Mirko Štifanić rođen je u Fabcima kod Poreča kao treći sin Ivana i Ines Štifanić. U Ljubljani je diplomirao na Fakultetu za sociologiju, političke znanosti i novinarstvo, te završio poslijediplomski studij iz sociologije. Doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu iz područja sociologije politike.

Proputovao je i upoznao mnoge strane zemlje, narode i kulture, ali i Hrvatsku uzduž i poprijeko. Posljednjih desetak godina živi na relaciji Rijeka – Istra i posvetio se radu iz područja »sociologije politike« i »komunikologije«.

U sklopu toga u devet knjiga analizirao je stanje i odnose u Republici Hrvatskoj s naglaskom na stanje u Istri, Rijeci. Autor je knjiga »Ukradena demokracija«, »Demokratski diktatori«, »Istra: planet majmuna ili ljudi«, »Uspon ideolgije mržnje«, »Žderači demokracije«, »Medijsko ratovanje i fašizacija Hrvatske«, »Knjiga o Istri za svakoga«, »Fašizam novog doba«, a u tisku je knjiga »Demokracija kao trojanski konj. O građanskom aktivizmu«.

Budući da je političko vrijeme u Hrvatskoj puno tenzija na nacionalnoj razini, ali i na lokalnoj razini zbog nadolazećih izbora, razgovarali smo s profesorom Štifanićem o aktualnom političkom trenutku.

Zlo koje traje

Plodan ste autor. Što vas motivira na pisanje?

– U procesu rada na tim knjigama koristio sam brojne relevantne izvore kako znanstvenika, tako i novinara koji posao obavljaju profesionalno. Osim njih, na nastanak ovih knjiga, osim primjerice, Umberta Eca, utjecao je Noam Chomsky, prema kojemu intelektualac mora imati kritičan odnos prije svega prema stanju i odnosima u sredini u kojoj živi.

To znači: a) prema političarima koje obilježava politička (ne)kultura Ili mi, ili oni, odnosno koji kod građana potiču emocije, a potiru razum i od njih stvaraju podanike i dobivaju glasove, b) prema novinarima i znanstvenicima koji djeluju kao politički aktivisti, a ne kao profesionalci, te c) prema nezavidnome položaju i pasivizmu građana.

U nizu javnih istupa, a i u vašim tekstovima, jasno je da ste zabrinuti za predstavničku demokraciju. Zašto?

– Jer je na djelu kultura demokracije s dva lica: jedno se koristi pred očima javnosti, a drugo u tami iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti. Takvo stanje političarima-žoharima, kako ih je nazvao prof. dr. Ranko Bon, u proteklih tridesetak godina omogućavalo je da demokraciju shvaćaju kao trojanskog konja: iskoristi sve što se može i dok se može.

Na ruku im je išla činjenica da su građani isključeni iz participacije u procesu donošenja odluka. To je zlo koje traje. Zabrinutost za kvalitetu demokracije i zlouporabu vlasti i moći je opravdana jer je radikalizacija ponašanja na djelu.

Radi se o posljedicama kulture političara koji kao manjina »demokratski« svladavaju sve prepreke da bi povećali svoju imovinsku karticu. S druge strane je većina, odnosno građani koji su u potpunosti isključeni iz sudjelovanja u demokratskom, političkom i građanskom životu.

Problemi mogu biti još veći ako se mire s takvom pozicijom i ne reagiraju i ni za što se ne bune odnosno ne traže promjene. To se zove, ali to nije demokracija. Za sada se stječe dojam da su građani prihvatili činjenicu da o njima odlučuju čak i loši političari.

Na taj način odustaju da između dva ciklusa izbora sudjeluju u donošenju odluka koje se odnose na njih. Drugim riječima, zabrinjava činjenica da se ne bore za direktnu demokraciju i javni prostor te ne potiču kulturu – građani za građane. Ako stanje i odnosi ostanu isti, odnosno ako kvaliteta demokracije ostane ista ili slična, aktualni model radikalizacije može postati opasniji.

