Na početku valja se, barem pokušati obračunati s predrasudom da je Osijek na kraj svijeta, uvijek daleko da se u njega ode. Daleko je možda, politici, daleko je kad se nešto na državnoj razini dijeli, ali ne smije biti daleko kad je dobra priča u pitanju. A priča o Nikoli Brmežu, momčini od 16 godina što pohađa drugi razred Matematičke gimnazije u Osijeku, taman je tako dobra da se do »daleka« Osijeka dolazi i brzo i s veseljem. Doduše, već su mediji Nikolu i otkrili, pisali o tome kako kuje i oštri, izrađuje lovačke noževe u podrumu podno stana gdje s roditeljima živi, ali slutnja je kazivala da tu mora biti još nešto! I, bome, ima.

Dan je sunčan proljetni, terasa kafića »Kafka« lijepo popunjena, konobarica nosi kave, a Nikola na stol slaže svoje uratke, noževe, od onog prvog napravljenog do posljednjeg koji je u izradi. Otac Davor ga suptilno motri, majka Mirjana samo što nije došla, a 16-godišnji rutiner ne da se smesti. Udara odmah o tom kakao je televizijska emisija u kojoj se čelik kuje i noževi rade samo potvrdila što je njemu raditi u životu.
– U osnovnoj sam školi radio s drvetom. Bilo mi je to OK, ali uvijek sam htio nešto »teže« od drveta, pa sam na modelarima krenuo raditi s limom. Išao sam i na državno natjecanje iz tehničkog odgoja, ali kad sam vidio emisiju o kovanju, to je bilo to! To je to što želim raditi – govori Nikola.

​Iz sobe u podrum

Govori o stvarima koja su se dogodila kad mu je bilo 14 godina.
– Dakle, u sedmom razredu osnovne škole, ti si odlučio otići u podrum i napraviti od njega radionicu, a da nikom nisi kazao ni zašto ni kako!? – u čudu smo.

Smije se Nikola, nije, kaže, bilo posve tako. Ma, nije bilo ni puno drugačije!
– Kad sam vidio emisiju, malo sam istraživao po internetu kako se to radi, a onda došao do mame i tate u sobu i rekao: »Ja želim raditi noževe!« – smije se Nikola.
– Znači, ipak si ih obavijestio, ali te nisu shvatili ozbiljno! – velimo.
– Nimalo! Haha. Zato što se nitko od njih ičim sličnim ne bavi. Mi smo u kući tad imali jedan čekić i jedan šrafciger – smijulji se Nikola.
Eto na! Premalo je, čak i ako je alat tu samo šminke i alibija radi.
– Moram reći da laže. A gdje je onaj set različitih odvijača – šali se otac mu Davor Brmež.

Objašnjava Davor da je njegov posao takav da je s majstorima često i puno u kontaktu taman da do njih lako dolazi kad ih treba. Zato i nema potrebu sam se bacati u radove što korištenje alatima pitaju.
– To vam je vrlo jednostavno: volim da svatko radi ono što voli i spreman sam platiti ono što ne znam – sublimira Davor Brmež.

Vratimo se mi ipak Nikolinim počecima. Elem, vidio je TV-emisiju, prelomio da je to to, obavijestio o svojim planovima roditelje i natrag u – podrum!
– Morao sam negdje početi. Zapravo, prvo sam počeo u svojoj sobi pa su se naljutili. Tamo sam radio prvi nož. Imao sam samo pilu i turpiju. I napravio sam hrpu metalne prašine pored kreveta – priča Nikola.

