Ovih dana vodio se žestoki rat između našeg predsjednika i naše javne dalekovidnice. Doduše, predsjednik je reagirao tek kad je gospodin Togonal kao pervertirani partijski stup te iste takozvane javne TV sučelio njegovu kandidatkinju za predsjednicu Ustavnog suda s njenim oponentom s kojim ona predaje na istom fakultetu, iako protiv prve spomenute nemamo ništa protiv. Ali nije reagirao kad je par tjedana ranije taj isti Togonal u emisiji posvećenoj godišnjici proboja Jasenovca, »otvoreno« sučelio Slavka Goldsteina i Zlatka Hasanbegovića, što je bilo više nego degutantno. Totalna otvorena bujica.

Nije reagirao ni kad se taj isti HRT 3 probudio iz letargije i posvetio subotnje filmske »Posebne dodatke« Prazniku rada, s Johnom Fordom i Johnom Saylesom, tjedan dana nakon tog istog Praznika rada. Iako je lanjski 1. maj na Trećem protekao u znaku tog istog Saylesa, pionira amerindie narativa (šifra: »Matewan«). Ali s boljim i primjerenijim tajmingom.

Za Britaniju

Bilo kako bilo, Saylesov glumac fetiš David Strathairn glumi i u »Nomadlandu« oskarovke Chloe Zhao kao idealnom prvomajskom filmu, u kojem njegova Fern (Frances McDormand) u Amazonovu skladištu slaže pošiljke u žute kutije, sortira minerale u suvenirnici nacionalnog parka, čisti zahode u kampovima, pere suđe u fast foodu i sizifovski rinta u kamenolomu. Doduše, većina hrvatskih kina bila su na Praznik rada zatvorena zbog pandemije. Iako provincijsko kino »Midwest« pored kojeg korača Fern, prikazuje »Avengerse«. »Amazon plaća do četvrtka. A onda je to 375 dolara mjesečno«, kazat će starica u »Nomadlandu«. U protivnom njegov vlasnik Jeff Bezos valjda ne bi mogao organizirati komercijalne letove na Mars.

U jednoj od ključnih scena »Nomadlanda« ambijentiranoj u kantini tog istog Amazona, Zhao uokviruje tetovaže jednog od njegovih radnika koje citira nomadkinja Linda May. Riječ je o stihovima songa »Rubber Ring« Paula Morrisseya i njegovih Smithsa (»When you’re laughing and dancing. And finally living. Hear my voice in your head. And think of me kindly«). Ali i tetovažu koja nam poručuje da je dom tek riječ, ili nešto što nosimo u sebi, prizivajući Morrisseyev song »Home Is a Question Mark« (»Home is just a word? Or is it something you carry within you?«). Ostaje pitanje je li taj isti Amazonov radnik istetovirao te stihove u doba kad je Morrissey pjevao da je kraljica mrtva (»The Queen is Dead«), artikulirao vlastite veganske stavove (»Meat is Murder«) i sanjao Ms Thatcher na giljotini. Ali ni proletarijat više nije kao što je nekad bio. Zato nije ni čudo da je dobar dio tih istih »amazonaca« ne tako davno glasao za Trumpa i nije im bilo previše stalo do Sandersovih vunenih rukavica.

Ali vremena se mijenjaju. Taj isti Morrissey je tijekom recentnog gostovanja u popularnom showu Jimmyja Fallona ponosno pokazivao svoj bedž s natpisom »For Britain« e da bi entuzijastički naglasio vlastite pro Brexit stavove. Za neupućene, taj isti For Britain je ultradesna sljedba notorne antiislamističke aktivistkinje Anne Marie Waters. Da bi paradoks bio veći, čak je i opskurni Nigel Farage opisao njene članove kao »naciste i rasiste«. Iako Morriseyevo koketiranje s krajnjom desnicom nije nikakav šok.

Prisjetimo se njegovih ranih devedestih u kojima je prigrlio njen fašistički imaginarij, zamotan u britansku zastavu (šifra: »The National Front Disco«) artikulirajući vlastite antiimigrantske stavove. Kasnije će kritizirati prvog londonskog gradonačelnika muslimanske provenijencije Sadiqa Khana da »ne može pravilno govoriti«. A na njegovoj meti našao se nakon afere Weinstein i #MeToo pokret.

Vremenski stroj

»It stinks«, izjavio je veliki Billy Bragg, koji je obožavao Smithse i poput autora teksta koji držite u ruci nazočio u osamdesetima njihovu legendarnom koncertu u londonskoj Brixton Academy. U takvom diskursu ostaje pitanje zaslužuje li danas Morrissey film »Shoplifters of the World« s Amazon Prime pečatom, koji priziva njegov legendarni song. U tom komadu koji je režirao nenadahnuti Stephen Kijak, grupa njegovih hardcore fanova, frustriranih raspadom The Smithsa, upada u lokalnu denversku radiopostaju specijaliziranu za heavy metal, te prisile njena DJ-a Full Metal Mickeya (Joe Manganiello kao jedina doista svjetla točka filma) da cijelu noć puštaju Morrisseyeve songove. Doduše, uvodna špica navodi da je film »temeljen na istinitim namjerama« (»based on true intentions«). Dobrim namjerama? Ovisi iz kojeg kuta ih promatramo. Je li riječ o odi o izgubljenom vremenu mladosti ili kičastom vremenskom stroju koji nema hrabrosti otići do kraja, rastrganom negdje na pola puta između bedastog i iskrenog.

Doduše, Kijak je okupio sjajnu glumačku teen ekipu. Helena Howard koju smo upoznali u genijalnom komadu »Madeline’s Madeline« Josephine Decker, glumi kulersku blagajnicu Cleo iz supermarketa koja štuje Smithse poput totema. A snenog Deana s pištoljem portretira Ellar Coltrane, poznatiji kao Mason iz »Odrastanja« Richarda Linklatera. Iako autor nije dovoljno iskoristio njihov potencijal. Tu je i gay Billy (Nick Krause) koji biva regrutiran u »Reaganovu armiju« kako bi zadovoljio očevu ideju muževnosti, te njihova prijateljica Sheila koja doduše više preferira Madonnu, iako se s voljenim Patrickom zavjetovala na celibat, privučena Morrisseyevim romantičarskim idejama.

Ostaje pitanje bi li Sheila i Patrick prihvatili njegove ksenofobne tlapnje. Možda ni onaj radnik iz Amazonovih skladišta koji ponosno pokazuje tetovaže s Morrisseyevim stihovima, ne bi praviše mario za njegove recentne stavove, omamljen njegovom glazbom. No, ako je taj isti Morrissey izjavio da je Britanija izgubila vlastiti identitet pod najezdom stranaca, ne bi nas čudilo da poruči autorici »Nomadlanda« Chloe Zhao da se vrati u Kinu.

Jer, paradoks je tim veći da jedan glazbenik koji je nekad nudio utjehu ljudima poput Cleo i Deana u njihovim najtežim i najusamljenijim trenucima, danas postaje populistički guru onih koji miniraju slabosti i senzibilitete osobnosti s kojima se nekad identificirao.