Nakon što je kapitulirala Mussolinijeva Italija, jedinice NOP-a, Titove partizanske vojske, u rujnu 1943. uspjele su razoružati i preuzeti veliki dio oružja 6 talijanskih divizija. Pojačalo je to gerilsku vojsku, ali i stvorilo osjećaj da rat nedvojbeno ide u korist Saveznika. Sve više je mladih odlazilo u partizane, sve više je bilo onih koji su realnom smatrali izjavu na Visu koju je Tito izgovorio citirajući slovenski partizanski tisak.

Istra, Slovensko primorje, Koruška, svi koji tamo žive, bili su okupirani od 1920. Da ti krajevi trebaju postati jedno s domovinom koja se rađala u borbi, bila je: “To želja svih nas, to je želja i svih njih onamo. Mi tuđe nećemo – no svoje ne damo!”, izgovorio je maršal Jugoslavije u rujnu 1944.

Potom je 1. ožujka 1945. osnovana Četvrta jugoslavenska armija. Zapovjednik joj je postao general-lajtnant Petar Drapšin, student Praške univerze. Uz njega su bili Boško Šiljegović, student Filozofskog fakulteta u Skopju i Pavle Jakšić, inženjer s pariškom diplomom. Jedinice u kojima je najveći dio boraca bio upravo sa slovenskog i hrvatskog područja, imale su zadaću izbiti na nove, zamišljene granice Jugoslavije. Započela je tako utrka sa saveznicima koji su nastupali s druge strane Jadrana. Jedinice JA 25. su travnja 1945. stigle do Sušaka i izbile na Rječinu. Stara granica Kraljevine Italije i sada već DFJ bila je dobro utvrđena. Na sjeveru Jadrana koncentrirale su se najrazličitije jedinice, najviše njemačkih, ali onda i četničke, Nedićevci, brojni povlačeći elementi, koji su ili branili Hitlerovu “Alpsku tvrđavu” ili samo nastojali pobjeći na Zapad. Iz Trsta je na nekadašnju granicu kod Rijeke upućena još jedna njemačka divizija, pa je bitka Rijeku bila duža i krvavija no što se to moglo očekivati.

U pozadini glavne bitke

Nakon desanta na Krk i Cres, vojnici 9. Dalmatinske divizije iz mjesta Beli izvršili su desant na Brseč i Mošćenićku Dragu, pa nastavili prema Trstu. Jedinice Ratne mornarice predvodio je Slovenac Josip Černy, nekada kraljevski časnik. Bitka za Trst dobila je svjetski odjek. Talijanski veleposlanik u Washingtonu Alberto Tarachaini tražio je da, ako je potrebno, Amerikanci uđu i u sukob s partizanima. To se nije dogodilo, mada je sve više bilo onih koji su htjeli prekinuti dvojstvo na Apeninima. Talijane je iz kampa poraženih i prvih saveznika Njemačke, trebalo posve prevesti u kamp saveznika. Jedan rat, u kojem su još dnevno ginuli deseci tisuća ljudi, završavao je; drugi, za koji se još nije znalo kako će izgledati, tek je trebao započeti. U tom sukobu, velika i važna Italija bila je koristan saveznik, a potencijalni sovjetski dolazak na sjever Jadrana, bio je opasan i nepoželjan.

Titove su snage od 26.4.1945. počele snažni pritisak prema Trstu. Američke i britanske jedinice feldmaršala Alexandera na Apeninskom su poluotoku zaostajale. U tome kontekstu, sada u pozadini glavne bitke, vodila se 11 dana duga i iznimno krvava bitka za Rijeku. Glavninu snaga koje su oslobađale Rijeku vodio je Stanko Parmać, komandant 19. Sjevernodalmatinske divizije. Odredi su sa Sušaka udarali na Sv. Katarinu, mjesto najkrvavijih bitaka. S desne strane napredovalo se prema Rijeci preko Klane, gdje su jedinice 26. divizije vezale veliki dio njemačkih snaga, kako bi Dvadesetoj diviziji JA omogućili prodor prema sjeveru. Sjevernodalmatinska divizija imala je oko 1.500 boraca. Rijeka je oslobođena 3.5. Njemački 97. korpus u Riječkoj operaciji nije slomljen, već su se, uviđajući da je stvar izgubljena, povukli prema Ilirskoj Bistrici i tamo još neko vrijeme odupirali. U Puli su se njemačke jedinice admirala Bayera borile do 5.svibnja 1945., očekujući da će se predati zapadnim Saveznicima. Zagreb je, konačno, ustaški sve do 8. svibnja 1945.