Terminatori demokracije

Hrvatska je kao država politička činjenica 30 godina. Kakvim bi ocijenili stanje hrvatskoga društva i mislite li da smo značajno napredovali kada je riječ o funkcioniranju i društva i političkog sustava?

– U posljednjih trideset godina na djelu je tzv. Predstavnička Republika Hrvatska. Radi se o diktaturi političara koji su politički predstavnici većine i manjina. Oni se ponašaju kao da su jedino mjerilo i garant demokracije, ali obnašanjem vlasti to nerijetko dovode u pitanje.

U biti, ne mogu odoljeti sirenskom zovu vlasti, moći, egoizma i pohlepe. Točnije rečeno, oni su nerijetko pravi terminatori demokracije, ali i ljudskih prava i sloboda. U stvarnosti predstavnici većine, jednom kao »desničari« drugi put kao »ljevičari«, »štite« većinu od manjina, a predstavnici manjina »štite« manjinu od većine.

Takva politička i demokratska kultura razlog je aktualnih problema jer pod izgovorom demokracije, te da je sve učinjeno legalno, političkim predstavnicima većine i manjina omogućava ne samo egoizam i pohlepu, klijentelizam i korupciju, nego i utjecaj na rad sudaca, odnosno sudova, a moguć je i uspon fašizma novoga doba, kako bi rekao Umberto Eco.

Takvo stanje postaje sve veća kočnica funkcioniranja pravne države i kvalitetnijeg i bržeg ekonomskog razvoja. Osim toga, prijetnja je i bilo kakvom demokratskom funkcioniranju. U takvim uvjetima, aktualni političari na riječima ističu da treba poštovati druge, drugo i drugačije, ali to na djelu nerijetko ne omogućavaju.

Drugim riječima vrijeme je da se građani, ne odričući se etničke, kulturne ili druge pripadnosti, emancipiraju od toksičnih ideologija koje im nameću »nacionalne«, »etno«, ili lokalne i gradske vođe koji potiču podjele i mržnju.

To je u prošlom stoljeću dovodilo do ratova. Drugim riječima, etničke, kulturne i druge razlike nisu problem. Nisu problem ni »krvna zrnca«. Problem su političari koji od toga stvaraju probleme u cilju konstruiranja neprijatelja.

Na dnevnoj bazi svjedoci smo prepucavanja premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića. Mislite li da je to normalno i poželjno i kako komentirate takav politički diskurs ljudi koji bi trebali biti politički stupovi društva?

– Komunikacija u društvu je iznimno važna jer od njezine kvalitete ovisi razvoj i napredak svih dijelova društva. Sada dominira konfliktogena komunikacija koja, površno promatrajući, može izgledati primjerena, pa i neophodna.

U biti, ona je u funkciji održavanja statusa quo u društvu. To znači nedovoljno kvalitetan i nedovoljno uspješan ekonomski razvoj te jačanje položaja »nacionalnih« i »manjinskih«, te gradskih i županijskih političkih predstavnika.

Porazna je i opasna činjenica da oni građanima ne podnose račune, niti građani imaju utjecaja na njihov rad. Zbog toga odvija se iseljavanje mladih i obrazovanih ljudi ne samo iz Slavonije, nego i iz Rijeke i Istre, kakvog nije bilo nikada do sada.

Imamo krizu odnosa Vlade i Predsjednika kao jedne grane vlasti, ništa bolje nije ni kada je riječ o zakonodavnoj vlasti, a ni sudbena nam nije na ponos. Zabrinjava li vas funkcioniranje Ustavnog suda koji bi trebao čuvati ustavni poredak, zabrinjavaju li vas prepucavanja u vezi s izborom predsjednika Vrhovnog suda?

– To su posljedice postavljanja podobnih osoba na čelo institucija koje potom ne mogu obavljati posao bez utjecaja političara. One nestranačke stručnjake koji bi mogli provesti važne reforme etiketira se i diskvalificira.

U biti, političari ne odustaju od monopola na kadroviranje i držanje »pod kontrolom« te funkcioniranje javnih institucija. Ako im je cilj zacementirati takvo stanje, onda su negativne posljedice neizbježne.

