive samo oni najbolji, čime zapravo dolazimo i do jedne nove hijerarhije. Prije, početkom 20. stoljeća, ako su te roditelji poslali na neki studij u inozemstvo, recimo Beč, bilo je za pretpostaviti da ćeš imati potrebno znanje, a time i kruh u rukama, a danas je to neizvjesno. U to vrijeme, recimo studirati medicinu u Pragu bilo je značajno, a onaj koji se vratio i koji je došao u rodni kraj bio je za domaće netko s onog svijeta, dok je to danas samo jedan od uvjeta, ali ne dovoljan. Razni avatari koje sam spomenuo na početku, nužni su danas. Štoviše, ovaj razgovor za dnevne novine također je dio projektiranja.

Kako je i ovaj razgovor jedan dio projektiranja?

– Početkom 1990-ih godina kad sam započinjao dovoljno je bilo da imaš neku ideju, da radiš i da si ambiciozan, no danas to nije dovoljno. Mislim da će arhitekt sve više trebati ponuditi gotov proizvod. Na primjeru potresa u Banovini možemo vidjeti kako ljudima ne trebaju ideje o gradu, već konkretan proizvod. Upravo u toj činjenici vidim naznaku smjera kojim bi se arhitektura mogla kretati. Dakle, arhitekt bi ponudio kuću kao gotov proizvod, kao što se nude automobili, kao Ikea namještaj; to bi ljudima riješilo puno problema. Nije dovoljno znati kako ćemo obnoviti Banovinu, nego je treba konkretno obnoviti. Tu dolazimo do nove odgovornosti arhitekta koja neće biti unutar ideja i uvjeravanja zajednice, već treba ići korak dalje i donijeti gotov proizvod – kuća kao gotov proizvod, no ne montažna kuća. To je odgovorno i skupo, no danas tako mnoge industrije rade.
Kad govorimo o gotovim proizvodima, jasno je da neki proizvodi uspiju, a neki ne uspiju. Tu će biti potrebna neka vrsta testnih arhitektonskih laboratorija koji će preispitivati performanse budućih kuća, slično kao brodica, auta, namještaja, računala itd.

Nova odgovornost

Kad govorite o promijenjenim uvjetima rada arhitekta te analizirate razliku u radu kod svojih prethodnika i vas, koje su još uloge arhitekta danas?

– Nova odgovornost arhitekta leži u tome da nudi konkretne odgovore, jasne i ponekad nepopularne odgovore. U samome planiranju i gradovima, došli smo do jednog kraja. Svi u predizbornim kampanjama govore o generalnom planiranju i GUP-ovima i nitko nije sretan u vezi toga, tako da mi se čini da smo i tu došli do jednog kraja. Čini mi se da će se uloga arhitekta radikalno promijeniti, i arhitekt će morati preuzeti potpunu odgovornost. A tu dolazimo i do jedne nove uloge i politike, pa tako neće biti dovoljno imati neku ideju, već je i politički, ekonomski, društveno i socijalno ostvariti.
Provođenje ideje bit će komplicirano zbog shvaćanja što je arhitektura, što je grad, ali će pozicija arhitekta biti sve više odgovorna, više no ikad. Kod planiranja gotovog proizvoda, jasno je, trebat će uključiti i znanja iz drugih disciplina, čime dolazimo do nove pravde. Također, koncept gotovog proizvoda na neki način ubija elitizam i neku vrstu nekretninskog biznisa, što je također zanimljivo za promišljanje.

Dolazimo li do odnosa politike i arhitekture te pozicije arhitekta?

