Bruno Langer: Zahvaljujući IDS-u Pula je postala najzaostaliji grad na Mediteranu

Snimio Vedran KARUZA

Današnju vlast u Puli personificiranu Borisom Miletićem karakteriziraju lakomost, oholost, pohlepa, silan trud na gušenju slobode medija, ma sve ono što ni u kom slučaju ne smije biti karakteristika demokratskog društva. Upravo stoga je promjenu smjera kretanja razvoja Pule lako definirati: tako da se promijeni većina onog što je danas karakteristika njezinu vlasti

povezane vijesti

Iskreno, silno mi nedostaje. Znao me i baš grubo vrijeđati iznerviran mojim beskompromisnim primjedbama, znao je istinski gubiti živce kad god bi me vidio, a ipak, istarska politička scena bez njega je tako prazna i jadna. Ivan Jakovčić, osoba koja je u meni budila bijes zbog mnogih političkih i ekonomskih procesa koje je pokretala, sad mi provocira skoro pa pozitivne emocije.

Naprosto, od kad ga nema na sceni, od kad se povukao, nestao – sve je tako dosadno. I ne da si laskam, od kad Jakovčić šuti, nemam dostojnog protivnika. Čemu politička borba kad se nemaš s kim zakačiti.

Smiješak uokviren jednom od najnevjerojatnijih frizura u Hrvatskoj. Siva, valovita kosa koja se sjeća neke druge boje i dužine, ne uzmiče. Iako će Bruno Langer, jedan od najznačajnijih »začinjavaca« istarske, pa i mnogo šire, hrvatske političke scene u srpnju napuniti 72 godine, vrijeme za njega kao da je stalo. Nevjerojatna energija i jedan od, u najmanju ruku, najneobičnijih životnih puteva. Posebno kad se spoje njegov rad unutar državne uprave i njezinih inspekcijskih tijela, te slojevite poruke koje je slao putem Atomskog skloništa, rock grupe nastale u punk vremenima iako ne zvuka tih vremena.

Bruno Langer / Snimio Vedran KARUZA

Sve je politika

– Sve je politika. Kad se sjetim samo našeg prvog snimanja, vrijeme s kraja sedamdesetih godina. Onako tipično pankerski, snimali smo umjetničke fotografije na – smetlištu. S ostacima civilizacije koju smo tamo pronalazili. Tada, prije više od četiri desetljeća to mjesto, to pulsko smetlište, Kaštijun nije bilo poznato kao što je to danas. Ali kakvi smo i gdje na žalost idemo, govori nam jedan drugi podatak. Kad je Sklonište snimalo te fotografije, Kaštijun je bio ogromna rupa nastala nakon iskapanja boksita, zatrpana gradskim smećem koje je djelomično i gorjelo. Nasred smetlišta bila je čelična cijev koja je označavala visinu od 40 metara nakupljenog otpada. Znate gdje je danas? Brdo od 60 metara iznad kote terena! Kaštijun je narastao za preko stotinu metara! Jasno vam je onda – gdje idemo i što nas na tom putu čeka.
Langerove opservacije je praktično nemoguće pohvatati. Razgovor koji smo s njim vodili u privlačnoj, staroj kući na obali kupališta Valkane, definira silna dinamika. Bez »dlake na jeziku« češlja prošlost i budućnost Istre u zadnjih pola stoljeća. Glazbenik, umjetnik, ali i državni službenik iz možda najrigidnijih birokratskih službi – godinama je bio šef ekipe rušenja bespravno sagrađenih objekata na području tadašnje Skupštine općine Pula, koji se nije libio na području Barbarige porušiti na desetke nelegalnih kuća od kojih su neke pripadale i ljudima s iznimno visokih pozicija tadašnje vojne nomenklature, pa čak i pukovnicima JNA.
– Nikad nisam bio u partiji, a to nije ni bio uvjet da se zaposlim u Općini. A kako je danas? A što se tiče rušenja kuća – rješenje izvršenje. Bilo je tu situacija koje su značile i prislanjanje pištolja na moje čelo, ali nikad se nisam bojao. Nikog i ničeg. I danas kad krenete na teritorij uobičajene i zakonom dozvoljene slobode govora, kod nas nailazite na sudove koji bez pardona, onako paušalno i bez temeljitijeg uvažavanja zakona, propisuju kazne. Kao u mojem slučaju spora s gradonačelnikom Pule Borisom Miletićem, u procesu »nije u stanju voditi kafić, kako da to čini s Gradom«. Sud je prije nekoliko mjeseci presudio protiv mene, a meni drago. Naravno da idem dalje, a mom veselju neće biti kraja kad Strasbourg donese presudu. Oslobađajuću po mene, dakako. Ali, jedno je ta razina. Sasvim drugi užas koji se u meni rađa kad pomislim kolika je to prepotencija kad suci, koji nadam se apsolutno poznaju zakone baš jednako kao i oni u Strasbourgu, mrtvi-hladni presuđuju u korist – političara na vlasti. To je neviđeni pritisak na slobodu, na demokratski organizirana društva!

