Svaki autorski šminker morao je u svojoj karijeri barem jednom prelistati talijansko ili francusko izdanje »Voguea« da bi zadovoljio interese svih modno osviještenih fanova. Prisjetimo se Davida Lyncha i njegova spota za Gucci.

Ili kratkiša Luce Guadagnina (»The Staggering Girl«) snimljenog u produkciji Pierpaola Piccolija, kreativna direktora Valentina, u kojem Julianne Moore, gle čuda, nosi njegove kreacije.

Taj isti Guadagnino, možda najveći pozer u recentnoj armadi talijanskih autora, snimio je i doks o stilistu Salvatoreu Ferragamu prikazan u sklopu lanjske Mostre (»Salvatore: Shoemaker of Dreams«) s produkcijskim dodirom Martina Scorsesea. A Vuitton je čak kreirao posebnu kolekciju putnih torbi za »Darjeeling d.o.o.« Wesa Andersona, možda najvećeg dandyja iz amerindie ešalona.

Vaccarello superstar

Mostrin off program Giornate degli Autori otišao je tako daleko da je jednu od svojih kratkometražnih selekcija, poznatiju kao »Miu Miu Women’s Tales«, praktički posvetio modi. U tom programskom diptihu, čiju produkciju potpisuje Miuccia Prada, svaka glumica mora odjenuti kreaciju iz njene kolekcije Miu Miu.

Tako je njezino lanjsko fizičko izdanje predstavilo dvije autorice – Malgorzatu Szumowsku (»Nightwalk«) i Mati Diop (»In My Room«). Iako su u njegovim ranijim izdanjima na Pradinoj filmskofestivalskoj modnoj pisti prodefilirala i neka druga etablirana autorska imena poput Lucrecie Martel, Agnes Varde, Ave DuVernay, Hiam Abbas, Alice Rohrwacher, Mirande July, Lynne Ramsay i Chloe Sevigny.

S obzirom na njezino specifično lanjsko izdanje u vremenima samoizolacije, Diop odabire format malog kućnog videa, promatrajući usamljene noći svojih izoliranih susjeda s prozora svog apartmana na 24. katu pariškog nebodera.

Doduše, autoricu je inspirirala osama njezine bake Maji, koja je provela 20 godina u izolaciji svog stana u buržujskom 17. arrondisementu, sve do svoje smrti, a čije audiosnimke ulaze u filmski kadar.

Nasreću, lockdown nije spriječio Diop da nabavi sexy crvene štikle iz Miu Miu kolekcije u kojima (samo)izolirana pleše ispred zrcala, okupana purpurnom svjetlošću. Kao što i u kratkišu berlinske miljenice Szumowske, također dostupnom na platformi Mubi, njezin poljski transrodni frend Filip Rutkowski, zanosno paradira u crnoj Miu Miu kreaciji.

Iako Diop nije jedina autorica koja voli promatrati tuđu intimu impregniranu dostatnom dozom magnetske ranjivosti. Prisjetimo se Chantal Akerman, koja u »No Home Movie« dokumentira posljednje dane provedene sa svojom majkom Natalie u njihovu briselskom stanu.

Poput Akerman, tako i Diop tretira monotoniju samoizolacije i karantene kao univerzalnu neizbježnost. Zato ni Jim Jarmusch nije mogao odoljeti ovom modnom promo cunamiju. Doduše, u igri nije Prada, već Anthony Vaccarello, kreativni direktor modne kuće YSL, koji se sve više bavi filmskom produkcijom.

Prisjetimo se njegove suradnje s Abelom Ferrarom u intimističkom doksu »Sportin’ Life«, koji također možemo na neki način uvrstiti u kategoriju »izolacijskog filma« premda autor u njemu koristi i snimke vlastitog koncerta održanog u riječkom Art-kinu, ujedno i posljednjeg velikog giga s EPK-ovim pečatom koji se dogodio prije velikog lockdowna.

Vaccarello je doduše producirao i druge kratkiše renomiranih autora (Wong Kar-wai, Gaspar Noe).

A najrecentnija je njegova produkcijska suradnja s Jimom Jarmuschom, koji je u kratkišu »French Water« združio Charlotte Gainsbourg, Indyu Moore, Julianne Moore i Chloe Sevigny. Sve to uz glazbu Novellera i The Brian Jonestown Massacre. Može li biti više nahajpano? Da bi hajp bio kompletan, nedostajala je još samo Tilda Swinton.

Nadrealan celofan

Poput autorova prethodnog zombi komada »Mrtvi ne umiru«, u kojem su se svi satovi zaustavili, tako i u kratkišu »French Water« snimljenom nakon autorove dvogodišnje pauze, vrijeme je distorzirano i rastegnuto.

Jarmuschova sablasna kamera promatra konobara pored stolova nakon netom završene fešte, na kojima još uvijek leže ostaci hrane, noseći na pladnju tri čaše (glumi ga Leo Reilly, sin Johna C. Reillyja).

Iako nismo u restoranu, već u dvorani okruženoj zrcalima koji kreiraju iluzornu igru svjetlosti.

U dvoranu ulaze tri dame (Chloe, Indya, Julianne) u tipičnom Wong-motionu (šminkerska varijanta slow motiona), kao da koračaju modnom pistom, u potrazi za Charlotte Gainsbourg, koja se naglo pojavljuje u kadru i iz njega munjevito nestaje.

Sve se svodi na repetitivnu i krajnje rutinersku igru potrage, uz konobara vrelih usana koji će svakoj dami ponuditi čašu vode. Francuske vode.

Doduše, ta repetitivnost ne igra na najobičniju pojavnost, već otvara vrata sna bliskog Lynchu. Jer kako to kazuje misteriozna Charlotte čitajući Edgara Allana Poea – »Oni koji snivaju danju svjesni su mnogih stvari koje će pobjeći onima koji snivaju noću«.

Kao da se Jarmusch ne želi udaljiti od one iste zenovske klupe ispred vodopada na koju je smjestio japanskog pjesnika u »Patersonu«. U totalnom mirovanju vremena u kojem autor pokušava otkriti neku vrstu prosvjetljenja.

Treba li uopće naglašavati da sve Jarmuschove glumice nose kreacije Yvesa Saint Laurenta? Sličnu je strategiju koristio i Lagerfeld u promo filmiću »Reincarnation« s Carom Delevigne i Pharrellom, koji priziva ormar carice Sissy s puno chiffona i lodena. Lukavo upakirati vlastitu (haute) couture kolekciju i omotati je bajkovitom i nadrealnom »arty« vrpcom.

Tres chic.