RIJEKA  Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca priprema predstavu »Čelične magnolije«, koja bi ovisno o epidemiološkoj situaciji premijerno trebala biti izvedena u svibnju. Kako podsjećaju u »Zajcu«, prošlo je više od trideset godina otkako je snimljen kultni film »Čelične magnolije« (»Steel Magnolias«), čiji je scenarij prema vlastitoj istoimenoj drami napisao američki pisac Robert Harling. Priča je to o šest žena i njihovom prijateljstvu što ga pronose kroz godine. Ulogu vlasnice frizerskog salona Patricije, odnosno Truvy Jones koju je u filmu odigrala country zvijezda Dolly Parton, u predstavi će utjeloviti poznata glumica Judita Franković Brdar s kojom razgovaramo uoči premijere u Rijeci.

Prisjetili ste se da ste samo jednom prilikom gostovali u riječkom kazalištu i to predstavom Dalibora Matanića »Egzorcizam« pulskoga INK-a. Sada u »Čeličnim magnolijama« prvi put radite jedan projekt s Hrvatskom dramom riječkog HNK-a. Što vam znači ta suradnja?

– Točno, zapravo sam Rijeku češće posjećivala zbog svojih filmskih projekata. Art-kino u Rijeci je jedno predivno mjesto u koje rado dolazim. Moj prvi film bio je ujedno i prvi s kojim sam posjetila Rijeku; to je bio film Dalibora Matanića, »Majka asfalta«, a poslije sam se vraćala s filmovima »Ćaća«, »Sonja i bik«, »Dom«, »Utrip ljubezni«, a zadnji je bio još jedan slovenski film, »Izbrisana«, koji je publika prekrasno prihvatila. A sad je na redu riječka kazališna publika. U prvom redu ova suradnja važna je zato što je fluktuacija glumaca kroz različita gradska i državna kazališta užasno rijetka i kazališta se na takve poteze rijetko odlučuju. Za to naravno postoje brojni opravdani razlozi, ali s druge strane potencijalno donosi svježinu i gostu i ansamblu.
Kao glumici važno mi je održavati svježinu, a kako to bolje postići nego doći u novu sredinu. Raditi s ovakvim divnim glumicama podsjeća me zašto volim ovaj posao. Inspiriraju me njihova energija, posvećenost i entuzijazam, pa se i sama posramim kada koji dan dođem preumorna ili dekoncentrirana. Ali one mi svaki put budu podrška, eto, baš kao i u našem komadu. Stvarno se osjećam dobrodošlo u kazalištu i na tome sam zahvalna svima, ne samo glumicama već cijeloj ekipi predstave.

Snaga prijateljstva

U predstavi tumačite ulogu vlasnice frizerskog salona Truvy Jones. Kako ste doživjeli tu ulogu i glumački joj pristupili?

– Po uputama redateljice i sinergiji s mojim kolegicama. Truvy, odnosno u našoj predstavi Patricija, je žena koja sve pokušava okrenuti na pozitivu, ona je optimistična i pozitivna. Ali ono što bih istaknula jest činjenica da sve one ovise jedna o drugoj, pa tako sva lica dobivaju nijanse u odnosu s drugim licima u komadu. U ovoj predstavi i likovi i mi kao glumice igramo jedna za drugu.

Priča je to o nekoliko žena i njihovom dugogodišnjem prijateljstvu. Kakva je vama razmišljanja otvorio tekst Roberta Harlinga?

– Bombardirani smo danas idejom da je sve potrošno i ima kratak vijek trajanja, postali smo pomalo nesenzibilni na vrijeme koje ulažemo u ljude i veze – prijateljske, ljubavne, poslovne, brzo se zasitimo i još brže ogladnimo za novim, za drugim… A snaga ove predstave je upravo što priča priču o dugogodišnjem prijateljstvu, koje se bazira na trajanju, razumijevanju, humoru, pokatkad i politički nekorektnom humoru, ljubavi… Te su žene tu jedna za drugu i u dobru i u zlu. Prijateljstvo je jedna duboka i moćna veza između ljudi obojena smijehom i suzama, prihvaćanjem drukčijosti, zapravo svim nijansama emotivnog spektra. Nadam se da će naša predstava podsjetiti gledatelje na upravo te stvari.

Judita Franković Brdar kao Patricija u »Čeličnim magnolijama« / foto KARLO ČARGONJA

Šest kul žena

Moglo bi se reći da je ovo u potpunosti »ženska« predstava. Što je po vama ono što bi u njoj moglo zaintrigirati i mušku publiku?

– Ako 6 kul žena na sceni nije dovoljno?!

U vašoj biografiji našla sam podatak da ste magistrirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer komparativna književnost/kroatistika. Kako je zapravo tekao vaš glumački put?

