Jedan od publicističkih događaja ove 2019. godine nedvojbeno je bila pojava knjige »Povijest Golog otoka« koje je autor mladi hrvatski povjesničar Martin Previšić. Taj otok, čije ime samo po sebi djeluje upozoravajuće, izgubljen u plavetnilu Jadrana podno Velebita, od 1949. pa do 1956. godine služio je kao kaznionica i zatvor za mnoge koji su bili osumnjičeni za suradnju sa Sovjetskim Savezom, tada vodećom zemljom komunizma, s kojom je Josip Broz Tito, vođa tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nakon rezolucije Informbiroa prekinuo odnose.

Mnogi se, godinama gledajući baš u Staljinu i SSSR-u uzore, nisu slagali s tim razdvajanjem, a kako bi suzbio bilo kakvu pomisao na ozbiljniji otpor, Tito i tadašnja Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) osmislili su kaznionicu za »preodgoj« i smjestili je na Goli otok.

7. srpnja 1949. godine prispjeli su u izgrađene barake prvi kažnjenici, a do 1956. godine i službenog zatvaranja zatvora za političke neistomišljenike tu je, na četiri lokacije, boravilo oko 13.000 kažnjenika! Najveći dio njih bili su članovi Komunističke partije Jugoslavije, iste one koja ih je u taj goli pakao i poslala. Taj mračni dio hrvatske (i ex-jugoslavenske povijesti) tek je ove godine zahvaljujući Previšiću doživio temeljitu, sveobuhvatnu i iznimno kvalitetnu obradu. Nakon pojave knjige »Povijest Golog otoka« mnogo je toga jasnije, između ostalog i stoga jer je autor koristio zaista brojne izvore i dokumente te razgovarao s brojnim svjedocima tih dana.

Upravo stoga razgovor s Previšićem i počinjemo pitanjem o načinu na koji je pristupio stvaranju ove knjige:

– Prilikom pisanja ove knjige htio sam izbjeći ostrašćeni pristup koji se kod nas ponekad javlja u pisanju i raspravama o temama iz prošlog stoljeća. Nemam agendu koju slijedim pa da ona formira rezultate mog istraživanja i prije nego što samo istraživanje započne. U knjizi nema klasičnog nizanja događaja i imena, niti nekih trendističkih »obrata«. Mene su vodili dokumenti koje sam nalazio i iskazi koje sam prikupljao. Analiza tog materijala otvorila je prostor za neke suvremene historiografske metode, ali one su proizišle iz mojih razmišljanja o izvorima, a ne zato jer su u modi.

Znate, u hrvatskoj historiografiji koja se bavi 20. stoljećem (pa i 19. stoljećem) ima nekoliko »izazova«. Prvo, ponekad se izbjegava da se suvremene historiografske pristupe uvrsti u metodološkom smislu u istraživanja. Pritom mislim i na osjećaj za stil, pristup temi, odgovarajuću formu prezentacije rezultata istraživanja te naravno korištenje različitih metoda. Mnoga dobra istraživanja se izgube zato jer su posve krivo koncipirana, loše intonirana ili neprimjereno predstavljena. Drugo, postoji tendencija da se o nekoj temi prvo govori, a onda istražuje. Ili još gore, da se bez ikakve intencije za dubljim istraživanjima komentiraju situacije, povezuju s dnevnim političkim ciljevima i na taj način kontaminira prostor koji bi trebala zauzeti ozbiljna istraživanja. Sve više se bježi u svijet domišljanja, prazne simbolike, tendencioznih tumačenja, nerelevantnih pitanja, što dalje od arhiva, i bez istinske vjere u neko izvorno poslanje povjesničara. Ako će povjesničar svoje znanje koristiti isključivo u ulozi komentatora, onda je to teška redukcija naše uloge. Ipak, postoji čitav niz kvalitetnih istraživanja koja nas trebaju ohrabriti u našu dobru perspektivu.

Udarac umirućem sistemu

Nakon tih brojnih istraživanja i višegodišnjeg rada kakvo je, po vama, mjesto i uloga Golog otoka u bivšoj državi?