Fantastična glazbena karijera

– Na sutrašnji dan bit će mi točno 56 godina od kako sam prvi put stao na pozornicu i odradio gažu. Bilo je to u Vodnjanu, sastav je bio Logaritmi, s kojim sam kasnije svirao godinama, a u svijet glazbe krenuo sam s bas gitarom koja je imala samo dvije žice. Kasnije je, početkom sedamdesetih, na red došla super grupa, po imenu a i kvaliteti jedna od najboljih na jugoslavenskim prostorima, koparski Boomerang, da bismo 1976. osnovali Atomsko sklonište. Ponosan sam na svoje glazbeno stvaralaštvo, što se potvrdilo i 2019. godine kad sam s obnovljenim Skloništem imao ljetnu turneju u 50 gradova. I još jedna zanimljivost, na toj su turneji sa mnom svirali novi članovi: gitarist Matija Dadić, unuk, pazite ne sin – unuk Saše Dadića, bubnjara iz prve naše postave i njegov vršnjak Eric Vojak na bubnjevima. A kad već prebirem po svojoj glazbenoj prošlosti, istaknut ću još jedan raritet na koji sam jako ponosan, mada je neposredni povod za nastanak te pjesme bio – jako tužan. Kako je poznato, kineska politička vrhuška i njihova vojska odlučili su masakrom ugušiti pobunu studenata na središnjem trgu Pekinga Tiananmenu. Poubijali su i spalili na tisuće pobunjenika, a njihov pepeo brutalno, s dodatnim poniženjem – šmrkovima isprali. Bilo je to 1989. godine. Nešto kasnije, nalazio sam se u Americi, a ta strašna šutnja zapada koji je zbog ekonomskih interesa također okretao glavu od pokolja, nagnali su me na pisanje pjesme »Kineski bicikl« koja je ušla na – američki Top 100! U svijetu glazbe, kako je poznato, to se smatra jednim od najvećih mogućih glazbenih postignuća.

Izdaja IDS-a

Ali, zar oni misle mene i ljude slične meni poput Damira Kajina, ljude koji neće prešutjeti nepravde i devijacije unutar političkog sistema, na taj način zaustaviti, ušutkati? Kako jadno! Pa nisam šutio ni onda kad je to bilo opasno, nisam šutio osamdesetih kad je trebalo izboriti slobodu govora, ukinuti verbalni delikt, pa da danas šutim?! Kome? Ovoj skroz nebitnoj IDS-ovoj političkoj garnituri koja je već niz godina na sceni? Pa to su ljudi koji su u cijelosti izdali osnivače te stranke, to su ljudi koji su u IDS-u i mogućnostima što pružaju pozicije koje ta stranka omogućuje pronašli razlog skoro isključivo za malverzacije i osobno bogaćenje. U neku ruku, puno je bolje da je biološki sat uzeo dio onih koji su osnivali IDS. Užasno bi se Pauletta i ekipa koja je na prvoj konvenciji IDS-a, na kojoj sam dakako bio i održao jedan od svojih političkih govora, stvorila okvir za djelovanje najjače hrvatske regionalne stranke ikad, danas osjećali. Sve što radi većina današnjih IDS-ovaca, uglavnom bezličnih, je izdaja IDS-a, njegovih bazičnih ideja od kojih je borba za poštenje u politici, čije je jedno od oličenja također bivši IDS-ovac Kajin, možda i najvažnija. E, zato mi je žao što Jakovčić – šuti. Što ga nema. Jer on je taj koji je razvio koncept IDS-a. A nisam siguran da je ni on baš želio da IDS, nekad moćan i respektabilan pa i na državnoj razini, utjecajan i kod samog prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, završi tu gdje je danas, zaključuje, brzinom gitarskih rifova karakterističnih za Sklonište, Langer.
Iako mu je dakako u fokusu cjelokupna hrvatska politička scena, Pula i Istra su centar njegovog svijeta, pa i u političkom smislu. Nije sretan s današnjom Pulom, štoviše izražava strah o bilo kakvoj perspektivi najvažnijeg istarskog i jednog od najistaknutijih hrvatskih urbanih središta.