Kaže, od lošeg čelika je taj prvi nož, iako se nama laicima i on čini sjajan. Loš je čelik jer, priznaje, ništa o čelicima nije znao. Obiteljski kum nabavio mu je običan građevinski čelik, a da nije ni znao što će čelik Nikoli. Taj prvi nož je sušto rezanje, turpijanje, brušenje, kako radu u sobi, valjda, i dolikuje.
– Krenuo sam polako, a onda sam se morao preseliti u podrum. Tamo nije bilo ničega, trebao sam napraviti radni stol, počeo sam polako i sakupljati alate. Uvijek sam volio sam zaraditi pa kupiti svoj alat. I tako sam sakupljao sve više alata, sve više znanja, pa su i noževi bili sve bolji i bolji – rezonira Nikola kao da se tu i nema bog zna što više pričati.

Žuljeva k’o u priči

A ima, itekako. Noževi su vodili i do futrola koje su kožnate, taman da krene i s izradom predmeta od kože, od futrola do remenja i torbica. Reklo bi se, igra on i na žensku i mušku publiku, no nije samo to dobar razlog da mu je gušt raditi s kožom.
– Kada je prekasni sat da idem u podrum, radim s kožom. Tiho je taman da mogu i u sobi raditi. Dođem kući navečer iz škole, ne da mi se raditi u mraku u dvorištu i podrumu, uzmem kožu i lagano – priča Nikola.

Onom već spomenutom laiku čini se da se u nas o ovom i ovakvom zanatu i nema od koga učiti. Potvrđuje Nikola da je nožara malo, ali ih ipak ima. On se u Osijeku povezao s dvojicom majstora koji se noževima bave cijeli život i oni su mu neke vrste mentora. Pitamo ga kako komentiraju njegov interes.
– Drago im je, drago im je da postoji netko mlad tko to voli i tko se želi time baviti da stari zanati ne izumru – veli Nikola.
– A što vele tvoji prijatelji?
– Fora im je, ali ne shvaćaju oni to baš toliko ozbiljno. Ne znaju oni kako to izgleda, koliko vremena traži – kaže Nikola.

Nego, prvi nož… Mjesec dana ga je turpijao, žuljeva je bilo na rukama k’o u priči, ali ga je napravio. Jesu li roditelji, tad kad ih je suočio s prvim napravljenim nožem, shvatili da je to to!?
– Kad sam s tim prvim nožem došao, i ne baš – smije se Nikola.
– Realno, meni je to otpočetka bilo simpatično – ubacuje se u priču otac mu Davor.
Priča Davor i ilustrativnu zgodu, onu kad ga je Nikola, tad još osnovnoškolac, pitao koje je marke brusilica bolja. Otac mu reče Boschova i na tome je, mislio je, završilo.
– Ja na poslu, kad me supruga zove i kaže: »Dobro, što si ti njemu rek’o da kupi brusilicu!? Dijete je, nikakve zaštitne opreme nema!« Zaludu sam joj govorio da mu ništa rek’o nisam. Dolazim kući pa ga pitam tko mu je rekao da kupi brusilicu!? Kaže: »Pa ti si mi rekao da je Bosch bolja.« I jesam mu rekao da je bolja, ali ne i da je kupi! – priča Davor.

Pilio i pilio

Kupio nju Nikola od novca što ga je za rođendana dobio od rodbine. Onda je bio dovoljno strpljiv da je ne koristi dok nije ispoštovao majčinu želju da zaštitnu opremu nabavi. Ali zato je kupio onu ručnu pilu samo da krene u izradu, pa s čim god!

– Još ga tad nismo ozbiljno shvaćali, a on je pilio i pilio i napravio oblik noža. Za dršku je koristio dršku od lopate. I kad je sve bilo gotovo, bili smo ponosni – priznaje Nikolin otac Davor.
Svaki korak dalje, svaki tehnološki i svaki drugi napredak u izradi, nosi i anegdotu. Recimo, onaj dan kad je Davor pitao starijeg sina Fabija gdje je Nikola, a ovaj reče da je vani na dvorištu i da kali!
– Kali!? Ja brzo vani u papučama, a vatra gori u roštilju. Od folije je i neki tuljac napravio pa stavio majčin fen sa strane da vatra jače piri. Pitam ga kako zna kad i na kojoj temperaturi treba kaliti čelik, a on ponio magnet nekakav i kaže: kad magnet više ne privlači metal to znači da je temperatura dobra.

