Jedna od intrigantnijih analogija koje povezuju film i sjećanja svodi se na rekonstrukciju vremena povezanu s emocijama. Možda i zato oskarovske nominacije prizivaju sve te silne autizme i Alzheimere, od Levinsonova »Kišnog čovjeka« do »Zauvijek Alice«, iza kojeg stoji impresivan autorski tandem Glatzer & Westmoreland, poznat po suradnji s Toddom Haynesom. Uz puzzle koji treba dešifirirati, bilo da su u igri smartphone Julianne Moore (šifra: »Zauvijek Alice«) ili tetovaže Guya Pearcea (šifra: »Memento«). Iako su naše nominacije za titulu zlatnog Alzheimera rezervirane za izniman autorski debi kanadske glumice Sarah Polley (šifra: »Daleko od nje«). Uvijek je u prvom planu scenografija, bilo da je riječ o prostoru jednog sanatorija u kojem je smještena Polleyna dementna junakinja (Julie Christie, genijalna) ili jednom stanu u kojem životari Zellerov dementan protagonist (Anthony Hopkins). Njegov interijer na neki način priziva Hanekeovu »Ljubav,« u kojoj taj isti stan diše na respiratoru i prepoznaje svemoguće tajne. S vanjskim svijetom kao simbolom reda i očekivanja te unutranjim svijetom kao simbolom kaosa i nereda.

Adaptacija kazališnog teksta

Zato nije neobično da je komad Floriana Zellera adaptacija autorova istoimenog kazališnog teksta, čiji scenarij potpisuje Christopher Hampton, koji se na kazališnim daskama osjeća poput ribe u vodi. Jer u cunamiju ovogodišnjih oskarovskih nominacija s Black Lives Matter prizvukom, Zellerov komad jedan je od rijetkih kojem se može atribuirati epitet tipičnog »oskarovskog« filma, s glumačkom ikonom koja boluje i umire. Zato je Zellerov »The Father« tipičan oskarovski narativ krojen po mjeri glumaca. Iako poput većine ovogodišnjih oskarovskih nominacija nije ugledao mrak američkih i inih kina, već je nakon svjetske premijere na lanjskom Sundanceu postao dostupan na streaming platformama. A kad se dio tih istih kinodvorana napokon otvorio nakon dugog lockdowna, očito im je više stalo ponuditi publici okršaj Godzille i King Konga nego okršaj Anthonyja Hopkinsa i Olivije Colman.
Možda i zato što im nakon pandemije COVID-19 nije stalo do još jedne bolesti, pa makar ona bila katarzični filtar za stvarne žrtve koje nisu u stanju objasniti/ispričati/prebroditi traumatsku situaciju Alzheimera. Čak i kad lik Anthonyja (Hopkins) postaje svjestan njegovih simptoma.

Iznimne glumačke osobnosti

U potrazi za osobom koja će se brinuti o njemu, Anthony pronalazi kćer Anne. Portretira je uvijek maestralna Olivia Colman, koje se prisjećamo po njezinim kraljevskim portretima (»Kruna«, »Miljenica«), ali i nekim drugim iznimnim ulogama (»Fleabag«). Kemija je krajnje emotivna, ali nipošto atipična jer oboje postaju žrtve jezive patologije, naročito u sceni u kojoj ona najavljuje ocu odlazak u drugi grad. Tada on biva doveden u situaciju u kojoj se grčevito hvata za vlastitu prošlost kako bi shvatio sadašnjost i razotkrio vlastiti identitet. Zato je Zellerov film krajnje trezvena ali ne i još jedna sladunjava oskarovska drama, koja pokušava pobijediti stigmu. Jer ako Anthony gubi identitet i sjećanja, to ne znači da je izgubio osobnost. Čak i kad Anne oplakuje očev gubitak, iako je on još uvijek živ.
Zato je Zellerov »The Father« film o dvjema iznimnim glumačkim osobnostima nevjerojatno kontroliranih emocija. Jer Zeller nije prvi sineast koji se pozabavio motivom Alzheimera. Ali se od sličnih autora razlikuje po načinu na koji promatra žrtvu. Onu koja bolest vidi, osjeća i proživljava. U igri koja briše granice između glumca i gledatelja. Zato Zellera ne zanima još jedna analiza bolesti, već krajnje konfuzna situacija u kojoj svi sudjelujemo. Iako Anthony tek postaje ograničen na ono što mu se događa, u nostalgičnoj boli za izgubljenim vremenom i težinom prošlosti. U svim njegovim fragmentiranim flešbekovima, koji pokazuju da u filmu kao i u sjećanjima vrijeme nije linearno, već stalno balansira između jučer i danas.