Politički blizanci

Za mjesec dana održat će se lokalni izbori. I do sada je lokalna politika imala deficit legitimiteta zbog slabe izborne participacije. Sada bi se to moglo dodatno pogoršati. Koliko je to opasno za demokraciju na lokalnoj i regionalnoj razini?

– Građani su sada samo prolazni objekti kojima se ispire mozak. Nema javnog prostora u kojem građani mogu razmjenjivati mišljenja i predlagati rješenja za promjene u mjestu življenja. Nadalje, skroman doprinos javnom prostoru daju novinari, mediji (tiskani i elektronički), društvene mreže, ali i gradske knjižnice.

Gradsku kulturu provode gradske i županijske vlasti u kojoj dominira »naša ideologija« protiv »njihove«.

Iza nje se skrivaju egoistički interesi pojedinaca s vrha vlasti. U biti, nema kulture građana za građane. To je opasno za demokraciju na lokalnoj i regionalnoj razini. Da bi se opasnost ograničila, u Rijeci i Istri je potreban diskontinuitet vlasti i politike te aktiviranje građana i njihova participacija u donošenju odluka koje se odnose na stanje i život u Rijeci i Istri.

Razlika treba biti velika kao kad je Francuska od monarhije postala republika. Političari, ni aktualni, ni oni koji se predstavljaju kao njihova alternativa, to niti žele, niti mogu.

Često se Istra i Primorsko-goranska županija navode kao svijetli demokratski primjeri u hrvatskom kontekstu. Slažete li se vi s tom ocjenom? Kako komentirate političke monopole SDP-a na Kvarneru i IDS-a u Istri zadnjih 30 godina?

– To je »istina« ako se pita političare koji se uspoređuju s manje razvijenim krajevima, a nerijetko koriste podatke »iz rukava« te ideologizirane floskule. To prihvaćaju građani koji kažu da je bolje da nas kradu naši nego njihovi.

Vlasti čiji simboli su »zvijezda petokraka« i »koza« u mnogo čemu su politički blizanci: samodostatni, isključivi, jednoumni i (ne)skriveno autoritarni. Rijeku i PGŽ, te Pulu i Istarsku županiju doveli su tu gdje su sada.

Građani Rijeke i PGŽ-a znaju što to znači jer je Novi list o tome dobro izvještavao. Slična je situacija u Istri. Tu su mediji u posljednjih trideset godina uvijek zakazivali kada su nekritički pisali o vlastima i okretali leđa građanima, odnosno kad su zakazivali u objektivnom prikazivanju stvarnog stanja i odnosa.

U tom smislu, primjerice, treba analizirati odluku koja je nastala nakon kritike antifašista Pule. Radi se o povratku rečenice na samu naslovnicu Glasa Istre da je taj list počeo izlaziti u narodnooslobodilačkom pokretu kolovoza 1943. kao antifašističko glasilo naroda Istre.

U vezi toga u obzir treba uzeti rečenicu koja se pripisuje Winstonu Churchillu, tj. da će se fašisti budućnosti nazivati antifašistima. Općenito govoreći, stanje u Puli i Istarskoj županiji ekonomski je nešto povoljnije zbog razvijenijeg turizma, ali lokalna demokracija je i tu »na respiratoru«.

Naime, vrh IDS-a sam sebe najviše negira obnašanjem vlasti po modelu koji sliči jednopartijskoj vlasti i to nekada djelomično skriveno, a nerijetko neskriveno. Naime, vlast formalno »poštuje«, ali nerijetko ismijava oporbu, a struke i profesije cijeni ako su pod stranačkom »kozom«.

Građani su marginalizirani i prema njima se odnosi kao da imaju mentalnih problema. S obzirom da za IDS-ove kandidate glasa negdje manje od 20 posto ukupnog biračkog tijela, a negdje malo više, može se zaključiti da veći dio građana shvaća da lokalna vlast predstavničku demokraciju koristi kao trojanskog konja, tj. prevaru u korist malog broja političara, a na štetu građana.