Grbin – od gubitnika izbora za MO Stoja do šefa SDP-a

– Supruga Marija, Slovenka, Gorenjka iz Tržiča, mnogo je politički uspješnija od mene. Ona je naime u tri navrata bila pobjednica na izborima za MO Stoja! I sada je članica Vijeća Mjesnog odbora, a ono što karakterizira njezine mandate velika je briga za razvoj bazne sportske infrastrukture namijenjene mladima, igrališta dostupna svima, ističe Langer. Ono što je pak iz današnjeg kuta gledanja posebno zanimljivo – na jednim od tih izbora Marija Langer je pobijedila – Peđu Grbina! Štoviše, Grbin nije prešao ni izborni prag! A ono što na neki način pojašnjava samu bit današnje hrvatske politike jest činjenica da je Grbin nedavno postao predsjednik jedne od najutjecajnijih hrvatskih političkih stranaka koja permanentno gubi potporu birača, dok Marija Langer i dalje, uspješno, vodi bitku za što je moguće kvalitetniju infrastrukturu MO Stoja. I još jedan zanimljivi detalj, s obzirom da su se Marija i Bruno vjenčali 10. travnja 1971. godine, vrlo dakle znakovitog spoja datuma i godine iz hrvatske političke povijesti, prije nekoliko tjedana proslavili su i – 50. godišnjicu braka.

Propala Pula

– Pula je propala u svakom smislu. Infrastrukturno – katastrofa. Oronule fasade najzornije i na najtužniji način oslikavaju zapušteni grad. Smeće, neuredne prometnice. Ekonomski? Tragedija je kulminirala zatvaranjem Uljanika. Na žalost kako se čini bila je tu riječ o programiranoj propasti koja je počela onda kad je na prijedlog gradonačelnika Gradsko vijeće izglasalo promjenu namjene brodogradilišta u luku posebne namjene. Tim činom izbrisano je brodogradilište staro više od 160 godina. Uostalom, pa i danas kad gledate strukturu zaposlenih u Puli: trgovci u ekstremno velikom nizu supermarketa i zaposlenici u kockarnicama. Da, i one stotine i stotine u gradskoj upravi i povezanim komunalnim poduzećima. Pa Pula je po tome već – umrla! Kad svemu pridodamo potpuno nestalu kulturnu scenu, bilo formalnu, proračunsku, bilo onu alternativnu koja jedva da i postoji, posebno kad bismo ju komparirali s onim što smo mi, a pri tom mislim na brojne bandove kao i na sve ostale umjetnike s drugih područja, od Pule učinili osamdesetih godina prošlog stoljeća, ovo danas skoro da nije vrijedno ni spomena. Ma ne, ni malo ne pretjerujem kad tvrdim da je Pula danas, zahvaljujući pogubnom djelovanju IDS-a i njegove pulske političke ekipe, stigla do titule najzaostalijeg grada Mediterana! Totalni fijasko u svega tridesetak godina, naglašava Langer.
I poprilično nas iznenađuje jer percepcija ljudi koji dolaze u Pulu, pa tako i nas, je takva da grad djeluje kao mjesto koje s uspjehom razvija turizam. Dodamo li svemu kulturne i zabavne aktivnosti u Areni, pa i ne bismo se baš mogli složiti s Langerom.
– Sve je to u redu kad u Pulu dolazite kao vrlo povremeni posjetitelj. Kad biste ovdje živjeli, spoznali biste dno na kojem se Pula nalazi. Jedno je efekt dolaska na koncert, i nekoliko sati prije i poslije, sasvim nešto drugo život u Puli, naglašava Langer.

Bruno Langer / Snimio Vedran KARUZA

Pa slijedi dio razgovora u kojem se pokušava pronaći razloge takvoj Langerovoj percepciji Pule. Naravno, kako svaka kritika traži odgovor, »što bih ja napravio da se stanje promijeni«.
– Vrlo je jednostavno popraviti priču. Ili možda nemoguće. Današnju vlast u Puli personificiranu Borisom Miletićem, koji se sada bacio na izbore za župana kako bi svoj model upravljanja prenio na čitavu županiju te ju tako dodatno »usrećio«, karakteriziraju lakomost, oholost, pohlepa, silan trud na gušenju slobode medija, ma sve ono što ni u kom slučaju ne smije biti karakteristika demokratskog društva. Upravo stoga je promjenu smjera kretanja razvoje Pule lako definirati: tako da se promijeni većina onog što je danas karakteristika vlasti u Puli. Ono što je u tom istom razmišljanju jako teško – desetljeća su nataložila fantastično ispremreženu političku strukturu koju je skoro nemoguće promijeniti. Na bilo kakvim izborima. Sve je naime jasno. Ako je Miletić na ključnu političku poziciju Grada Pule došao tako da mu je za ispunjenje imovinske liste bila dovoljna jedna kartica, a da mu je danas kad izlazi prema čelnom mjestu Županije za isti taj popis imovine potrebno dvadesetak kartica više, pa što više treba pojašnjavati. Shvaćate?! Gradonačelnik bi prije i iznad svega trebao voditi brigu o razvoju grada i zadovoljstvu svojih stanovnika. Sretan što u tom uspijeva, baš kao i sretan ugodnim životom što sasvim sigurno omogućava gradonačelnička plaća. Ali ne, on svoju imovinu enormno uvećava. Pa se opet pitam – kako, temeljem čega, ljut je Langer.