– Mislim da je vrlo važno istaći kako je Goli otok nastao u dramatičnim okolnostima sukoba Tito-Staljin kada je zemlja bila suočena s jako upitnim izgledima za opstanak. Baš to dramatično stanje zasigurno je utjecalo i na količinu agresivnosti, odnosno strahote koje su se tamo događale. Nositelji sistema tadašnje države, a to su bili UDBA (Ured državne bezbednosti) i KPJ, bili su svjesni što se na Golom otoku događalo jer u suprotnom ne bi prisiljavali logoraše na zavjet šutnje nakon izlaska iz logora. I tako se šutjelo sve do Titove smrti, iako je bilo teško 13.000 svjedoka primorati na muk, pa se sve pretvorilo u javnu tajnu. Kada su se tijekom 1980-ih počele otvarati razne kontroverzne teme, slučaj Golog otoka je eksplodirao te je objavljeno više desetaka svjedočanstva onoga što se u logoru stvarno događalo, a to je bio strašan udarac umirućem sistemu. Otvaranje teme Golog otoka je duh iz prošlosti koji je bankrotirao partiju – puno više od bilo koje druge kontroverzne teme tog doba.

S političke strane ti su sukobi i mržnje jasni, ali kako biste objasnili i pojasnili stanje svijesti koje je uopće dovodilo do tako nehumanog i divljačkog odnosa prema političkim protivnicima?

– Uz dramatične okolnosti sukoba Tito-Staljin takvom je, nama danas neshvatljivo surovom ponašanju, svakako pridonijela i staljinistička narav i mentalitet tadašnjih komunista, te naviknutost na nasilje iz krvavog rata. Sve to proizvelo je sadistički golootočki režim. Ovaj kontekst rodio je radikalizam takve vrste da su ljudi koji su se, primjerice, zajedno borili na Sutjesci protiv fašizma, sada doslovno premlaćivali jedne druge do smrti! Nasilje je slabilo kako je sukob sa Staljinom jenjavao, ali suština je ostajala.

Kako to da ste, pogotovo što pripadate mlađoj generaciji hrvatskih povjesničara, odlučili tako detaljno obraditi baš ovu temu?

– Središte mog zanimanja bila je ponajprije 1948. godina koja je po mnogočemu prelomna i zanimljiva. To zanimanje gotovo slučajno me usmjerilo na Goli otok, ponajprije stoga jer me začudila činjenica da o Golom otoku nije postojala nikakva ozbiljna historiografska studija na prostoru bivše zemlje. Vjerojatno jer istraživačima nisu bili dostupni arhivski materijali. Suprotno tome ja sam imao određenu dozu sreće kada sam na početku bavljenja ovom temom 2009. godine prvi dobio pristup dosjeima Udbe i drugim važnim dokumentima. Paralelno uz to sakupljao sam svjedočanstva preživjelih logoraša, tako da sam imao obje strane priče – i dokumente i svjedočanstva preživjelih – a to je bila osnova za kvalitetan rad na temi.

Foto: Z. BASIC/PIXSELL

Sudbina Ace Singera

Što je iz te cijele te priče o Golom otoku, od ideje nastanka, preko gradnje i rada, na vas ostavilo najjači dojam?

– Oba izvora – i dokumenti i razgovori s preživjelim logorašima – itekako su me se dojmila. Jer sudbine su bile tragične, neovisno o ideologiji i vremenu. U dokumentima sam nalazio kako sestra prokazuje vlastitu sestru, da bi zatim obje završile u logoru! Ipak, najjači dojam na mene su ostavila svjedočenja surovosti drugova protiv drugova. Kako je UDBA osmislila sistem u kojem prijatelji muče prijatelje, suborci suborce, učenici svoje učitelje. O sudbini Ace Singera da ne govorimo: čovjek koji je preživio mađarske logore, pa nakon toga Auschwitz, da bi onda nakon četiri godine bio zatočen na Golom otoku. I tamo je bio sustavno maltretiran jer nije htio priznati da je bio špijun Gestapoa. Udba je smatrala da je samo suradnjom s Gestapoom mogao preživjeti Auschwitz. Na kraju se morao poniziti. A cijelu mu je obitelj likvidirao – Gestapo. Sve s Golim otokom je tragično.