Kraj rata, ali ne i početak mira

Za sve je pobjeda značila kraj rata, ali ne i početak mira. Kao što je 1918. završila dionica riječke povijesti, a mađarska Rijeka postala je samo štivo u povijesnim knjigama, tako je 1945. Fiume postala ili počela postajati Rijeka. Talijansko-jugoslavenski, a zapravo slovensko-hrvatski odnosi rasplitat će se još neko vrijeme, desetak godina do provizornog razgraničenja 1954., pa još dvadeset godina do talijanskog priznanja granice 1975, pa još petnaestak godina do razgraničenja na moru 1989. strateški ipak, za Federalnu Hrvatsku, promjena se dogodila već 3. maja. Za republiku, kao i cijelu zemlju, bilo je to silno važan rezultat. Hrvatska je dobila treći grad po veličini, veliku luku, bez obzira što su, za razliku od Trsta, okupatorske snage u Rijeci razorile lučka postrojenja.

Rat, kada je završio, doveo je do eksplozije nasilja prema svima koji su podsjećali na prošle vlasti, bili stvarni ili zamišljeni simpatizeri režima koji su do jučer sijali smrt. Smrt se kod nas kretala poput klatna, pa su civili nacija koje su do jučer bile privilegirane, sada postajali žrtve. U Italiji je u tome vremenu stradalo najviše civila ili onih koji su bili na strani fašista, oko 12.000 ljudi, piše Ian Kershaw. Tjednima nakon što su oslobođeni gradovi Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike, nove su talijanske vlasti likvidirale doušnike, političare ili one koji su bili naprosto manje sretni, poslovni suparnici ili loši susjedi. Na Zapadu nije bilo masovnog iseljavanja nakon što je rat završio, ali s istočne strane kontinenta, prije no je povučena Željezna zavjesa, sve je bilo surovije, krvavije. Iseljeno je pola milijuna Ukrajinaca u Ukrajinu. Onih 100.000 koji su ostali unutar granica nove, NR Poljske, nasilno su iseljeni iz pograničnih područja na krajnji, nekada njemački, zapad Poljske.

Nešto manje od 1,5 milijuna Poljaka preseljeno je u Poljsku iz Ukrajine i Litve. Iz sada ukrajinske Rutenije, iseljeni su Slovaci i Česi, a iz Čehoslovačke su izbačeni Nijemci, njih oko 3 milijuna. Sudetski su se Nijemci preselili tek pošto ih je 30.000 ubijeno, kako bi, valjda, shvatili da se svijet promijenio. Istok Europe nekada je imao 12 milijuna Nijemaca. Mnogi su već prije kraja rata poslani u Njemačku, koja se smanjila i isto tako promijenila. Oko 70.000 Slovaka iz Mađarske poslano je na sjever, u Slovačku. Iz Rumunjske je istjerano 100.000 Mađara. Europa se promijenila, praznila, grupirala. Šest milijuna Židova, koji su živjeli posvuda, nestalo je u Holokaustu. Nikada u povijesti ratovanja, nije izveden takav zločin, istrebljenje jednog naroda s jednog kontinenta.