Delbianco – jedan i jedinstveni

– Uvijek i zauvijek samo jedan – Luciano Delbianco. Istina, bili smo jako dobri i kao ljudi, kao prijatelji, ali smatram da je bio najbolji, najiskreniji i najpošteniji istarski političar. Na samom početku ovog tisućljeća, a bili su to prvi lokalni izbori nakon famoznog 3. siječnja 2000. godine kad je IDS ušao u Vladu, Delbianco se pojavljuje s IDF-om, strankom, istina nastalom još devedesetih godina, kojom, unutar koalicije, osvaja vlast u Puli. Nakon što je devedesetih bio prvi istarski župan, Delbianco je postao i po drugi put gradonačelnik Pule, s obzirom da je na prvim demokratskim izborima bio izabran na tu funkciju. Zasigurno je najzaslužniji za očuvanje Pule od ratnih razaranja, iako su to danas možda neki zaboravili. Delbinaco je nažalost naglo i brzo, sa svega 61 godinom, preminuo 2014. godine, što je dodatno oslabilo istarsku političku scenu. Sposobni i hrabri su nestajali, dolazili su ovi koje pronalazimo i danas, njih i rezultate njihovih politika, zaključuje Langer.

Dobronamjerni grintavac

Zastajemo. Kava i voda. I pogled na morsku obalu Valkana. Pa si opet mislimo – nije loša Pula. Nije loša ni njezina prometna infrastruktura, jedni od najljepših kružnih tokova, mediteranska opuštenost, ležernost koja se osjeti prolaskom kroz grad.
A onda opet – tuga i rasulo Uljanika. Pet tisuća ljudi bez posla znači da dobar dio njih – napušta grad. Kako se u smislu izgradnje jače industrije ništa ne dešava, jasno je kako dolazimo na Langerovu demografsku katastrofu i daljnje kopnjenje kvalitete života u Puli. Sam Langer, grintavi, blagoglagoljivi, »naporni« ali i izvorno dobronamjerni rocker koji uskoro puni 72 godine i ne želi šutjeti ni na jednu od nepravdi, morao bi biti ne proganjan zbog, u osnovi, verbalnih eskapada čiji je najčešći cilj još nekoliko dana gradonačelnik Miletić, već čelni čovjek svojevrsnog »pulskog vijeća mudraca«. Jedan od najpoznatijih Istrijana, rođen u Rijeci gdje je pohađao OŠ Matteotti, čovjek koji je u samim temeljima istarske rock scene i osoba nevjerojatno raširenih utjecaja i to ne samo na ex jugoslavenskom prostoru, ne bi trebala biti predmet banalnih sudskih sporova. Bilo da je riječ o čipki, japankama i kafićima zbog čega se sve Miletić nije osjetio »proganjanim«. Ne, suprotno, pa i uvažavajući njegove godine koje sam Langer baš i ne priznaje, moralo bi ga se staviti na pijedestal – mudrih Puležana. I ne okretati glavu od njega, ne odbacivati mogućnost bilo kakvog razgovora, nego sasvim suprotno: Bruno, što ti misliš o…
Odlazimo, razgledavamo i pola stoljeća stari Mercedes koji se svojedobno, kad bi dolazio na Brijune nalazio u maršalovoj pratnji, i opraštamo se od neuništivog Brune Langera. Nevjerojatno vitalnog Puležana u osmom desetljeću života. Nasmijanog, mada često i grintavog lika lica uokvirenog jednom od najnevjerojatnijih frizura, lica kojeg dijelom kriju ali i krase sivi uvojci nekad moćne rockerske »čupe«. I ne, ne tvrdimo da se Langerove političke misli mora bespogovorno slušati i provoditi u djelo. Ne, ali da ga se ponekad sasluša ipak bi nam svima bilo bolje. Značilo bi to naime da se »politika« vratila »izbornoj bazi«, da se vratila realnom životu te da više nije samodopadno samodovoljna i – bahata. Ima li šanse? U nadi je – spas.