Uzeo je i litru kuhinjskog ulja i sipao ga u nešto, izvadio čelik i hladio, a ja vidim, zna on što radi – govori Davor.
Izborio se, malo po malo, Nikola za štošta pa i korištenje onom kupljenjom brusilicom. Sve što tu nedostaje, primjećuje novinar, jest aparat za gašenje vatre, zlu ne trebalo. Samo, što je ono što Nikolu u cijelom procesu rada veseli i toliko privlači!?

– Kad to kažem ljudima, nitko to ne može skužiti, ali mene to opušta. Kad dođem doma, kad sam posve sam dolje u podrumu, nitko me ne dira i nemam nikakvih drugih briga. Totalno sam fokusiran na to što radim i ne mogu misliti ni na što drugo. Svi ostali problemi nestanu. To je stvarno odmor za mozak.

Drugo je to zadovoljstvo kad posao završiš i kad gotov proizvod držiš u ruci, pogotovo nešto što nosiš svaki dan, kao ovaj remen. Svaki put kad ga uzmem u ruku sjetim se kako sam ga i koliko dugo radio – pojašnjava Nikola.
-E, sada tjeraš sve roditelje da nakon što ovo pročitaju potjeraju svoju djecu da nešto rukama rade, kuju, šivaju, vrt obrađuju – velimo.

Preskočen gen

Smije se Nikola, baš kao što se smješka i kad odgovara na pitanje koriste li se u njihovoj kuhinji njegovi noževi. Dao je roditeljima jedan za u kuhinju, ali…

– Ja radim noževe od ugljičnog čelika zato što je boljih svojstava, ostaje dulje oštar, finija se struktura kristala može postići. Ali nije nehrđajući. A oni nisu navikli s tim raditi. To su noževi za one koji ih vole i paze. Ako se brineš o njima, ostat će dobri. Dao sam im nož od ugljičnog čelika s drškom od jelenjeg roga i prvi je dan sve bilo dobro. Drugi dan ja dođem u kuhinju, a nož stoji u sudoperu narančast sav, dok se drška od roga odvojila, nabubrila od vode – priča Nikola.
– Jel’ ti to nešto protiv nas – dobacuje sa strane otac.
– Ja se toga ne sjećam – smije se majka Mirjana, koja nam se u međuvremenu pridružila.
– E, onda sam nož opet složio, popravio ga i dao baki. Djeda je njoj donosio takve i navikla je da ga, kad završi posao, obriše, osuši, nekad i namasti – priča Nikola.
– Moj je otac bio tokar, a njegov tata stolar. Očito je gen mene preskočio pa na Nikolu – zaključuje mudro Davor.

Nikola kaže kako mu je glupo kad se čude ljudi što noževi hrđaju. Podsjeća kako prije 20, 30 godina i nije bilo nehrđajućih noževa, a sada su ljudi usvojili ideju da nož i nakon 20 godina treba izgledati kao da je izišao iz tvornice.
– Ljudi ne razumiju da koliko god mrtvo izgledao metal, da je i dalje to prirodan materijal koji je živ, koji upija vlagu, koji se mijenja ovisno o tome je li na toplom ili hladnom. To je prirodan materijal k’o i drvo – ističe Nikola.
A kad tako govori, onda i ne čudi da mu je super raditi od recikliranih materijala. Osječka auto pijaca za njega je izvor svakovrsnog bogatstva. Ode on tamo, zađe gdje je hrpa hrđe pa gdje je drugima otpad, on vidi super materijal.
– Zadovoljstvo mi je dati nečemu novi život, puno veće nego kupiti novi komad iz neke tvornice – priznaje Nikola.