Kako su reagirali zatvorenici kad ste s njima pričali, kakvi su njihovi stavovi i pogledi na Goli otok danas?

– Teško je generalizirati stavove bivših logoraša, posebno kada se zna kroz što su u logoru prošli. Kod mnogih je još uvijek bio prisutan strah i trauma iako je bilo prošlo 60 i više godina od Golog. Puno je srma jer su bili prisiljeni tući druge logoraše, a onda s tim živjeti. Sa svima sam morao uspostaviti povjerenje, vjeru da opet neće biti dio neke manipulacije ili nesporazuma kao 1948. godine. Jednom im je bilo dovoljno, pa su zaslužili da bar uđu u povijest bez repova. Istini za volju, ja sam se s tim ljudima povezao, ali ne kao njihov povijesni advokat, ili pristrani sudac, već kao svjedocima vremena i ljudima koji su »zglajzali« u procjepu ideologije, bez obzira o ovoj ili onoj naravi te ideologije. Žao mi je jedne stvari, što većina nije dočekala ovu knjigu. Ali ostala su njihova svjedočenja o tom vremenu; što je bio Goli, staljinizam, vjera u ideologiju, politička naivnost, ljudske zablude…

Moj dojam je da su oni većinom ostali razočarani. Svatko iz svojih razloga. Neki su 1948. doživjeli kao izdaju komunizma, neki su završili u logoru jer im nije bilo jasno kako je preko noći došao raskid sa Staljinom, bilo je tu naravno i potpuno nevinih. Valjda tako bude kada propadnu ideje za koje ste robijali ili makar vjerovali u njih. Propala je Jugoslavija i SSSR, propao je komunizam, Staljina i Tita odavno nema, a i još ovaj rat u bivšoj Jugoslaviji. Nakon rata nova politika koja ih je potpuno ignorirala, ako izuzmemo neke simbolične i pomalo cinične odštete. To je sve ostavilo mučan dojam na te ljude. Otuda toliko povlačenje u sebe.

Slon u sobi

Jeste li bili u prilici razgovarati s nekima od logoraša koji su kasnije na različitim poljima rada ostvarili iznimne rezultate?

– Većina golootočana, posebno onih starijih, većinu života bila je maknuta u stranu i, naravno, više se nikada nisu mogli uzdići u partijskoj hijerarhiji, eventualno su bivali primljeni u partiju i to je to. Međutim, mlađi logoraši mogli su ostvariti normalne karijere izvan politike, najviše u znanosti i umjetnosti; dovoljno je spomenuti dizajnera Alfreda Pala, sociologa Ivu Kuvačića, književnika Dragoslava Mihailovića, publicista i pjesnika Zvanu Črnju, ekonomista Zlatka Hilla. Ipak, većina je bila sretna kada je dobila zaposlenje, uz nezaobilazno višegodišnje udbaško praćenje. Udba je neke logoraše koje je smatrala posebno opasnim za sistem pratila sve do 1987. godine.

Kakav je značaj Golog otoka za Hrvatsku danas?

– Od početka demokratske Hrvatske Goli otok je slon u sobi. Sva naša rukovodstva, neovisno o političkoj orijentaciji, ignoriraju memorijalizaciju logora iz vlastitih razloga. Pretpostavljam da desnim opcijama on nije naročito zanimljiv jer sam Goli otok kao i njegove žrtve nije moguće etnificirati, nisu »naše«. Ljevici pak, ili onime što se time smatra, Goli je valjda preveliko podsjećanje na svoju prošlost i ishodišta, pa se teško emancipirati od tog neželjenog povijesnog tereta.