S istočne strane Jadrana, kao i u Istočnoj Europi, sve je bilo još izraženije. Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu, po svemu bila Istočna Europa: umiralo se masovno, bio je to prostor gdje je u odnosu na ukupan broj, protužidovska politika bila najsmrtonosnija i to od režima koji je prije svega bio anti-srpski. Istočnoeuropska bila je i poslijeratna represija, prosječno veća od one koja se događala u Francuskoj ili Belgiji. Esulski povjesničari govorili su kako je većinsko talijansko stanovništvo Rijeke, 93% talijanskih Riječana, otišlo iz grada. Ukupno je 270.000 Talijana otišlo iz krajeva koji su nakon 1945. postali hrvatski i slovenski, znači jugoslavenski. Bio je to strašan udarac, a proživjeli su ga mnogi gradovi. Rijeka je bila grad na granici, mjesto gdje su se u eri nacionalizama sukobljavali različiti identiteti, gdje se hrvatski govorilo kao i talijanski. Ono što se dogodilo u krajevima sjeverozapadne Hrvatske ipak je bio nastavak odnosa kakvi su trajali u 20. stoljeću. Fašizam na granici, kako ga imenuju slovenski povjesničari, bio je grub, divlji, kakav je bio i antifašizam kada je 1945. podvučena crta i kada se počeo graditi novi odnos, nakon što je Jadran prestao biti talijansko jezero.

Sindrom Vichyja

Drugi svjetski rat bio je puno toga, sukob nacionalizama, ideje da se stvori posve novi, drukčiji svijet, bio je to i rasni sukob. Mnogi su nakon što je sve jednom bilo gotovo tražili mir, prestanak nasilja, ma što da to znači. Suđenja koja su se odvijala neposredno nakon rata, brzo su prestala. Da se tada moglo pokušati shvatiti zašto je tako veliki broj stanovnika tolerirao ili pristajao na suradnju s nacionalizmom i fašizmom, zašto su deseci tisuća pohrlili u ustaški pokret, barem formalno tvrdeći kako su spremni na revoluciju u društvu, na etnički čistu Hrvatsku, nama bi danas bilo lakše. Ustaški pokret ostao je zato nakon rata bezimen, tek skupina kolaboracionista, fašista bez imena, baš kao što su žrtve fašizma često ostajale bez nacionalnosti, bez imena, tek nestale skupine ljudi. Sve je privremeno zaboravljeno, potisnuto. Hladni rat nije trpio politike suočavanja, propitivanja, a “sindrom Vichyja”, kako se to nazivalo u Francuskoj, stav da je za zločine kriv netko drugi, da podvlačimo crtu i krećemo u boj protiv novog neprijatelja, vladao je posvuda.

Potom su se stvari počele mijenjati, u osamdesetima, na kraju još jedne epohe. Europa je postala svjesna da se Ratu treba vratiti, da je Europska unija i društva u kojima živimo, rezultat toga rata, njegovih strahota, da oni koji su nestali, trebaju ponovo progovoriti, pokazati da su bili tu, da se društvo budućnosti treba graditi na vrijednostima koja bi rat trebali trajno odbaciti, potisnuti. Događalo se ono što se događa uvijek, da se važnim događajima vraća i gleda ih se na novi način, uočavaju prešućeni događaji, bolje se vide sve nijanse života nekad. Kod nas se, međutim, dogodio ćorsokak, nismo se približili najrazvijenijima, već smo se najčešće vratili na Istok u načinu na koji smo prošlost gledali. Prošlost nam ne bi trebala biti opterećenje, jer ne možemo ispravljati ono što bismo danas učinili drukčije. Ono što je bilo loše, trebamo objasniti. Isto tako, moramo se jasno odrediti prema onom što smatramo da je bilo dobro. Riječani su 3. svibnja 1945. prekinuli nacističku vlast. To je razlog zašto je Rijeka danas u Hrvatskoj. To je razlog obilježavanja ovoga dana.

