Liste čekanja u staračkim domovima u Istri već su dugi niz godina poznata boljka, a nepisano je pravilo da se mjesto u domovima za starije i nemoćne oslobađa tek kad netko od korisnika umre.

U ovom trenutku na Poluotoku ne postoji službeni zbirni podatak koji bi precizno pokazivao koliko zapravo ljudi treba i traži dom, ali se zna da je interes ogroman. U zadnjem istraživanju koje je Glas Istre proveo prije dvije godine, na smještaj u nekom od istarskih domova čekalo je čak 2.800 ljudi.

Ti su se podaci odnosili na domove kojima je osnivač Županija, a to su Dom Alfredo Štiglić u Puli, Dom Domenico Pergolis u Rovinju te domovi u Raši i Novigradu, kao i domovi kojima su osnivači gradovi Poreč, Umag i Buzet.

Smještaj se već godinama omogućava tek nakon dugotrajnog boravka na listi čekanja, a oni koji planiraju jednog dana starost provesti u nekom od domova, trebali bi još dok su u naponu snage misliti o tome i upisati se na listu. Poznato je da se mnogi upisuju na liste dok još nisu otišli u mirovinu i skroz su funkcionalni, pa kad ih domovi zovu jer se mjesto oslobodilo, često se događa da odbijaju.

Zbog svega ovoga na Poluotoku se pojavio novi unosan biznis, a to je otvaranje privatnih domova za stare i nemoćne osobe, kojih je sve više i više.

Malo mjesta

Na mjesto u pulskom Domu Alfredo Štiglić čeka se punih deset godina, a u ovom trenutku na listi je čak 2.671 osoba. S obzirom da je krajem 2014. čekala 1.861 osoba, to znači da je četiri godine kasnije čak 810 zahtjeva na čekanju više. Posljednja osoba koja je smještena u taj dom, 28. prosinca 2018., predala je zamolbu za jednokrevetnu sobu u kolovozu 2007.

Za stambeni dio doma čeka se devet godina, a za stacionar isto toliko. Broj zahtjeva iz godine u godinu raste, pa dok je primjerice 2009. godine bilo 186 predanih zahtjeva, lani je zahtjev za smještaj u Štigliću predalo 439 zainteresiranih korisnika. Dakle, potrebe su itekako velike i svakim je danom sve više starijih kojima je nužan smještaj.

Mnoge obitelji zbog dnevnih obaveza i balansiranja između vlastitih poslova i roditeljskih obveza jednostavno nemaju alternativu, te su prisiljene starije članove obitelji, osobito ako se radi o teško pokretnim ili dementnim osobama, smjestiti negdje gdje će im se pružiti najbolja skrb i briga. No onda dolazi do problema.

Mjesta u klasičnim domovima jednostavno nema, a njihovi bližnji ne mogu čekati. Kao jedina varijanta ostaju mali obiteljski domovi za starije osobe koji zadnjih nekoliko godina diljem Istre niču kao gljive poslije kiše.

Otvaraju se mali obiteljski domovi

Svjesni problema kojeg očito ne mogu riješiti jedinice lokalne samouprave i tako svima kojima trebaju osigurati smještaj po više-manje prihvatljivoj cijeni, diljem Istre mnogi su se odlučili krenuti u poduzetničke vode i sami otvoriti smještaj za starije osobe.

Sve se više otvaraju mali obiteljski domovi za starije osobe. Samo na području Puljštine ima ih 15-tak, a u nekim četvrtima Pule djeluju i po tri doma u neposrednoj blizini jedni od drugih. Lani ih je otvoreno nekoliko u Puli, a više-manje moglo bi se reći da je unazad nekoliko godina to postao pravi biznis.

Takvi domovi već egzistiraju na Poreštini, Barbanštini, u Rovinju, Marčani, Šišanu, Ližnjanu, Puli, Loboriki, Vinkuranu. Kontaktirali smo desetak vlasnika obiteljskih domova i svi nam potvrđuju da je interes za smještaj ogroman, a samo nekoliko ih ima još koje slobodno mjesto.