Ironija je u tome, što je Goli otok nezaobilazno mjesto povijesti ovih prostora te je toliko ukorijenjen u našu kulturu i kolektivnu svijest da će čak i netko iz najmlađih generacija biti upoznat s njim. Na koncu, više ne postoji razlog da se izgradnja muzeja na Golom otoku odgađa; novca ima i kod nas i u EU-u, koja bi usput govoreći to obilato financirala; ne postoje historiografske kontroverze oko Golog otoka jer znamo točno što se tamo dogodilo i mogu reći da ne postoje nesuglasja u struci i široj javnosti, kao kod drugih nekih povijesnih tema. Također, postoje sve pretpostavke da bi muzej na Golom otoku bio odličan primjer mjesta prevladavanja prošlosti i memorijalnog turizma koji bi imao velik utjecaj na turizam i ekonomiju sjevernog Jadrana.

Umjesto toga sada imamo ruševine gdje buja divlji turizam, održavaju se razne manifestacije poput balinjerade, a ovce hodaju mjestima gdje su bila groblja ili gdje je prolazio špalir. Bez želje da se uspoređuju mjesta trauma ili stradanja u Hrvatskoj, zamislimo neku cirkusku predstavu na drugom mjestu u Hrvatskoj gdje su stotine ili tisuće izgubile život?!

Mi očito ne želimo niti dostojanstveno komemorirati 13.000 logoraša koji su mučeni najsofisticiranijim metodama koje su ovi prostori vidjeli; mi ne želimo komemorirati mjesto gdje ih je oko 300 izgubilo život, mi očito ne želimo prevladati prošlost, a čini se ne želimo niti zaraditi. Kada se malo dobro zamislite, nije lako objasniti ovu logiku. Zar ne?

Tito i Goli otok

Kakva je, po vašim istraživanjima, u svemu bila uloga Josipa Broza Tita kojemu mnogi, posebno u Hrvatskoj, najviše zamjeraju baš taj golootočni martirij?

– Nema sumnje da je vrh KPJ-a na čelu s Titom smislio otvaranje Golog otoka. Staro je pravilo, koje je potvrđeno toliko puta u povijesti, i našoj i svjetskoj, da se logori uvijek otvaraju iz vrha ili da je vrh jako dobro upoznat s time. Tako je bilo i s Golim. Naravno, dokumenata o tome ima malo. Nekadašnje udbaše koji su bili spremni za razgovor sam teško nalazio. Ipak, imao sam priliku puno razgovarati s generalom Jovom Kapičićem.

On je kao zamjenik Rankovića bio operativac. Kroz razgovore s njim vidio sam i shvatio koliko su ljudi kao on bili radikalni i koliko je sukob sa Staljinom bio shvaćen kao borba na život i smrt. Dobro se sjećam kada mi je rekao da su »u ratu bili u krvi do laktova, i da oni nisu bili kaluđeri«, čime je ocrtao mentalitet sebe i svojih drugova, što je važno za Goli otok i njegovu surovost.

Foto: S. DRECHSLER

Fulbrightov stipendist

Martin Previšić je kao Fulbrightov stipendist proveo na čuvenom američkom sveučilištu Stanfordu skoro čitavu 2019. godinu:

»Očekivano, boravak na sveučilištu ovakve razine na čovjeka ostavlja dubok i prije svega otrežnjujući dojam. Gorak i sladak iz istih ili sličnih razloga. Kvaliteta, beskrajne financijske mogućnosti i potpore, visoki profesionalizam, kolegijalnost, kompetitivnost te uvažavanje akademskih razlika. Nažalost teško je uspoređivati ove prilike s našim, ali ono što nam mora biti uzor je uvažavanje drugačijih pogleda te okrenutost akademskim i profesionalnim, a ne ideološkim kriterijima.

Bilo je inspirativno raditi u jednoj takvoj sredini, konkretno najviše na institutu Hoover u sklopu Stanforda, gdje sam istraživao ostavštine Milovana Đilasa, Vicka Krstulovića, Konstantina Fotića, Milana Gavrilovića, pa čak sam naletio i na brojna pisma Nikole Tesle. Ova istraživanja sigurno će biti važna za moje buduće radove. Kao povjesničaru bilo je zanimljivo da se na hodnicima Hoovera mogu sresti ljudi poput bivših državnih tajnika SAD-a Georgea Shultza i Condoleezze Rice, generala Jima Mattisa bivšeg američkog ministra obrane te brojnih drugih.