Odnos prema prošlosti

Kada se Hrvatska jednog budućeg 3. svibnja, recimo za 14 godina, nakon što će ponovo biti predsjedavateljica Vijeća Europske unije, u još jednom, kako bi to rekli naši diplomati i političari, ‘povijesnom’ predsjedanju organizacijom čiji smo članovi, bit će to dobar trenutak da se promotri što je učinjeno na različitim poljima u proteklom razdoblju. Kakva nam je infrastruktura, koliko smo radnih mjesta otvorili, kako smo se nosili s pandemijom, kakve su bile naše reforme, ali i što smo učinili s politikom sjećanja i politikom povijesti. Odnos prema prošlosti jedna je od važnih posebnih politika, jasni pokazatelj gdje jedno društvo stoji i kakav smjer ima. Nije to tlapnja onih koji su profesionalni povjesničari, već ono što je političku Europu odredilo. Stari kontinent možda postaje “muzej svijeta”, kontinent starijeg stanovništva, koji gubi globalnu utrku s Azijom i Amerikama, ali će uvijek biti prostor koji je obilježio svijet.

Način na koji će se Europa danas odnositi prema vlastitim društvima početkom 20. stoljeća, najviše će pokazati koliko se svaka od tih zemalja promijenila. Primjerice 14 godina od danas, tadašnji će vladari Hrvatske trebati nešto reći o komemoracijama u ustaškom logoru u Jasenovcu, netko će možda objasniti da se od 2006. do 2021. nije obranio nijedan doktorat o Holokaustu, a otvoreno je 8 novih studija povijesti i to u zemlji u kojoj se stalno o Drugom svjetskom ratu govori. Pitat ćemo se kako smo obilježavali mjesta stradanja u ratu u kojem je dnevno, od Kine do Normandije, umiralo 27.000 ljudi, a deseci logora postojali su na teritoriju ondašnje Hrvatske. Buduća će hrvatska vlast morati reći što je učinila da oni koji su tu bili prije nas, a nestali su zato jer su bili drukčiji ili su bili borci, ponovo progovore, dobiju ime, uspiju reći da su bili tu prije nas, da su bili ljudi sa svojom talentima i manama.

Grad susreta

Kada se za 14 godina, nakon tri kruga novih lokalnih izbora ponovo bude procjenjivala Rijeka i Kvarner, Gorski kotar i kvarnerski otoci, pitat ćemo se je li grad na Rječini za svoj praznik, u vrijeme kada su 1945. partizanske jedince ušle u grad, vodio svoje politike povijesti bolje ili puno bolje od Republike u kojoj je treći grad po veličini. Za početak, oni koji su pali oslobađajući Rijeku nisu prešućeni i to je već drukčije u odnosu na veliki dio zemlje. Muzejska četvrt i novi Povijesni muzej u Benčiću pokazuje moderni pogled na povijest grada, pogled za budućnost. “Luka različitosti” puno je više od tolikih drugih mjesta, grad susreta, mjesto gdje se različiti identiteti više ne potiru.

Rijeka je, kako to izgleda nekom to sve promatra izvana, mjesto je gdje manjinske zajednice žive zadovoljnije i ispunjenije, gdje su vraćeni simboli koji zapravo nikada nisu trebali biti sporni, gdje stari spomenici nisu rušeni, a gdje su se oni najnoviji, izgradili dobro uklopili. U Rijeci se progovara o važnim i neugodnim povijesnim epizodama javno, u kazališnim predstavama, na znanstvenim skupovima, Sveučilištu. Onima izvan Rijeke, onima koji su primjerice Nijemci u Osijeku, Srbi u Grubišnom Polju ili netko tko bi u dolini Neretve poželio podsjetiti na Stanka Parmaća, Rijeka izgleda kao nedostižan uzor. U zemlji koja je često na začelju Europe po svim mjerilima,

Rijeka je bolja od ostatka Hrvatske i to bi trebalo pojačati, pokazati svima da se može bolje. Vrijedi to i za Rijeku, jer bolje uvijek može, a posebno za Hrvatsku. Prošlosti nećemo pobjeći, samo je pitanje koliko će nas dugo pratiti i hoćemo li s njom razgovarati ili se svađati.

Piše: Tvrtko JAKOVINA
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu