Većina ljudi misli da je najvažniji preduvjet da bi netko postao specijalni policajac snaga, stasitost, krupno, jako tijelo. U krivu su! Kad je prije točno trideset godina nastajao SJP Ajkula, samo je jedno bilo važno od onih koji su stvarali postrojbu: spremnost da sebe osobno podrede jedinici kako bi se sačuvalo domovinu.

Snaga, brzina, preciznost, sve dakle ono što čini dobrog policajca, može se naučiti ili uvježbati. Uostalom, stalno se i predano vježba da bi se bilo u najboljoj formi. Ali uzalud sve ako nisi u stanju podrediti sebe potrebama Hrvatske.

Ostalo je tako do danas, a kad se osvrnem i vidim što smo sve napravili, kako u ratu, tako i u četvrt stoljeća mira, ponosu nema kraja.

Impresivan put

Razmišljanje Tomislava Dizdara, aktualnog načelnika PU primorsko-goranske, ali i osobe koja je u Ajkulama i s Ajkulama prošla teške godine rata, pa tako i na čelu postrojbe, na najbolji način opisuju ne samo profesionalni nego i emocionalni utjecaj vjerojatno najbolje takve jedinice u Hrvatskoj na tijek rata, ali i četvrt stoljeća mira.

Jer uz impresivan ratni put, naprosto je nevjerojatno koliko je SJP Ajkula kroz koju je prošlo oko 600 vrhunski obučenih policajaca, formirala vrhunskih mirnodopskih kadrova. U ovom su trenutku primjerice svi čelni ljudi policijskih snaga u Primorsko-goranskoj županiji iz njezinih redova! Bilo da je riječ o interventnoj, bilo da je riječ o prometnoj policiji uvijek uz moralno-profesionalni kod koji od prvog dana sobom nose »ajkule«.

Na žalost, kao i u slučaju organizacije velebnog riječkog obilježavanja 25 godina Oluje, u čemu je također značajnu organizacijsku ulogu imao USPDR Ajkula, ni ovog puta, unatoč tako značajnom jubileju, neće se moći održati adekvatna proslava.

Epidemija je trenutno toliko moćna da bi sve izvan simboličkih polaganja vijenaca bilo neodgovorno prema zdravlju ljudi. A kako smo već istaknuli, »ajkule« su od trenutka svog nastanka tu da bi čuvale, nikad ugrožavale sigurnost stanovnika Hrvatske.

Osoba koja također ide u red najznačajnijih pripadnika legendarne riječke policijske postrojbe, njezin je današnji zapovjednik Marinko Marijanović. Štoviše, mogli bismo ga definirati i svojevrsnim fenomenom jer dugovječnost i kvaliteta profesionalnog puta koji on puna tri desetljeća ostvaruje s Ajkulama je baš to – fenomenalna.

– Može se sve i tako definirati jer bio sam najmlađi dragovoljac u Hrvatskoj kad je riječ o jedinicama specijalne policije. U rekorde ide i činjenica da sam neprekidno na čelu SJP-a Ajkula već punih 14 godina.

Na toj funkciji sam 2007. naslijedio upravo kolegu Dizdara.

No, ono što je mnogo važnije, naša je aktivnost na ratnom putu kad smo prošli doslovno sve dijelove Hrvatske. Iako se kao akcija rjeđe ističe, iznimno sam ponosan na sudjelovanje u jednoj od prvih osloboditeljskoj akcija u Hrvatskoj, onoj naziva Orao koja je u travnju 1992. godine iz okupacijskih okova oslobađala Dubrovnik.

Kažem, participirali smo u svim kasnijim akcijama, bili tamo gdje je najteže, legendarno je naše čuvanje Velebita koji zimi zna biti uistinu nestvarno teško iskustvo. Uvijek smo bili uspješni, a još sam možda i ponosniji što smo sve do danas sačuvali naš besprijekoran odnos prema zadacima koje pred nas postavlja naša društvena zajednica, zaključuje Marijanović.

»More spaja«

Ono što pak pokazuje koliko su drukčije organizirani kao veterani, projekt je »More spaja«. Glavni krivac, dakako za originalne aktivnosti, u većini slučajeva usklađene s protokolima EU-a za ovakve skupine, je Perica Prpić, predsjednik USPDR-a Ajkula.