Tako je našao i nakovanj. Krenuo je, doduše, na pijacu po turpije što mogu u džep stati, na biciklu i sa školskim ruksakom na leđima.
– Uzmem te turpije, kad vidim veliki komad tračnice. Vidim komad, gledam ga i sve se mislim tko zna kad ću se vratiti i kad se vratim, hoće li ga još biti. Reko’ sebi, valjda sam dovoljno sposoban da to prenesem do kuće. Jesam muškarac? Jesam! Jesam li sposoban? Jesam! Prenijet ću kako god znam. Za 40 kuna kupio sam nakovanj koji košta dvije milje. A u njega najmanje 35 kila, jedva ga iznio. Pa u ruksak, taman da me potegne skroz unatrag skoro do poda. Tako polako do bicikle, a onda lagano kući – priča Nikola.

Sklonost reciklaži

Sve što je novinar mogao tu primijetiti jest gorka istina da bi njega svaki njegov iskren odgovor na introspektivni upit »jesi li sposoban muškarac« samo odbio od posla. Nikolu, naravno, ništa odbilo nije od nakovnja. A tu negdje u toj sklonosti reciklaži leži, lako moguće, razlog zbog kojeg mu je i majka dala zeleno svjetlo za sve, od korištenje brusilicom do raubanja njezina fena.

– I ja volim rukama raditi, taj sam tip. A sigurnost!? Nekako se za njega nikada nisam brinula. Imam povjerenja – veli nam Mirjana Brmež.
Iako, ima i ona svojih anegdota vezanih za sigurnost, Nikolu i noževe. Recimo, onda kada je ispraćala goste iz stana, a na hodniku ništa ne vidiš od dima i prašine.
– Sjurila sam se u podrum sva u strahu da se nešto zapalilo. A on dolje, sa slušalicama na ušima, brusi jelenje rogove! – veli Mirjana.
Ona mislila da se zapalilo, a otac mu se prepao da će mu prašina pasti po biciklima. Ali ne da se ne primijetiti da su svi sretni i zadovoljni ovom Nikolinom zanimacijom.
– To je zato što nam drugi kažu da je to super – šali se Davor.
– Meni je stvarno drago da radi nešto ovako korisno, da radi rukama. Čini mi se da je u posljednje vrijeme premalo ljudi koji rade rukama. A i ja to volim i voljela bih sve moguće reciklirati, da se tako sačuva i ponovo nešto napravi – ističe mama Mirjana.

Nedostaje tu, vezano za kovanje, samo brat. Pitamo što on radi, koja je njegova uloga?
– On je intelektualac – smijulji se Nikola.
Brat se dao knjizi, studiju ekonomije, ali nije da nije i on probao raditi na nožu i šiti kožu. Od kovanja ga odbila buka, iskre, vatra, a ovo šivanje, pa bilo i za poklon djevojci, zapelo je na dugotrajnosti procesa.

Kad je toliko sati rada uloženo u sve, valjalo je i pitati može li se to uopće realno naplatiti, recimo kad vrijeme za prodaju dođe. Nikola je tu posve na zemlji, kao i obično.
– Ja to sada ne mogu naplatiti jer se nije za mene pročulo, a i zato što se sve to što radim pravim strojevima može postići za pet puta manje vremena – kaže Nikola.
Zezamo ga da sad opet zvuči kao da žica nove strojeve od financijera. Dijelom je i to, šali se Nikola, makar istina bila da su mu oni koji noževe izrađuju cijeli život pa ih i vani prodaju, kazali da njegovi lovački noževi vrijede između 1800 i 2000 kuna, a ovi za kuhanje od 100 do 150 eura. On je zasad »prodao« jedan, kuhinjski, za 400 kuna. Reklo bi se, valja požuriti s narudžbom dok je tako. Jer istina je to da tko sada nož Nikolin kupi, s vremenom će vrijediti samo više.