Užasavajuće nasilje i poniženja

Iz Previšićeve knjige, saznajemo, primjerice, kako je najbrutalniji dio logora bila Petrova rupa, svojevrsni logor u logoru gdje su pod dodatno otežalim uvjetima bili smješteni najistaknutiji predstavnici ranijih komunističkih vlasti koji su ostali vjerni Staljinu. Čitamo o »utovaru« robijaša u brod pri čemu su doslovce bacani u brodsku štivu s 3-4 metra visine pa su ozbiljne ozljede bile česte. Svjedočimo transportu robijaša u vagonima gdje su »higijenski uvjeti« bili takvi da je pedesetak ljudi dijelilo jednu noćnu posudu. Pratimo poniženja ljudi kažnjenih »čuvanjem kible« pri čemu su oni koji su morali vršiti nuždu mokrili po njima. Jednom riječju svjedočimo užasavajućoj količini nasilja i ponižavanja nakon koje čovjek lako gubi vjeru u humanu stranu ljudskog bića.

Na Goli otok – bez ikakvog suđenja!

Svakako je šokantno i to da je najveći dio logoraša na odsluženje kazne (najčešće je to bilo dvije godine) upućivan bez suđenja, tek administrativnom odlukom UDBE u koju nitko nije smio sumnjati. Vojnim pak osobama i nekadašnjim visokim funkcionarima koji su bili optuženi za staljinizam priređivani su inscenirani sudski procesi na kojima je jedina presuda mogla biti – kriv je. Viši funkcionari i vojna lica služili su najčešće minimalno do tri godine, a zanimljivo je – pa i itekako bolno za osuđenike – bilo to da vremenske odrednice nisu uvijek bile poštovane, odnosno znalo se robijanje produžiti i nakon roka određenog takozvanom kaznom.

Uspješan košarkaš

Martin Previšić (Zagreb, 1984.) docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na nekoliko znanstvenoistraživačkih projekata u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je i Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na sveučilištu Stanford, a svakako je zanimljivo da se prije akademske karijere vrlo uspješno bavio košarkom pa je, primjerice, bio član juniorske košarkaške reprezentacije Hrvatske koja je 2002. godine u Stuttgartu osvojila zlatnu medalju, a na Svjetskom prvenstvu U19 održanom 2003. godine u Solunu bio je dio reprezentacije koja je osvojila četvrto mjesto.

Foto: Z. BASIC/PIXSELL

Svjetska historiografija

»Kako sam između ostalih i ovu temu prezentirao na Stanfordu, ona je izazvala interes u kontekstu istraživanja povijesti komunizma i logora. Takve teme imaju svoje mjesto u svjetskoj historiografiji, jer se u Golom otoku preklapaju komunizam, logori, Jugoslavija, Tito – što su poznate točke svjetske historiografije. Tu leži relevantnost ovih tema, a siguran sam da ih ima još, i da je to mjesto gdje možemo naći svoje mjesto u inozemstvu«, kaže Previšić.

Zastrašujuće brojke

Neke od brojki na koje nailazimo u ovoj knjizi pomalo su i šokantne. Primjerice, u tih sedam-osam godina borbe protiv staljinizma zloglasna UDBA (Uprava državne bezbednosti) evidentirala je 55. 633 osobe kao tzv. ibeovce. Od tog golemog broja koji je ekvivalent nekom današnjem hrvatskom gradu srednje veličine, uhapšeno je i u logore internirano 15.737 ljudi, a 4.076 ih je uhićeno te nakon ispitivanja pušteno na slobodu. Šokantno je da je za uhićenje i »obradu« bilo dovoljno da vas netko vidi s nekim tko je bio »za Staljina«. Naravno, u takvim uvjetima kad se u zatvoru završavalo neobično lako, bile su brojne i prijave zbog čisto nepolitičkih razloga – ljubomore, zavisti, mržnje… baš stoga vrlo velik broj ljudi u logorima je završio – potpuno nevin!