– Ne samo da u sve aktivnosti uključujemo naše članove, nezobilazna poluga u provođenju inače vrlo zahtjevnih aktivnosti je i naš Klub mladih. Područje luke Rijeka u zadnjih nekoliko godina postaje sve zanimljivije najširem sloju stanovnika Rijeke, kao i posjetitetlja.

Od industrijskog grada i činjenice kako je Rijeka bila jedini grad koji je svoju luku i obalu prepustio industriji, dugo godina se zanemarivalo i nesavjesni građani su bacali svakakve vrste otpada u podmorje, s vremenom se dogodio neizbježan obrat.

Od kada je riješen problem ispuštanja otpadnih voda u samo podmorje riječke luke, ono postaje izuzetno atraktivno građanima i turistima, što se može i prostim okom vidjeti s obzirom da je čistoća mora, kao i sama vidljivost, sve bolja. Tako sada u luci imamo veliki putnički terminal i jednu od najljepših šetnica uz more, riječki lukobran, koji traže dodatnu valorizaciju – ističe Prpić.

Tako su ronioci riječkih Ajkula došli na ideju da se na poseban način »oduže« svome gradu: organizacijom ekološke akcije čišćenja podmorja.

Predviđeno je da sve bude u sklopu godine velikog jubileja Ajkula, a uz njihove ronioce – aktivne profesionalce, veterane ili mladež – da tu budu i oni s kojima Ajkule i inače surađuju, a riječ je o udrugama iz javnog i civilnog sektora, ronioce iz mnogih ronilačkih klubova i ostalih javnih službi MUP-a i MORH-a koji u svojim redovima imaju ronioce – vatrogasci, pomorska policija, hrvatska vojska, ili kako i kaže naziv projekta – »More spaja«.

Lepeza dobrih utjecaja

Ima tu još mnogo dobrih ideja i planova, no iskustvo koje živimo od lanjskog ožujka govori nam da planovi lako padaju u vodu. Ono što ostaje, ono što ne prolazi, je nevjerojatna lepeza dobrih utjecaja koje kroz tri desetljeća kvaliteti života donose upravo Ajkule. Nikad ne okrenuti glavu od tuđih problema, uvijek dati sve kako bi većini bilo bolje.

Moglo bi se povodom ovako značajnog jubileja nizati stranice teksta. Izdvojili smo možda premalo, tri sličice, tri značajna pripadnika Ajkula kroz vrijeme. Ono što bi bilo puno poželjnije je da svi zajedno, ugledajući se na Ajkule, učinimo sve kako bi se ključni ljudi najvažnijih državnih institucija konačno ugledali na njihov – moralni kod.

Da shvate kako su upravo Ajkule utrle put stvaranju demokratskih institucija sistema. Dali su za to krv. Što dobivaju zauzvrat? Krajnje primitivne, nehumane ispade, pa tako i one zadnje, na tužnom plitvičkom spomenu prvoj hrvatskoj žrtvi rata.

Teško da bi bilo Hrvatske da su se Tomislav, Marinko i Perica, i stotine njihovih suboraca, bavili jazavcima i nilskim konjima kad su 8. travnja 1991. krenuli najprije obraniti, na kraju i osloboditi zemlju.

Osmorica poginulih, dvanaestorica teže ranjenih

Tijekom Domovinskog rata, u Specijalnoj jedinici policije Rijeka, Ajkula, u razdoblju od 1991. do 1996. godine 50-ak pripadnika je lakše, a 12 teže ranjeno uslijed bojevih djelovanja neprijatelja, a poginula su osmorica pripadnika jedinice.

1. Zvonko Pavelić, 20. rujna 1991., Gospić
2. Marino Jakominić, 29. kolovoza 1992., Visočica, Gospić
3. Ivica Antončić, 4. rujna 1993., Medački džep, Gospić
4. Bruno Bolanča, 4. rujna 1993., Medački džep, Gospić
5. Dalibor Dadić, 10. listopada 1993., Gospić
6. Sergio Šimac, 3. svibnja 1995., Bljesak, Okučani
7. Atos Načinović, 3. svibnja 1995., Bljesak, Okučani
8. Velimir Bažok, 1. veljače 1996., razminiravanje, Kamenjak