– Osim roditelja, na mene su utjecala dva arhitekta, Igor Emili i Kazimir Ostrogović koji su za vrijeme Drugoga svjetskog rata otišli u šumu i ondje boravili pet godina, a potom su preuzeli vlast. Ostrogović je bio ministar graditeljstva u Beogradu, kasnije se vratio u Zagreb i radio Gradsku vijećnicu, a Emili je radio stari dio grada. Do 1970-ih godina arhitekt je bio jasno politički orijentiran, znalo se u što vjeruje, a zajednica je, s druge strane, kao država blagostanja, ako je tako zovemo i kod nas i u Europi, bila povezana a arhitekturom, jer je arhitekt zastupao grad za koji se znalo kako izgleda. U 1970-im godinama tržišna ekonomija pretvara arhitekta u osobu koja radi zbog profita, a u tome prepoznajemo radikalnu promjenu. Arhitekt više nije osoba kojoj se vjeruje, nego je arhitekt osoba kojoj vjeruje određena skupina, osoba koji proizvodi bolji proizvod – tipična tržišna ekonomija. Dakle, tu postoje uvjeti za novu paradigmu, odnosno dolazimo do nove odgovornosti arhitekta koju sam prije spomenuo.

​Arhitektura je čista politika

Kako vi vidite poziciju arhitekta u društvu danas?

– Danas se arhitekti iz mnogih stranaka uključuju u politiku, ne samo u Hrvatskoj, nego i u inozemstvu. Mnoge stranke tako imaju arhitekta koji se odluče baviti politikom, što nije nimalo lako, već je odgovorno i frustrirajuće, no to je po meni dobro jer se arhitekti moraju vratiti u politiku i time pridonijeti zajednici. Naravno da arhitekti mogu glumiti zvijezde i raditi elitne stvari, ali utjecaj na društvo u cjelini im ubrzo neće biti velik. Upravo zato želim puno uspjeha svim onim arhitektima koji se angažiraju u tom smislu i koji su shvatili da to moraju raditi.
Arhitekti, dakle, nisu dovoljno u politici, a posljednjih tridesetak godina su se potpuno odvojili. Način na koji se danas rade GUP-ovi, recimo u Zagrebu, Splitu, jasno pokazuju određenu frustraciju te manipulaciju nekretninama, potpuno van kontrole – arhitekt je van kontrole. Uključivanjem arhitekata u politiku on bi radio u sinergiji sa zajednicom, što bi se vidjelo u konačnome proizvodu. Što se tiče plana grada i dugoročnog planiranja prostora, mi moramo smisliti nove načine upravljanja prostorom, javnim prostorom, zajedničkim prostorom, privatnim prostorom, korporacijama, kapitalom i infrastrukturom.

Gdje je u svemu tome Rijeka?

– Možda najbolji primjer za to je Rijeka čije je lučko područje državno područje, željeznica je državna, a grad je lokalna samouprava. Bez sinergije države, lokalne samouprave, politike i strpljenja ne može se nešto postići. Ako se arhitekt svađa, piše na društvenim mrežama, organizira prosvjede, također ne može ništa postići. Treba zajednički, u areni pregovora i kontinuiranog djelovanja doći do rješenja. Arhitekt je po svojem »defaultu« pregovarač, komunikator, političan čovjek jer arhitektura jest čista politika, no i strateg je, stoga ima nevjerojatnu odgovornost. Biti arhitekt-političar je puno teže nego biti arhitekt zvijezda, no i jedan i drugi morat će u dogledno vrijeme ponuditi konkretan odgovor, dati smjer, preuzeti veliku odgovornost, a time zapravo ukoračiti u neizvjesno i jako opasno. Stvari se u urbanizmu i građenju odvijaju sporo i tromo, postoji i određena neizvjesnost u vidu smjera kojim se kreću, te je potreban period od ideje do realizacije. A ljudi s punim pravom žele sve što prije, već sutra, odmah i sad. Svi misle da će izbori sutra riješiti sve probleme, no dogodit će ono što Slavoj Žižek kaže – nakon revolucije opet dolazi svakodnevica, običan dan, ponedjeljak i dugotrajni proces za implementaciju promjena. Stvarnost je spora i iscrpljujuća, a ako nemate ideju i strasti, lako nestajete.