Strast će mu biti posao

Zaboravi čovjek dok s Nikolom priča da mu je 16 godina. Tu i tamo se toga sjeti, taman da pita mogu li škola i kovanje paralelno k’o i do sad.
– Sve teže, haha. I jedno i drugo traži sve više vremena. Sve više moram učiti, a i sve više moram raditi – veli Nikola.
– Ali opcija je da ti izrada noževa jednom bude posao od kojeg se živi? – pitamo.
– Pa to i jest plan – k’o iz topa će Nikola.

Ovaj će momak, nema sumnje, to i napraviti, strast će mu biti posao. A zašto će tomu biti tako i opet otkriva pričica. Ima tomu jedno godinu i pol dana kad su Nikola i otac mu šetali gradom pa svratili do prijatelja postolara što ga od milja zovu Krešo Cipelić.
– Majstor, super lik, omiljen, The Postolar. U pothodniku ima radnju, a do radnje kafić, pa smo sjeli na cugu. Krešo je morao nešto dovršiti i otišao je u radnju, mi sjedili još malo pa mu na odlasku samo mahnuli. Nikola tad mene pita jesam li sad vidio zašto on želi raditi rukama. Velim, ne. Pa kaže, jesi li vidio kako nas je Krešo pozdravio!? Kažem da jesam, ali ne kužim i dalje zašto je to važno. A Nikola će meni: »Jesi vidio koliko je on rasterećen. Ti dođeš kući pun problema, a Krešo samo gleda gdje će sljedeću rupu ubost’! Rasterećen totalno. E, to je moj cilj u životu« – prepriča nam Davor.

Sjajno je to, dobar je cilj, ali kako netko tako mlad zna i kuži koji su ciljevi dobri i pravi!?
– Zato što vidim njih kad dođu s posla umorni i nasekirani i kako još sat vremena pričaju nervoznim tonom što ih je nasekiralo. Reko’, ne želim tako. Radije ću imati i manje, ali da imam svoj mir, svoju mirnu glavu i da ne moram doći nasekiran s posla svaki dan – mudro će Nikola.
A do takva rezona, valja biti iskren, ni puno stariji ne dolaze lako, ako uopće ikada i dođu. I zato je Nikolina predanost izradi noževa priča koju vrijedi (is)pričati i zbog koje je Osijek tako blizu. Nikola i brat mu Fabio momci su koji su brzo shvatili što im govore roditelji kad kažu da je povjerenje presudno. Davor i Mirjana su oni koji su svojoj djeci tu da im budu podrška dokle god ih budu trebali. A Fabio je tu i da ispuni majčinu molbu pa da, kad starijih nema doma, svaki sat, dva provjeri gdje je Nikola, što radi i da mu se nije štogod dogodilo. Jer najgore je, majci naravno, a najsmješnije Nikoli, dakako, kad ugasi majstor brusilicu i samo turpija pa se iz radionice ništa ne čuje. Reklo bi se parafraziranim jezikom filma i povijesti, dok se čuje brusilica iz podruma, računajte da su svi tu u punom sastavu.

U pet na noge

Ostade nam za kraj razgovora odraditi koju radnu fotografiju. Kraj roštilja gdje se onaj prvi nož »pekao« uz pomoć fena, sad frcaju iskre. Pita ga Dado fotoreporter ima li kraj svega uopće išta slobodnog vremena. I bome, našao ga je Nikola i to tako što se jutrom u pet ustaje. U pet na noge da bi do sedam učio za školu, a navečer i popodne radio malo oko noževa, a malo s djevojkom i njezinim psima u šumu.

Tako to radi majstor iz podruma sjajnog uma.
– Pokvarit će ovaj članak omladinu naviklu na mobitele i ekrane kompjutera – veli potpisnik ovog tekst Dadi fotoreporteru za povratka u Zagreb.
– A ja se samo pitam gdje smo mi to pogriješili – na to će Dado.
Šala je, dakako, na vlastiti račun i odgojne metode, ma k’o i svakoj, ima i u ovoj zeru istine.