– Tako je, ja sam započela svoje glumačko školovanje u studiju Teatra Exit 2000. godine, iste godine kada sam upisala Filozofski fakultet u Zagrebu i nisam prošla prijamni na Akademiji dramske umjetnosti. Moj plan je bio upisati Akademiju, ali čekajući novi prijamni već sam se zaljubila u način rada koji je u Teatar Exit donijela pedagoginja Simona Dimitrov-Palatinuš, pa sam odlučila ne ići na Akademiju. Zapostavila sam Filozofski i bacila se na »učenje glume«, ništa drugo više nije bilo bitno, samo upiti sve što ima veze s glumom. Nas nekoliko iz glumačkog studija bili smo jednako posvećeni i okolo pohodili raznorazne radionice gdje god se moglo.
Upravo sam se sjetila da je jedna od njih bila baš u Rijeci, u HKD-u, sjećam se došli smo navrat-nanos samo s ruksacima i dovoljno novca da platimo radionicu, ali nismo imali pojma gdje ćemo spavati i što ćemo jesti, tada smo bili studoši bez para. Na kraju smo imali više sreće nego pameti; jedan od polaznika dao nam je da koristimo njegov stan na Korzu, a naša prehrana bazirala se isključivo na mastima i ugljikohidratima – u prijevodu kruh i maslac. Ali nama je bilo prekrasno i korisno! Moj prvi profesionalni projekt bila je tinejdžerska serija u režiji Vlatke Vorkapić za HRT.
Filozofskom sam se vratila prije nekoliko godina, u jednoj pauzi od projekata i nakon dugo i predugo vremena zatvorila i to poglavlje! Bilo je teško i izazovno vratiti se na faks, ali i nevjerojatan gušt.

Učenje nikad ne prestaje

Vaš glumački trening bazirao se na metodi Michaela Čehova, Leeja Strasberga i Jerzyja Grotowskog. Koliko vam je to pomoglo u glumačkom poslu?

– Simona me naučila najvažnije stvari: red, rad i disciplina, a ponajviše igra i veselje unutar procesa, a s druge strane dala mi je alate kako raditi kad negdje zapne. Učenje u ovom poslu nikada ne prestaje, naučiti novu vještinu, otkrivati nove stvari sve je to dio glumačkog procesa. Pokušavam uvijek iskoristiti poneku pauzu za naučiti nešto novo ili se podsjetiti staroga. Prije nekoliko godina otišla sam u New York u William Esper Studio, koji podučava Meisner metodu. Mislim da nije toliko stvar da će čovjek nakon toliko godina otkriti toplu vodu, koliko potreba da se održava alertnost i svježina u radu, a za to je katkad dobro vratiti se bazi, osnovama…

U kakvom ste trenutačno profesionalnom statusu?

– Trenutno sam slobodna umjetnica, zapravo oduvijek sam slobodnjak. Članica sam Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika zadnjih desetak godina, s kratkim jednogodišnjim izletom na plaću u ITD-u. Bilo je to također davno, tamo smo napravili predstavu »Vodoinstalater« koju je režirala Natalija Manojlović, a tada nam je Renata Carola Gatica bila dizajner svjetla, dakle s ovom ekipom imam povijest. Trebalo nam je, doduše, više od deset godina za ponovnu suradnju, ali dogodilo se.

Film i kazalište

Dosta ste radili i na filmu. Možete li usporediti rad na filmu i u kazalištu? Što je vama draže?

– Teško mi je reći što mi je draže. Kad puno radim jedno, zaželim se onoga drugoga. Ali postoje razlike, svakako. To sam kao pripadnica nezavisne scene najviše osjetila kada nema prilike izigrati predstavu, vježbaš nešto dva mjeseca i onda igraš svake prijestupne, to postaje frustracija, jer ti je svaka izvedba kao premijera. Predstava je živi organizam i ona treba publiku, publika je njezin četvrti glumac. S druge strane film snimiš i taj materijal postoji zauvijek. Sačuvan je od prolaznosti. Teatar opet živi od magije trenutka, žive izvedbe, čarolije koja se događa baš tu i sada.

Imate li već u planu neke nove projekte?

– Zapravo da, i sama sam potpuno šokirana količinom posla s obzirom na trenutne okolnosti. Uz skorašnju premijeru »Čeličnih magnolija« igram još i dvije predstave u Teatru ITD, »Važnije polovice« i »Nepoznata iz Seine« te dvije u kazalištu Luda Kuća – »Potpuni stranci« i kabaret »Joj Hrvati«. Što se tiče novih projekata, u pripremi je predstava »Mjesec dana na selu« Turgenjeva i nekoliko novih filmskih uloga. U svakom slučaju, događa se.