Pod »kozom« i »zvijezdom«

Što biste naveli kao probleme u Istri u tom kontekstu?

– Problema u Istri ima mnogo. Primjerice, ne postoji pluralizam medija, a javne institucije funkcioniraju kao podružnice vladajuće političke stranke. Velika prepreka promjenama je što ne postoji javni prostor: medijski, kulturni i društveni.

Postoji uglavnom politički prostor, tj. prostor rezerviran za političare. U takvim uvjetima vlast kadrovira, zapošljava, prenamjenjuje odnosno nerijetko urbanizira zemljište u vlasništvu lokalnih čelnika i članova njihovih obitelji…

U biti »svoje« ljude privilegira, pa građani nemaju iste šanse. To nije samo problem u Istri, nego se događa svugdje gdje se za građane demokracija, na nacionalnoj ili lokalnoj razini, svodi na – davatelje glasova.

Ali, ako je gradska i županijska odnosno lokalna demokracija u rukama političke vlasti, tada politička kasta na »osvojenom terenu« nastoji sve držati pod kontrolom, a građane nerijetko i u strahu. Vlast se osvaja po modelu podijeli pa vladaj, a obnaša po modelu »ili mi, ili oni«.

Niccolò Machiavelli je upozoravao da se radi o prevari, odnosno sredstvu u rukama vlasti. U takvim uvjetima odluke se donose u uskim krugovima. Sugestije oporbe se ne prihvaća, a građani su u poziciji »tri majmuna« – ništa ne smiju vidjeti, čuti, ni govoriti.

Odluke i izborne pobjede ostvaruju se na temelju klijentelističke mreže. Radi se o odnosu vlasti i klijenta gdje političari klijentima dodjeljuju poslove gradnje i slično, položaje i zaposlenje, a zauzvrat oni njima daju glasove te osiguravaju pobjedu na izborima.

Problem takvog načina upravljanja je taj što su te klijentelističke mreže nerijetko na rubu zakona, a nerijetko nemoralne i neetične te štetne za građane.

Vaša dijagnoza djeluje deprimirajuće. Pa je li moguća promjena vlasti u Istri i Rijeci?

– Kada bi nakon trideset godina vlast u Rijeci i Istri izgubila izbore o njihovim (ne)djelima još bi se puno i dugo govorilo. Naime, donošenje odluka u krugu članova vladajuće stranke, a s ismijavanjem oporbe i bez provjere što građani podržavaju, a što odbijaju, tj. bez participativne demokracije, omogućava se zlouporaba vlasti.

Radi se o »demokraciji iza zatvorenih vrata«, kako bi rekao prof. dr. Ranko Bon. Takva »kultura« pod »kozom« i »zvijezdom« je sve opasniji problem o kojem prorežimski novinari i znanstvenici odnosno mediji šute.

Bez obzira na to, istaknuti treba da je u Istri, primjerice, u počecima bilo dobrih i zanimljivih inicijativa poput regionalizma, decentralizacije, multikulturalizma… Međutim, politička kasta je gotovo sve iskoristila za svoje interese te naštetila početnim dobrim inicijativama i programima. Dakle, bilo je i dobrih stvari, ali opća ocjena je negativna kao i prognoza za budućnost.

Kopije »šefova«

Pa nema više Ivana Jakovčića, je li moguće da se ništa nije promijenilo? Možda će u Rijeci doći do promjene političke paradigme jer se aktualni gradonačelnik Obersnel neće više kandidirati?

– Sadašnji kandidati IDS-a za grad Pulu i Županiju istarsku su kopije svojih »šefova«: imaju iste slogane, istu ideologiju, isti im je izraz lica u medijima. Ne pokazuju volju za priznavanje brojnih afera, a još manje ističu da će u donošenju odluka participirati građani.

Takvi kandidati IDS-a su na listama samo u cilju nastavljanja vlasti vrha političke stranke. Što se vlasti u Rijeci i PGŽ-u tiče ona kao najveću vrijednost već trideset godina ističe »crvenu zvijezdu«. Kao da ne shvaćaju da su nužne promjene i da je sada 21. stoljeće te da razlike treba poštovati svakoga dana i u svakoj djelatnosti, ali ne samo na riječima i u prigodnim situacijama.

