Kako je navedeno u najavi riječkog HNK-a, s obzirom na to da je tragična sudbina spriječila Milutina Polića da napiše operu, uglazbljivanjem ovog teksta Juranić želi pridonijeti uspomeni na braću Polić i njihov udes, zbog čega su u partituri sačuvani i neki motivi i skice za operu koje je Milutin uspio napisati
povezane vijesti
Nakon odgode zbog lockdowna, u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca za 20. svibnja najavljena je praizvedba »Opere po Kamovu« Zorana Juranića. Autor libreta je najveći riječki pisac Janko Polić Kamov, a nastao je prema sadržaju drame »Slijepčeva žena« Marijana Derenčina. Ne tako davno, pronalazak do tada nepoznatog libreta koji je Kamov napisao za svoga brata Milutina zaintrigirao je hrvatsku kulturnu javnost. Iako nije riječ o izvorno Kamovljevoj priči, tekst koji je on naslovio »Kad slijepci progledaju« ima sve odlike razbarušene i izravne autorove naracije, a uz to pokazuje i vrlo dobro snalaženje u pravilima verističke libretistike.
Kako je navedeno u najavi riječkog HNK-a, s obzirom na to da je tragična sudbina spriječila Milutina Polića da napiše operu, uglazbljivanjem ovog teksta Juranić želi pridonijeti uspomeni na braću Polić i njihov udes, zbog čega su u partituri sačuvani i neki motivi i skice za operu koje je Milutin uspio napisati. Ovim povodom riječki publicist i kamovolog Mladen Urem podsjetio nas je na tekst »Marginalije uz izvedbu ‘Suite fantastice’ Milutina Polića u Londonu«. Naime, u londonskoj crkvi St John of Jerusalem 3. kolovoza 2017. godine East London Symphony Orchestra izveo je orkestralnu »Fantastičnu suitu«, najpoznatije i najznačajnije djelo hrvatskog skladatelja Milutina Polića. Iako je Polić počeo skladati pod utjecajem romantizma (Giacomo Leopardi je bio njegov omiljeni pjesnik), kasnije se osjeća pomak prema modernizmu i nadolazećem ekspresionizmu.
Milutin Polić (Sušak, danas dio Rijeke, 4. kolovoza 1883. – Rijeka, 3. lipnja 1908.), u čijim se skladbama, značajno za povijest hrvatske glazbe, prvi put pojavljuju elementi ekspresionizma, bio je brat dvojice znamenitih hrvatskih književnika – Janka Polića Kamova i Nikole Polića. Boležljiv od ranog djetinjstva, glazbom se počeo baviti tek u dobi od 15 godina. Dijelom samouk, teško se probijao u glazbenoj naobrazbi. Privatno je učio kod F. S. Vilhara, da bi potom pohađao Glazbenu školu Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu (1903. – 1905.). Zahvaljujući obiteljskim vezama s Venecijom, 1906. na venecijanskom Konzervatoriju »Benedetto Marcello« upisao je studij kompozicije, koji je prekinula njegova prerana smrt. Studirao je kod čuvenog Ermanna Wolfa Ferrarija, koji je bio oduševljen venecijanskom koncertnom izvedbom Polićeva djela »Capriccio Croato«. Novine su zabilježile taj događaj navodeći da mu je oduševljena talijanska publika klicala »Evviva Croato!«, spominje Urem.
Milutin Polić napisao je pedesetak skladbi od kojih je sačuvana samo 21. Iako je pisao za različite izvoditeljske sastave, najbrojnije su njegove vokalne skladbe. Umro je od posljedica dugotrajne i iscrpljujuće tuberkuloze kostiju.
»Život Milutina Polića, kao i njegova brata Janka, obavijen je brojnim nepoznanicama što i danas intrigiraju suvremenog kulturnog recipijenta i znanstvenike pozivaju na istraživanje njegova iznimno interesantnog i vrijednog života i glazbenog opusa. Za afirmaciju glazbenog djela Milutina Polića u Hrvatskoj je relativno malo napravljeno. Osim što je Petar Velnić dao tiskati njegovu »Suite Fantastica«, vrlo je mali broj autora koji su kod nas dali svoj prilog izučavanju života i djela Milutina Polića. Valja istaknuti opernu prvakinju Mirellu Toić, koja je svojim autoritetom i nastupima, te realizacijom nosača zvuka, bitno utjecala na suvremenu recepciju njegove glazbe, akademkinju Koraljku Kos koja je stručno popratila izvedbu »Fantastične suite« za orkestar, koju su snimili Zagrebački simfoničari RTZ-a pod vodstvom Vladimira Kranjčevića, glazbene teoretičarke Arneu Kamenarović i Lovorku Ruck, koje su istraživale njegov život te Vladimira Pergjuna, Zorana Juranića, Petra Velnića, Vladimira Babina, Moniku Cerovčec i Srđana Filipa Čaldarovića, koji su puno učinili da opus dođe do šire publike. Također, do danas je realizirano samo nekoliko naslova koji se referiraju na njegov glazbeni rad (Pjesnik crnog mjeseca, Pjesma smrti, Pod Učkun, Sitne pjesme i Suite Fantastica) te bi u budućnosti svakako trebalo više pažnje posvetiti javnoj prezentaciji njegovih djela«, smatra Mladen Urem.