Jer, u svakom gradu postoje građani koji se u vezi nečega smatraju »ljevičarima«, u vezi drugoga »desničarima«, u vezi trećega suverenistima ili regionalistima. Gradska vlast, ali samo ona koja je demokratska na djelu, poštuje takve razlike i uključiva je.

Ona koja to »poštuje« samo na riječima druge i drugačije ne poštuje i ne prihvaća. Time je kontaminirana i, u biti odličan projekt, »luka različitosti«. Problem je što se svaka vlast koja ima monopol na donošenje odluka, pa tako i »crvena«, ponaša sve sličnije onoj desničarskoj, tj. »crnoj«.

Takvo zastranjenje može se još u većem opsegu dogoditi nakon izbora u svibnju, odnosno nakon odlaska sadašnjeg gradonačelnika i eventualno župana. Razlog tome je, primjerice, što kandidat za gradonačelnika o Rijeci govori kao o »crvenom gradu«, iako ona to nije jer, primjerice, SDP dobiva manje od 20 posto ukupnog broja biračkog tijela.

Osim toga, svaka sličnost s Bolognom svodi se na političku propagandu. Naime, u Bologni sam boravio nebrojeno puta i mogu reći da se osjećam građaninom Bologne. U biti, dobro poznajem taj grad i to iz pozicije vlasti i znanstvene zajednice, ali i građana. Za politiku i kulturu u Bologni se u prošlom stoljeću može reći da je bila „crvena“ i to u pozitivnom smislu riječi. Međutim, sada je ona pro socijalna i inkluzivna, a ne ekskluzivna i samodostatna kao što je Riječka.

Sadašnje predizborno stanje u Rijeci je zanimljivije, kvalitetnije i brojnije nego u Istri. Zbog toga posljedice izbora mogu biti demokratizacija, a to znači silazak s vlasti „crvenih“. Ako pak vlast i nakon izbora ostane manje-više ista ona može postati neskriveno autoritarna. Naime, ako građani u lokalnoj demokraciji nisu priznati kao akteri demokracije ona se pretvara u svoju suprotnost. Ona
(nedemokracija) nije ista kao sve dosadašnje. Za razumijevanje takvog stanja pomoći mogu djela Umberta Eca. On u svojim djelima upozorava na „ur“ demokraciju, politiku i kulturu. To znači služiti elitama da opstanu na vlasti i da je šire, jačaju i razvijaju moć i utjecaj.

Zdravstvo treba stručnjake, a ne političare

Pandemija koronavirusa utječe itekako i na političke odnose. Sudbinu građana određuje Nacionalni stožer u kojem sjede ljudi sa stranačkom iskaznicom koji odlučuju o temeljnim ljudskim pravima kao što je pravo slobodnog kretanja, recimo. Je li to prihvatljivo?

– U stožerima, nacionalnom, ali i lokalnim, su članovi koje je odredila politika. Oni mogu biti, i jesu, stručnjaci, ali nisu samostalni, odnosno nemaju profesionalnu autonomiju za donošenje odluka.

Osim toga, u stožerima nema mjesta za neovisne i vrhunske stručnjake, a niti predstavnike građana od čijeg ponašanja u najvećem opsegu ovisi kakve će posljedice izazvati koronavirus.

Kako komentirate stanje u zdravstvenom sustavu kada je riječ o borbi s pandemijom koronavirusa, ali i činjenicu da je zbog neplaćanja ugroženo liječenje ljudi?

– Zdravstvu je potrebna reforma. Ona će biti uspješna ako je vodi struka i udruge za zaštitu i promicanje prava pacijenata te ako je cilj poboljšati organiziranost i transparentnost u sustavu i moderniziranje upravljanja.

Važno je da se reforma ne odvija pod paskom političara i da kvalitetu reforme svojim riječima i potpisom potvrde vrhunski medicinski, moralni i etički autoriteti, a iza njih i predsjednik vlade.